Kada je iz Dunava sredinom 1999. godine izronio kamion hladnjača u prvom trenutku se pomislilo kako se radi o prometnoj nesreći. Međutim, došavši na mjesto događaja policijski istražitelji su u hladnjači pronašli nekoliko desetaka poluraspadnutih leševa. U kamionu su se nalazili leševi nekoliko mjeseci ranije ubijenih civila iz albanskih sela u okolici Peći. Naime, u četiri sela – Ljubenić, Ćuška, Pavljan i Zahać – na proljeće 1999. godine zloglasna vojna jedinica „Šakali“, etnički čisteći kraj, počinila je niz monstruoznih zločina nad civilima. Dvije godine kasnije, nakon pada Slobodana Miloševića, tajna je otkrivena zahvaljujući Draganu Vitomiroviću, uredniku Timočke krimi revije. Otprilike se u tom trenutku klupko počelo odmotavati, iako se stvar godinama zataškavala. Kasnije su leševi pronađeni i na više različitih tajnih lokacija, većina u policijskom centru u Batajnici nedaleko Beograda.

Hladnjača koja je sredinom 1999. godine izronila iz Dunava (FOTO: Neidentificirani)

Slučaj je 11 godina kasnije, nakon pritisaka međunarodne organizacije Human Rights Watch, dospio na Posebno odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Na optuženičku klupu sjelo je više okrivljenih, ukupno devet pripadnika 177. vojno-teritorijalnog voda Vojske Jugoslavije, među kojima i komandant voda Toplica Miladinović. Svi su redom nakon provedenog postupka osuđeni. Utvrđeno je da su upali u četiri albanska sela, odvojili muškarce od žena, pri tom pod muškarce računajući i maloljetne dječake, te ih brutalno opljačkali, a potom i poubijali. „Sve od 13 do 70 godina. Zapravo 13 je nesretan broj, hajmo od 12“, citirao je naređenje izvjesnog Nebojše Minića Mrtvog jedan od svjedoka, inače i sam pripadnik „Šakala“. Ukupno se radilo o 118 civila albanske narodnosti u spomenuta četiri sela. Međutim, presuda je na višem sudu ukinuta, slučaj vraćen na početak, a raspravna sutkinja izgubila mjesto na sudu.

O cijeloj priči Marija Ristić i Nemanja Babić, snimili su, u produkciji BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network) dokumentarni film „Neidentificirani“, koji je ovog vikenda u sklopu Human Rights Film Festivala predstavljen i zagrebačkoj publici, i to nakon što je niz beogradskih kinodvorana i institucija odbilo prikazati četrdeset vrlo potresnih minuta ovog filma. Marija Ristić novinarka je koja je pratila suđenje, a Nemanja Babić redatelj, koji iza sebe već ima dva dokumentarca – „Lopata je mala“ o udarnicima u bivšoj SFRJ te „Stare pizde“, film o legendarnim KUD Idijotima i beogradskoj publici. S Babićem smo razgovarali nakon zagrebačke premijere.

“Prikazivanje ovakvog filma je nešto što bi moglo napraviti probleme i zato ga nitko ne želi prikazati” – Nemanja Babić (FOTO: Lupiga.Com)

Kako objašnjavate činjenicu da Vaš film za sad nitko u Srbiji ne želi prikazati?

– Mi smo naš film pokušali ponuditi i brojnim kinima i Domu omladine i Kulturnom centru Beograda. Slali smo upite bismo li mogli organizirati projekciju filma, ali naprosto nije bilo odgovora.

Je li itko pogledao film ili su ga odmah odbijali?

– Objašnjavali smo koja je tematika filma i to im je bilo dovoljno, jer prikazivanje takvog filma je nešto što bi im moglo napraviti probleme i zato to nisu željeli. Uspjeli smo ga tek prikazati u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, ali radi se o vrlo maloj dvorani, koja se lako napuni, tako da su ljudi tijekom projekcije stajali u dvorani. Znate, u Srbiji je tema ratnih zločina još uvijek tretirana kao vrlo neugodna tema. Kada sam pitao novinare koji se bave tom tematikom zašto ta tema nailazi na toliku odbojnost, otprilike su mi odgovorili da je to zato što je prva reakcija javnosti uvijek – „a šta su oni nama radili“. Istu formulaciju u filmu ponavlja i zaštićeni svjedok, Zoran Rašković, „Šakal“ koji se pokajao, koji u jednom trenutku, otprilike, kaže da dobro zna „što su oni nama radili“, ali da želi govoriti o onome „što smo mi radili njima“. Osim toga, u Srbiji postoji i nezainteresiranost javnosti za događaje iz prošlosti. A film je ipak prvenstveno namijenjen najširoj srpskoj javnosti, koja ga, eto – nema priliku vidjeti.

Kako onda namjeravate doći do „najšire srpske javnosti“? Kad već nailazite na odbijenice od kinodvorana i ostalih, poprilično je iluzorno vjerovati da bi se film, recimo, mogao emitirati na Radio televiziji Srbije. Mislite li ga možda „pustiti“ na YouTube, Vimeo ili neki drugi servis?

– Da, u ovom trenutku definitivno ne postoji mogućnost da se „Neidentificirane“ emitira na RTS-u, ali u jednom trenutku, negdje početkom dvijetisućitih, postojala je takva klima. Tada su dokumentarci ovog tipa prikazivani na državnoj televiziji. Danas politička klima jednostavno nije takva. Imajte samo na umu, recimo, kakve tvrde nacionalističke stavove ima predsjednik Srbije. Što se tiče postavljanja filma na neke servise, u ovom trenutku BIRN nije u mogućnosti slobodno dijeliti film, jer “Neidentificirani” još uvijek imaju svoj festivalski život, pa bi to bilo nepošteno prema organizatorima i festivalskoj publici.

Šakali tijekom akcije na Kosovu (FOTO: Neidentificirani)

Najzapaženiji ulogu u filmu ima već spomenuti Rašković, koji se na sudu pojavio u ulozi zaštićenog svjedoka, a u vrijeme zločina bio je pripadnik „Šakala“. On poprilično detaljno i vrlo brutalnim rječnikom opisuje same zločine. Kako ste ga dobili da sudjeluje?

– On je u zatvoru završio zbog nekih drugih kriminalnih djela i služio je desetgodišnju kaznu. Tamo su ga našli istražitelji, nakon što su ga identificirali kao pripadnika vojne jedinice i ponudili mu da postane zaštićeni svjedok i on je pristao. Neko moje osobno zapažanje je da je, dok je robijao, očigledno imao dosta slobodnog vremena i mislim da je u zatvoru dosta čitao, što se vidi i u njegovom verbalnom izražavanju u filmu i korištenju nekih jezičnih stilskih figura. Njega je, prema izvještajima sa suda, veliki broj civila prepoznao kao osobu koja je bila tamo, a u filmu se on samo jednom „zaletio“ i rekao „mi smo zaklali“, dok je u svim drugim svojim pričama on samo stajao sa strane, pa tako u jednoj prilici govori „pucale su samo tri puške, od nas trideset“. Isprva je on na sudu svjedočio anonimno, ali nakon što su ga ratne kolege prepoznale, jer jako se dobro znalo tko je sve bio tamo, tražio je da ubuduće javno iznosi svoj iskaz. Marija, koja radi za BIRN, slučaj je detaljno pratila od početka i u jednom trenutku uspjela je dobiti njegov pristanak za sudjelovanje u filmu. On danas ima policijsku zaštitu i ustvari rado govori o toj temi i, čini se, da je njemu u interesu da dobije publicitet, jer iz nekog razloga smatra da je to dobro za njega. Sve što je rekao na sudu, rekao je i nama u kameru. Zapravo je s njegovim pristankom sve i počelo, jer tek smo tada krenuli s istraživanjima arhiva, traženjem drugih sudionika i svjedoka. Dobivali smo dokumente s Haškog suda, neke iz privatnih arhiva od ljudi koji su skupljali te ratne materijale od raznoraznih izvora i ekipa koje su bile na terenu. Na kraju smo Raškoviću pokazali gotov film i bio je zadovoljan.

No, osim Raškovića i na sudu okrivljenog Ranka Momića, niste uspjeli privoliti nikog od „Šakala“?

– Dosta njih se premišljalo. Trajalo je to mjesecima dok su odlučivali žele li sudjelovati u filmu ili ne. Neki su čak pristajali, a onda kad bismo došli u njihov dom i uključili kamere, počinjali su se tresti i tražiti da se kamere ugase te na kraju odustajali. Stoga je i sam rad na filmu potrajao pet-šest mjeseci, baš zato što smo čekali ljude i neke odgovore na naše zahtjeve, kako bismo dobili dokumente koje smo željeli prikazati u filmu i time gledatelje upoznali sa svim onim što neki nisu željeli reći u kameru, a nepobitne su činjenice. Našli smo i ljude koji su prevozili leševe i jedan od njih se mjesecima premišljao hoće li sudjelovati. Svi su bili jako nepovjerljivi prema nama i djelovali su mi jako uplašeni za svoju sigurnost, iako, jedan od njih nam je rekao „znam ja, vi ste izdajnici, znam zašto nas hoćete snimati – vi radite za Veliku Albaniju“. Uglavnom su na koncu svi okrivljeni odustali, osim Momića.

“Ljudi koji vode državu gledaju na ratne zločine kao na neku neugodnost koje se žele riješiti” (FOTO: humanrightsfestival.org)

Film završavate upravo s njim, gdje poentirate njegovim monologom u kojem se on pita kako da odgaja svoju djecu, jer je njega otac odgajao da brani svoju domovinu, a sad se pokazuje da, eto, zbog „branjenja domovine“ možete završiti u zatvoru na 20 godina. 

– Tu otprilike leži suština svega, o tome da je izvršitelj na terenu samo izvršitelj. On itekako ima svijest o tome što radi, ali živi s uvjerenjem da radi nešto za viši cilj – za državu, za narod. Pa tako i Momić. Inače, prema nekim informacijama on je u međuvremenu nestao i navodno se nalazi na ukrajinskom ratištu. Recimo, Rašković nam je pričao kako je jednog dana otišao kod monaha u manastir i rekao mu kako je tog dana u borbi ubio neprijatelja. Opisao mu je to vrlo detaljno, i to poprilično brutalno, govoreći „raspolovio sam ga“, a monah mu je odgovorio da ubojstvo samo po sebi jeste veliki grijeh, ali da ako ubijaš za državu onda se monasi sa Svete Gore mole za tebe i da nije grijeh ubiti za državu.

To isto, vjerojatno, misli i država.

– Očigledno. Ali pošto država ne može misliti, misle ljudi koji je vode, a oni gledaju na to kao na neku neugodnost koje se žele riješiti. Jednostavno su zločini za njih, pored svih političkih problema s kojima se suočavaju na dnevnoj bazi, samo aveti prošlosti koje treba čuvati što dalje od očiju javnosti.

Sudski proces na koncu je pokrenuo Human Rights Watch?

– Oni su preko svoje vlade dostavili srpskoj vladi dokazni materijal za te postupke. Pretpostavljam da je postojao neki pritisak od strane američke administracije da neki od svih tih slučajeva dobiju sudski epilog, ali s druge strane unatoč tome postoje mehanizmi kako da se cijela stvar razvodnjava – da suđenja traju što duže, da dolazi do odgoda sudskih ročišta, da se obaraju prvostupanjske presude, da se ponavljaju suđenja…

Jeste li pokušali razgovarati sa sutkinjom koja je donijela osuđujuću presudu, a potom smijenjena?

– Dok smo radili film ona nije smjela komentirati tijek sudskog postupka, a nakon toga je smijenjena i to se dogodilo baš kada smo završavali film i tada je bilo prekasno.

Koliki je uopće budžet za ovakav film?

– Ovo je low budget film. Kad bismo se prekalkulirali to je negdje ispod 10.000 eura. I vidi se da je film rađen s malo sredstava. Najbitnija je tu bila Marijina inicijativa da cijelu stvar istražuje, a onda moj zadatak da sve to vizualno uobličim.

“Šakal” koji se pokajao – Zoran Rašković (FOTO: Neidentificirani)

Kako ste došli do Albanaca preživjelih svjedoka koji su vam pred kamerama svjedočili o zločinima? Je li tu bilo nepovjerenja?

– Njih nije bilo teško dobiti. Za te zločine se malo znalo čak i na samom Kosovu. U tamošnjoj javnosti se nije konkretno govorilo o događajima u ta dva sela, a svjedoci su poslije svih tih godina imali vrlo živa sjećanja na te događaje. Kako su mi objašnjavali tu situaciju, to je vrlo konzervativna sredina, sve te mlade žene su ostale bez muževa i nisu imale mogućnosti da se ponovo udaju i na neki način je njihov život ostao zarobljen u tom stravičnom trenutku. Teško im je bilo napraviti korak naprijed i svoj život osmisliti na nekim novima osnovama, jer ih je taj tragični događaj obilježio za sva vremena. I to se vidi iz reakcije ove gospođe koja na kraju filma nije zadovoljna nikakvom sudskom presudom i kaže „neka puste mene da ja njima pobijem cijelu obitelj, vrlo ću rado otići na zatvor na 20 godina“. Poslije takvog traumatičnog iskustva jako je teško vratiti se u život. Uvijek se zbrajaju samo žrtve, a njihov broj treba pomnožiti s četiri ili pet, odnosno sa svim ljudima koji su obilježeni time za cijeli život.

Niste tijekom snimanja dobivali neke „dobronamjerne savjete“?

– Nismo. Marija je bila odlučna da iskoristimo svaku mogućnost i da čekamo koliko god treba da se eventualno netko od ljudi koje smo zvali pojave u filmu. Željela je ovu priču ispričati do kraja, iako, nažalost, ova priča još uvijek nema kraj, barem, što se tiče sudskog epiloga. Naime, iako se sve čini jasnim, apelacioni sud oborio je presudu uz objašnjenje da tvrdnje tužiteljstva nisu dokazane na adekvatan način ili kako već glasi točna pravna formulacija.

Neki od aktera u filmu upravo tužitelja ističu kao jedan od glavnih problema.

– Tužitelji tvrde da su pod velikim pritiskom.

Pod čijim pritiskom?

– To ne žele reći, ali na primjer kada smo ih pitali zašto nitko nije okrivljen zbog uklanjanja tijela, onda oni kažu „zar sad treba da okrivimo radnike komunalnog poduzeća“. To im je bio jedan od argumenata.

O uklanjanju tijela iz otkrivene hladnjače zato je govorio zamjenik načelnika policije koji je sudjelovao u očevidu.

– On je o tome, mogli ste vidjeti i sami, potpuno hladnokrvno govorio. Već nekoliko godina je u mirovini pa je zato i pristao govoriti o tome. Mislim da je to neka metoda samoobrane, jer nakon viđenog užasa, a on, recimo, detaljno opisuje kakav se smrad i koliko daleko širio iz kamiona, valjda moraš nešto učiniti samog sebe radi.

Nikada se nije otkrilo tko je izdavao naređenja?

– Za vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Slobodan Milošević je tamo slao jedinice, za koje se tvrdilo da su paravojne i da s njim nemaju veze, jer Srbija nije u ratu. Ovdje na Kosovu to nije morao raditi jer se ratovalo na teritoriji Srbije i svi kažu da su bili dio vojnih struktura. Znalo se točno tko je kome zapovjedao i tko je bio na čelu 177. voda Vojske Jugoslavije. To je bio Toplica Miladinović i točno se može slijediti linija nadređenih i podređenih osoba. No, njegovi zapovjednici nisu dio ove optužnice. Čak je i sutkinja na samom početku suđenja rekla – „ne, ovo nisu nikakve paravojne jedinice, ovo su regularne vojne jedinice“ – jer to je iz dokumenata bilo očigledno. Odvjetnik Miladinovića ne poriče da su te jedinice bile u vojnoj strukturi, ali tvrdi da se u ovim slučajevima radilo o ad hoc akcijama koje su neki ljudi između sebe isplanirali i dogovorili te da nije postojala nikakva zapovijed i da je sve napravljeno izvan borbenih aktivnosti. No, u filmu postoji naredba.

“Ovo je novinarsko istraživački dokumentarac s malim budžetom, a veliki festivali vole visokobudžetne dokumentarce” (FOTO: Lupiga.Com)

Jedan od glavnih egzekutora, Nebojša Minić Mrtvi pred sud nije niti stigao.

– On je trebao biti izručen iz Argentine, ali dok je bio u ekstradicijskom pritvoru umro je od side. Mislim da je tamo završio povodom nekih mutnih poslova povezanih s narkomafijom.

Kako se klupko uopće počelo odmotavati?

– Iz svega što znam mogu to pokušati iskonstruirati. Hladnjača je isplivala nekih mjesec ili dva nakon događaja i svi koji su radili na očevidu imali su zavjet šutnje o svemu što su vidjeli i napravili. Međutim, jedan od ronilaca koji je sudjelovao u izvlačenju kamiona u nekom je momentu jednom lokalnom novinaru ispričao što je vidio. Taj novinar se zvao Dragan Vitomirović, uređivao je časopis Timočka krimi revija i on je to objavio 2001. godine. Tada je cijela stvar dospjela u javnost. Inače, nedugo nakon objavljivanje te priče on je poginuo u prometnoj nesreći.

Gdje ćete dalje s „Neidentificiranima“?

– Pokušat ćemo možda još na neke načine da ga prikažemo u Srbiji. Do sad smo imali projekcije u Sarajevu i Prizrenu, na DokuFestu, inače izvanrednom festivalu, gdje je film naišao na dobar prijem. Uskoro bi trebao biti prikazan i u Sjedinjenim Američkim Državama. Za sad je dogovoreno u New Yorku i Los Angelesu, ali i u Europi na još nekim manjim festivalima dokumentarnog filma. Ovo je novinarsko istraživački dokumentarac s malim budžetom, a veliki festivali vole visokobudžetne dokumentarce. Tema je to o kojoj se može napraviti cjelovečernji film, kada bi bilo sredstava i hrabrosti određenih ljudi da sudjeluju u njemu…

lupiga

Na bodljikavoj žici koju je Slovenija postavila duž granice sa Hrvatskom svakodnevno ugibaju divlje životinje, dok prvotna namjena žičane barijere – sprječavanje izbjeglica da ilegalno prelaze granicu – nije dala nikakav rezultat, obzirom da izbjeglice već odavno u Sloveniju ne stižu preko takozvanih zelenih granica, nego ih Hrvatska, u okviru dogovora sa susjednom zemljom, prevozi vlakovima. U isto vrijeme, istraživanja javnog mnijenja u Sloveniji pokazuju da čak 80 posto ispitanih slovenskih građana podržava politiku “žilet – žice”. Za mišljenje o politici bodljikave žice Lupiga je pitao slovenski umjetnički kolektiv Laibach, iz kojeg poručuju da će Slovenija na kraju, sva umotana u bodljikavu žicu, nadmudriti sama sebe. Evo kratkog razgovora s Laibachom.

Lupiga: Kakva je to država koja postavlja bodljikavu žicu na svoje granice, odnosno kakav je to svijet koji se od izbjeglica brani bodljikavom žicom?

Laibach: Paranoidna, egoistična i narcisoidna država, koja izgleda ne razumije istorijsko značenje i zapravo negira postojanje Auschwitza, a koja će na kraju, sva omotana u žicu, nadmudriti samu sebe.

Lupiga: Mislite li da ulazimo u političko razdoblje koje će biti bitno drugačije od onog u kojem je svijet živio do konca minulog stoljeća? 

Laibach: Živimo u svijetu u kojem postoje paralelne realnosti kao i paralelna budućnost – utopijska i distopijska. Koja od njih će prevagnuti ovisi o svima nama.

Laibach za Europu bez granica

Lupiga: Jeste li na svom putu u Sjevernu Koreju vidjeli puno bodljikave žice? 

Laibach: Skoro da i ne, osim na granici između Sjeverne i Južne Koreje, gdje je žice toliko da turisti, koje tamo vode sa obje strane, savršeno razumiju da te dvije države ne žive u najboljim, odnosno u prijateljskim odnosima. Bilo bi logično da se takav turistički aranžman uskoro pojavi i na granici između Hrvatske i Slovenije. Nitko se tome više ne bi čudio.

Lupiga: Kako komentirate rezultate istraživanja javnog mnijenja koji kažu da 80 posto slovenskih građana odobrava postavljanje bodljikave žice?

Laibach: Kao tragične. Kratkovidna nacija, groteskna karikatura velikih pokvarenih država.

Lupiga: Kakav je Vaš stav prema postavljanju bodljikave žice i spremate li kakav umjetnički akt na ovu temu?

Laibach:  Devetog februara pripremamo tematski koncert u glavnome gradu Europe, u Bruslelu, sa  simfonijskim orkestrom i sa radnim naslovom ‘Europa bez granica’. Bodljikava žica mora pasti, kao i granica između Hrvatske i Slovenije!

lupiga

“Ne trebaš mi ništa reći, svoju prošlost, svoje ime, ako će ti biti lakše zagrli me, zagrli me … Zagrli me oko vrata, oluja se diže, ne može ti vjetar ništa, ako priđeš bliže, ako priđeš bliže, ako priđeš bliže” – stihovi su antologijske pjesme Zdravka Čolića „Zagrli me“, s albuma “Ako priđeš bliže” objavljenog 1977. godine.

Autor pjesme je nedavno preminuli šibenski kantautor Arsen Dedić. U emotivnom videu koji donosimo, a koji je na YouTubeu pregledan već više od 200.000 puta, dva muzička velikana s ovih prostora, zajednički uvježbavaju pjesmu. Arsen za klavirom, a Čola za gitarom. Poštovatelje dvojice legendarnih muzičara ovaj video gotovo četiri decenije zasigurno neće ostaviti ravnodušnima. Pjesma u nastanku, muzičari na djelu, pogledajte…

Obukao sam iznošenu odjeću i u jednoj katoličkoj crkvi, tri pravoslavne crkve i jedinoj džamiji u Beogradu učtivo rekao da sam gladan i pitao da li mogu da mi daju da jedem, počinje svoju šokantnu priču reporter “Blica” Momčilo Petrović.

Svaka vaša pretpostavka o ishodu mojih posjeta zasnovana na razumu i iskustvu – pogrešna je! – kaže Petrović.

Kako navodi na početku teksta, namjera mu nije bila da omalovaži bilo koju vjersku instituciju, ili religiju. On, takođe, upozorava čitaoce da bi na osnovu ovih pojedinačnih primjera bilo pogrešno zaključivati o spremnosti vjerskih službenika uopšte da čine dobra djela.

Kaže da bi bio i neispravan sud da su ljudi koji su odbili njegovu molbu da ga nahrane – loši ljudi. “Možda im se nisam učinio vrijedan milosrđa”, objašnjava Petrović.

S druge strane, on se izvinjava zbog lažnog predstavljanja svim onim dobrim ljudima i ženama koji su ga nahranili. “Uvjeravam ih da moja ganutost njihovim činom može da se mjeri sa blagodarnošću pravog nevoljnika” – piše Petrović.

“A sada da vam ispričam kako je to biti niko i ništa u Beogradu i gladan tražiti samilost kod onih koji su sebe proglasili za ovozemaljske predstavnike Svevišnjeg čiji je osnovni atribut milosrđe” – počinje svoju priču Petrović.

Tamu u katoličkoj crkvi Svetog Ante na Zvezdari razblaživala je samo svjetlost sivog neba uokvirenog visokim prozorima. Gužvao sam kapu u rukama i čekao da me primjeti zabrađena žena koja je poslovala ispred ispovjedaonice. Uzalud. Pogledala me je, zaključila da me ne poznaje i nastavila dalje da nešto slaže u nišu, pa sam pročistio grlo i rekao:

“Izvinite”… usnama odrvenjelim od stida – bilo mi je prvi put u životu da molim za hranu. Izgovorio sam da sam gladan.

Nije bila začuđena, i nije očekivala dodatno objašnjenje. Izvela me je u dvorište i pokazala vrata na kojima me je mlada žena opasana keceljom domaćice saslušala sa osmijehom razumijevanja i rekla da mora da pita župnika.

Ostao sam pred vratima da čekam, i kada se opet pojavila, držala je najlon kesu.

“Sretan vam Badnji dan” – rekla je s osmjehom se, i ja sam zahvalio, i pometen, okrenuo da pođem.

“A jel i vama danas Badnji dan?”

Bilo mi je žao što ću je možda razočarati. Priznao sam da nije.

“Sve jedno, sretan za ubuduće….” – rekla je vedro, i ja sam otišao.

Tek iza ugla razmotao sam kesu: pola vekne svježeg hljeba, kutija sardine i jedno kuhano jaje.

Pomislio sam, Bože, Bože ako te ima, nađi vremena i izlij svoj blagoslov na ovu ženu…

Moja naredna stanica bila je crkva Svetog velikomučenika Dimitrija. Monumentalna nova građevina nema ništa od sklada i smjernosti crkava podignutih po uzoru na srednjovjekovna zdanja. I fino se uklapa u poslovne blokove Novog Beograda.

Prošlo mi je kroz glavu da sam baš našao crkvu gdje ću da se molim, dok sam prolazio kroz vrata s pozivom vjernicima da daju prilog za dovršenje vrata, ali sam utješio sebe da gotovo u svakoj crkvi tako prikupljaju pare.

Unutra, pod zlatnim polilejem, malodušnost me je ipak savladala. Ogledao sam se u mermernom podu, a svuda oko mene gorjela je pozlata. Stajao sam, ubog, i čekao da žena koja prodaje svijeće završi brojanje pazara, ali me je ona primjetila kad je zastala da treći put lizne palac.

“Nemamo mi hranu. Ovo je crkva” – rekla mi je.

“A da pitam sveštenika?”

“Nema nikoga. Svi su otišli!”

Prošle godine obijao sam šaltere socijalnog… Mislim da tamo radi njena sestra. Kako bi ti cviljela da sam nešto Sveti Petar prerušen u mene kuša vjerne! Da se odjednom ispravim u svoj svojoj veličini i gromkim glasom pozovem sveštenika da nedostojnu izgna iz hrama! I njega, starješinu crkve, da pitam mora li uz svaku ikonu da stavi i sanduče za priloge, a ako su već tamo, zašto su na svakom otvori za ubacivanje novca onoliki!

“Zinuli su kao da se u njih ubacuju krofne, a ne novčići!”, reko bih mu… mislio sam, dok su se teška vrata, gonjena oprugom, neumoljivo zatvarala za mnom.

Ali, nisam dozvolio da mi gnjev pomuti rasuđivanje pa da zbog jedne truhle jabuke objedim cijelo stablo. Otišao sam u pravoslavni hram na drugom kraju grada…

U Crkvu Svete Petke na Čukaričkoj padini. Fasada od bijelog mermera pozlata na ikonostasu… da skratim, ostao sam gladan. Sve je bilo kao i sat ranije, samo je žena u prodavnici svijeća bila manje neljubazna, a sveštenika zaista nije bilo… Da sam bio gladan od toga mi ništa ne bi bilo bolje.

Uz Bajrakli džamiju, jedinu preostalu u Beogradu, sagrađenu u XVI vijeku, tokom poslednjih 12 mjeseci nikla je zgrada namijenjena obrazovnim institucijama Islamske zajednice Srbije i ostalim pratećim službama.

Sjedeći na klupi u džamijskom dvorištu proveo sam pola sata čekajući da naiđe neko, valjda zato što je bilo doba između podnevnog namaza i ikindije.

U zgradi vođen glasovima koji su odzvanjali u holu obloženom uglačanim kamenom bojažljivo sam pokucao na vrata jedne kancelarije.

Tri muškarca sačekala su da mi četvrti sporo, kao da sam malouman, objasni da oni ne drže hranu i da mi ne može pomoći, pa su nastavili razgovor i smijeh prije nego što sam zatvorio vrata za sobom…

Posao prosjaka brzo se uči. U Crkvu Svetog Aleksandra Nevskog, na Dorćolu, ušao sam rutinski: od koga da se stidim, govorio sam sebi, tu sam bio ljubazno saslušan i jedan mi je mladić s bradom objasnio da tu u blizini, u dobrotvornoj kuhinji SPC, svakako mogu dobiti obrok…

Ni njega Bože, ne zaboravi. Ni onog sekretara u kuhinji koji iako sam zakasnio, nije htio da me vrati praznih ruku, već me je nagovarao da ponesem pasulj, a da mu posudu vratim sutra kad opet dođem!

Nagradi ih nekako, a sa ovima drugima radi šta hoćeš. Carstvo je volja tvoja i na zemlji kao i na nebu. Ja ti samo pišem šta rade kad misle da ih ne gledaš”, završava svoj tekst Momćilo Petrović za “Blic” i citira reči Svetog Luke:

“A on uze onih pet hljebova i obe ribe, i pogledavši na nebo blagoslovi ih i prelomi, i davaše mučenicima da postave narodu. I jedoše i nasitiše se svi, i nakupiše komada što im preteče dvanaest kotarica”, ali to je bilo davno. Crkve su sada veće i ljepše.

GlobalCir

Kada se 1984. godine prvi put u eteru zavrtjela pjesma “Hiljadu godina” grupe Partibrejkers, naziralo se rađanje novih rock heroja ovog dijela Europe.

‘Maratonci trče počasni krug’ u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh: Sočna ekavica iz komada Dušana Kovačevića nesretno je prevedena na ijekavicu

NAPOMENA: Zahvaljujući maru jednog suradnika SBPeriskopa pred sobom imate veoma temeljit izbor odlomaka iz knjige Politika i domovina Josipa Manolića, a koji su izazvali veliku pozornost u hrvatskoj i javnosti zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije.

U svojoj knjizi Politika i domovina, objavljenoj u jesen 2015. godine, nekadašnji predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić, piše:

– „Hrvatsku su stvorile jugoslavenske obavještajne službe Udba i KOS u suradnji sa svojim dugogodišnjim jatacima iz ustaške emigracije.“
– „Desetak članova osnivačke skupštine (HDZ-a) bili su suradnici Udbe“ (str. 119) (kasnije će detektirati Dalibora Brozovića s kodnim imenom Forum, Ivana Vekića kao Srećka i Vladimira Šeksa kao Sovu). „Udba je snimala cijeli skup“ (str. 119).
– „Tuđman je stalno dobivao uvjerenja da JNA neće rušiti novu vlast“ (str. 161).
– „Zamjenom jugo dinara za njemačke marke u BiH biti će početak osmišljenje sofisticirane pljačke hrvatske države. Novčana masa od 600 milijuna DEM zamijenjena je ilegalno u Bosni za devize…“ „Novac je završio u džepovima prenositelja, preprodavača i djela dužnosnika HDZ-a u Hercegovini.“ (str. 186.)
– „Vlada nacionalnog jedinstva nije formirana zbog jačanja hrvatskog jedinstva pred predstojeću agresiju, kako smo tada govorili i u javnosti pokušali prikazati, već izričito da se primire naši desni radikali „urotnici“ i da ih se makne od ministarskih položaja i važnih funkcija (Đodan, Šošić, Šeks, Domljan, Marković…)“ (str. 163.)
– „Dakle, postojao je organizirani izlazak i ulazak u Vukovar kojim je upravljao Mile Dedaković. Izlazak se naplaćivao u DEM“ (str. 199.)
– „Dedaković je uredio svoj stožer u Vinkovcima i iz njega slao zapovjedi u Vukovar.“ (str. 199.)
– „Među onima koji se nisu odlučili ići u proboj u Vukovaru bio je Tomislav Merčep. I on je sjedio u Vinkovcima.“ (str. 200)
– „Nitko od tenkovskih posada koje smo imali na raspolaganju u Vukovaru nije želio krenuti u proboj.“ (str. 200.)
– „Proboj je odgođen zbog izdaje u našim redovima.“ (str. 200)
– „Evidentirali smo i preuzimanje i velikih iznosa gotovog novca za potrebe tobože naoružavanja i nabave oružja koje je zaduživao Mile Dedaković, ali i neki drugi čelni pojedinci u obrani Vukovara.“ (str. 208.)
– „Dedaković šalje fax da municija i naoružanje „koje nam se upućuje i dalje se netragom gube u nečijim skladištima na putu do Vukovara“, ali i da postrojbe koje su nam poslane „nisu spremne za borbu“. (str. 205.)
– „…izvještaji naših obavještajnih službi od 2. listopada u kojem je navedeno da je konvoj od šest šlepera s oružjem stigao u Županju, odakle je po nalogu ministra Šuška preusmjereno u Hercegovinu gdje je zacijelo preprodano.“ (str. 209.)
– „Tragovi tih operacija tajno su uništavani u našim obavještajnim službama.“ (str. 210.)
– „Zapovjednik (obrane Vukovara) nije izlazio na samu liniju obrane već se provodio u Vinkovcima“ (str. 210.)
– „Mile Dedaković o tim događajima zna mnogo više, ali štiti cijeli niz osoba upletenih u šverc oružja i manipulaciju novcem, u strahu od sudionika tih operacija o tome ne govori.“ (str. 210.)
– „Jedanaestog listopada Dedaković nenajavljeno iz Vukovara odlazi u Vinkovce i nakon toga dolazi u Zagreb. Nitko u vrhovništvu nije odobrio te promjene mjesta zapovjedništva kao i napuštanje bojišnice u najkritičnijem trenutku. Oni koji su trebali sankcionirati taj nemar i neodgovornost zaštitili su Dedakovića i još neke i to traje do današnjih dana.“ (str. 211.)
– „General Tus dao je 16. listopada zapovijed da se ispita zašto je 14. listopada iz Vinkovaca vraćena grupa od 200 policajaca koji su iz Varaždina upućeni u Vukovar.“ (str. 211.)
– „Borković je, primjerice, 24. i 31. listopada u Glavni stožer i predsjedniku Tuđmanu slao isto pismo, u kojem je naveo da „svi politički a osobito vojni čimbenici nemaju želje ni sposobnosti“ pomoći Vukovaru. Napao je i pojedine vojne dužnosnike, poput pukovnika Gorinšeka te generala Stipetića i Štimca, zaključno s ministrom obrane Gojkom Šuškom. Govorio je i o samovlji, aroganciji, odbijanju suradnje, nesposobnosti i kriminalu, i u tom je kontekstu spominjao i djelovanje „osječkog“ i „vinkovačkog“ lobija. No, Borković neće tada, a ni poslije imenovati te moćne lobije i podastrijeti spoznaje o kriminalu kojeg je evidentno bilo. Nije izostala ni njegova tvrdnja da je vrhovništvo „prodalo istočnu Slavoniju“, uz zahtjev da se provjere svi tadašnji „kanali dopreme oružja“. Borković je 31. listopada uputio i poruku u kojoj je vrhovništvu zaprijetio da počne s „čišćenjem svojim dvorišta da vam ih mi ne bismo morali čistiti“. Slični su se tonovi gotovo svakodnevno čuli i iz novinskih izvještaja Siniše Glavaševića upućenih iz vukovarske radijske postaje.“ (str. 212.)
– „Tih je dana otkriven i slijedeći slučaj: pripadnik HOS-a dobio je zadatak infiltrirati se među članove zaštite predsjednika Tuđmana kako bi pripremio atentat.“ (str. 213.)
– „O tim je posljednjim danima opsade grada bilo još iznenađujućih spoznaja. Dana 12. studenoga guverner Narodne banke Hrvatske poslao je Dedakoviću poruku u kojoj ga je obavijestio da je Savjet donio odluku o uplati dva milijuna dinara u korist njegova računa, i to bez posebnog objašnjenja svrhe te financijske transakcije. Činjenica je da je Dedaković po povratku u Zagreb, 19. studenoga, podigao taj novac za svoj račun. Pri pretresu, nakon uhićenja, kod njega je nađena veća količina deviza, o čemu će još biti govora. Neosporno je također da su Dedakovići bliski suradnici nakon povratka iz Vukovara u Vinkovce rapolagali iznimnim svotama novca. Zacijelo to objašnjava podatak da je jedan od njih zatečen s vrećama novca iz vukovarskog SDK-a.“ (str. 214.)
– „Zatečen u prostorijama Starčevićeva doma, u koje su HSP-ovci prije nasilno upali, Paraga je odbio primiti poziv, uručivši policiji tekst letka s novim optužbama koji će dan poslije, što je također bilo znakovito, po Hrvatskoj bacati zrakoplov JNA. Iz zrakoplova su bacani leci s novim optužbama protiv „Tuđmana i njegove banske svite“, a u potpisu je stajao fantomski „Odbor za zaštitu Jastreba“. Dedaković je i tu iskorišten da bi se javnost okrenula protiv vrhovništva. Ostaje znakovito da je Paraga tekst letka JNA imao dan prije nego je bacan iz aviona.“ (str. 215.,216.)
– „Naposljetku, 17. studenog od Vladinog povjerenika Vidića – Bilog primljen je telegram u kojem je javio da je kapetan Borković – mladi Jastreb s braniteljima napustio Vukovar…“ (str. 216.)
– „Dvojbeno je u kojoj mjeri je Dedaković doista bio tjelesno maltretiran budući da je dva dana ranije imao prometnu nesreću kod Bjelovara s medicinski neutvrđenim posljedicama.“ (str. 218.)
– „Protiv Dedakovića je podignuta kaznena prijava u koju je uključeno i to što je u trenutku uhićenja kod njega pronađeno 208 500 njemačkih maraka, 88 tisuća švicarskih franaka i 135 tisuća dinara.“ (str. 218.)
– „Bankovni sef vukovarske banke bio je obijen u noći 10. listopada. Iz njega je odnesen sav novac i 50 kilograma zlata.“ (str. 221.)
– „Nadležne službe su utvrdile cijeli niz imena uplatene u to, a većinom se radilo o visoko rangiranim policijskim službenicima Policijske uprave i Policijske stanice Vukovar.“ (str. 221.)
– „Kod dijela naših obavještajaca zavladala je panika i strah neće li Arkan slobodu kupiti izdajom svojih naredbodavaca iz hrvatske državne sigurnosti s kojima je poslovao u brojnim operacijama.“
– „Režija „naših“ KOS-ovaca, dijelom skrivenih u službi državnih sigurnosti, a dijelom među nama u vrhovništvu dalje se nastavljala; propitivalo se o sudbini Arkana i njegove družine kao da je riječ o nekom našem junaku. Naloge za takav razvoj događaja dali su neki rukovodeći pojedinci iz naše Službe državne sigurnosti koji su s Arkanom surađivali u operacijama u zapadnoj Europi.“ (str. 227.)
– „Ostao sam zapanjen detaljima i snagom KOS-a tih dana u našim redovima.“ (str. 229.)
– „Možda je odgovor na pitanje i u tome koliko je i kome isplaćeno državnog novca u slučaju Arkan, ali i gdje je završio novac koji je jednog poslijepodneva u hotelu Intercontinental (Westin) predala Arkanova supruga Natalija za transakciju spašavanja Arkana. Tuđman je čak i na sjednicama Vrhovnog državnog vijeća tvrdio da ništa nije znao u vezi s Arkanom, no istina je da je o svemu bio obaviješten i da ga se o svemu konzultiralo i da je akcijom zapravo on rukovodio; predstava koju je izveo na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 12. studenog 1991. bila je više namijenjena nazočnima i povijesti, javnosti, i samo jedan u nizu njegovih sličnih manipulatorskih istupa. Danas su i na hrvatskoj i na srpskoj strani dostupni dokazi o povezanosti događaja oko Arkana i Borova Sela. Operacija Borovo Selo bila je odmazda srpske strane za Arkanovo uhićenje i njegovo sudsko procesuiranje. Ubijeni policajci u Borovu Selu izgubili su živote da bismo u konačnici Arkana pustili na slobodu.“ (str. 230.)
– „Željko Ražnatović Arkan još je tokom istrage i boravka u Remetincu i prije „režiranog suđenja“ postao dobavljač ružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991., točnije u travnju te godine, Republika Hrvatska kupit će, njegovim poredovanjem, od njegove tvrtke, iz „vojnog skladišta u Batajnici“ oružje, pretežno kašnjikove AK-47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ od dvanaest šlepera. Valja danas otkriti neke detalje te priče kako bi se ipak dijelom priča o Arkanu svela u pravi kontekst. Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, zašto kao predsjednik Vlade nisam imao informaciju o tim nabavama, je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cjelokupnu operaciju vodio „obavještajni krug“ i na strani kupaca i na strani prodavača. Možda odgovor znaju pojedinci iz Osijeka koji su tih dana bili gospodari života i smrti u Osijeku, a pretpostavljam da detalje znaju i neki danas živi Vukovarci, sklonjeni na otoku Krku kao i oni koji su pratili šlepere do istovara. Što o tome znaju Glavaš, Šeks, Perković nisam propitkivao, no vjerujem da im detalji nisu nepoznati. Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, u Osijeku u zgradi Županijskog suda „naši pojedinci“ će pripremiti dvije aktovke zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se danas nameću jesu: čije je bilo zlato i srebro, ima li to zlato neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom ili dolazi iz drugih izvora, tko je zapravo osoba koja je zlato donijela u Županijski sud u Osijeku, i na kraju kome je preuzimatelj dvaju aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilato preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar? Činjenica je da je 12 šlepera oružja stiglo i predano, a da je Arkan tih dana bio u Remetincu. Postoji i informacija da je zapravo isporukom 12 šlepera oružja Arkan kupio slobodu. Vjerujem da će ovi redci ponukati neke osobe koje su iz VI. odjela SZUP-a pratile i preuzele oružje da se javno očituju o pošiljci.“ (str. 232.)
– „Operacija pribave videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se čovjek i danas mora zapitati: „Predsjedniče, čemu to?“ Prema dokumentima, u veljači 1992. Predsjednik će isplatiti 2 milijuna maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima koje država ima u posjedu. Gotov novac bit će odnesen Arkanu, a videokaseta zamotana u aluminijsku foliju predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici.“ (str. 233)
– „Slijedeći dan po uhićenju dijela grupe Labrador o cijeloj operaciji izlazi tekst u listu „ST“ vlasnika Marinka Božića koji je bio suradnik DB-JNA – projekt lista financirala je JNA, a poslije i hrvatski SIS.“ (str. 251)
– „Šušak, Perković, Milas, Vukojević, Šarinić i njihova grupacija… sudionici su brojnih terorističkih i drugih obavještajnih akcija“ (str. 251)
– „Vrh JNA provodio je niz operacija pripremajući jugoslavensko društvo za razdoblje višestranačja i tržišne ekonomije po svojemu viđenju. Već 1987. planeri JNA suglasili su se da Slovenija može iz Jugoslavije. No, tu će se, na trenutak, dogovor spotaknuti na zahtjevu slovenskog rukovodstva: „Mi idemo, ali nama pripada Istra“, o čemu se i danas šuti.“ (str. 254)
– „Od 45 dužnosnika oko Tuđmana 38 su suradnici civilnih i vojno obavještajnih službi starog sistema.“ (str. 254)
– „Moja sumnja je potvrđena mnogo godina kasnije svjedočenjima Vasiljevića i Čandića na Haaškom sudu da smo tih dana imali u vrhu vlasti krtice. Spomenutim svjedočenjem koje je prenio i „Novi list“, bili su apostrofirani Gojko Šušak i Vice Vukojević. Rekao bi da je Šušak intenzivno djelovao kako bi se spriječio kazneni postupak pred hrvatskim sudovima, jer je to moglo dovesti i do njegova razotkrivanja kao suradnika Službe. Predsjedniku Tuđmanu ta afera nije odgovarala jer je želio očuvati dobre odnose s generalom Kadijevićem i Slobodanom Miloševićem. U tom vremenu predsjednik Tuđman je još uvijek vjerovao Slobodanu Miloševiću i generalu Kadijeviću.“ (str. 256)
– „Podružnice PBZ-a u Herceg-Bosni bit će glavne logističke potpore u isplati novca za funkcioniranje institucija Herceg-Bosne, često bez odluka nadležnih tijela organa RH, samo uz potpis Gojka Šuška. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se događalo s plaćama vojnicima HVO-a koje je RH plaćala u bruto iznosu, a Mostar isplaćivao samo neto iznos ili pak sa sredstvima za obranu Herceg-Bosne koja su bila izdašna i izvan svake kontrole. Kad je Martin Katičić došao na čelo PBZ-a igrao je posebnu igru s HDZ-om. Na to je mjesto došao nakon što je Jozo Martinović postao ministar financija. Postavši članom HDZ-a i zastupnikom u Saboru RH, nakon izbora 1992., vrata su mu se potpuno otvorila. Izborom za direktora Martin će banku u doslovnom smislu pretvoriti u samoposlugu HDZ-a. Započet će nemilice trošenje novca na izborne kampanje HDZ-a, ali ne samo kampanje već i sve druge potrebe stranke. Sve račune HDZ-a plaćat će PBZ iz svojih sredstava.“ (str. 265,266)
– „HBOR cijelo vrijeme služi da se političkim elitama koje ti žele, omogući dolazak do novca.“ (str. 266)
– „Najčuvanija „državna tajna“ je ona vezana za činjenicu da se novac iz deviznih rezervi HNB-a rabio za kreditiranje kupnje poduzeća u pretvorbi i privatizaciji od strane tajkuna. Korisnici spomenutih kredita bili su vodeći tajkunski dvojac, ali velikim dijelom tih plasmana koristio se jedan od predsjednika Vlade. Posebno valja napomenuti da su pogodnosti tih kredita bile takve da se tijekom otplate bez devizne klauzule, zbog inflacije tih dana zapravo vraćao „sitniš“.“ (str. 266)
– „Koliko je milijuna kuna štete hrvatskoj državi stvoreno, može se i danas utvrditi, uostalom ta tema pravno nema zastaru. No, nju u pravosuđe ne puštaju one snage koje to čine i s novcem deponiranim u raznim bankama u inozemstvu, koje je moj prijatelj Stipe Mesić obećao vratiti u zemlju.“ (str. 266)
– „Bankarski me znalci uvjeravaju da su tri obitelji (Todorić, Kutle, Gucić) bile korisnice čak više od 50% ukupno odobrenih takvih „menađerskih“ kredita.“ (str. 266)
– „Jednom dijelu tvrtki i pojedinaca omogućeno je da podižu kredit u inozemnim bankama uz osiguran depozit s tajnih računa za nabavu oružja. Danas je takav model razvidan u slučaju kad je gospodin Vladimir Zagorec, navodno, dao depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju tvornice „Gavrlilović“. To je samo jedan primjer, a na pretek je takvih u kojima su hrvatske tvrtke dobivale inozemne kredite a da je depozit bio novac od oružja. O njima nesumnjivo puno zna gospodin Zagorec, ali i gospodin Pašalić i još neki potpisnici brojnih računa za oružje. Tragovi tih transakcija nisu nestali, do njih je jednostavno doći, naravno, ako se želi.“ (str. 267)
– „Zapravo sve privatizacijske nepodopštine počet će s Vladom nacionalnog jedinstva, tehnomenadžerima koji će potisnuti rasprave o socijalnoj državi i pravednosti u raspodjeli društvenog kapitala i u skladu s Tuđmanovom strategijom „200 bogatih“ ubrzati proces neoliberalnog kapitalizma.“ (str. 268)
– „Kad se vratio, vidljivo zadovoljan, rekao mi je da je postigao načelni dogovor s Miloševićem „što će biti sutra s Bosnom“. Jedno jutro pokazao je i karte spomenute podijele. Ustvrdio je kako su dogovorili da je Kosovo unutrašnje pitanje Srbije, a Srbi u Hrvatskoj unutarnje pitanje Hrvatske, a da je Miloševićev interes Srbi u BiH.“ (str. 289)
– „Svima je nama u vrhovništvu bilo jasno da je Karađorđevo zapravo sastanak o podjeli Bosne.“ (str. 289)
– „Započinje novo razdoblje u kojem Tuđman politiku prema Bosni povjerava uskom krugu sebi odanih kadrova (dr. Miroslav Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, Ante Beljo). Institucije države, Sabor, Vlada njeni dužnosnici i ja ne sudjelujemo u oblikovanju i provođenju te politike.“
– „Nije, naime, bilo nijednog vojnog razloga za povlačenje hrvatske vojske iz Bosanske Posavine. Istraga koja se poslije vodila o krivnji za pad Posavine bila je čista farsa. Postaje jasno da četnici ne bi mogli zauzeti Bosanski Brod, a da hrvatske postrojbe iz tog grada nisu namjerno povučene. Nitko osim predsjednika Tuđmana nije mogao donijeti odluku o tom povlačenju.“ (str. 296.)
– „Iako je predsjednik Tuđman tražio od nazočnih izjašnjenje „zna li tko“ krivca za napuštanje Bosanskog Broda, 2000 ljudi i 20 tenkova, i rušenje mosta od strane inženjerijske jedinice 157. brigade, kada četničkih jedinica nije bilo ni blizu, a Bosanski je Brod bio prazan od 10 sati ujutro pa sve do navečer istog dana. Bilo je vidljivo da se rasprava vodi više iz formalnih razloga.“ (str. 297)
– „Samo nekoliko dana prije pada Bosanske Posavine Gojko Šušak je posjetio zapovjednike Bosanske Posavine kod Orašja, tražeći da se povuku s koridora što su neki zapovjednici, dakako, odbiloi, a neki, evidentno prihvatili. Nikada nije otkriveno tko je dao naredbu za povlačenje hrvatskih snaga i Bosanske Posavine. Koje li slučajnosti da se pad Bosanskog Broda ili, bolje rečeno, predaja srpskim snagama zbiva na dan kad je u Beogradu dano priopćenje da jugoslavenska vojska napušta Prevlaku.“ (str. 298)
– „Imali smo spoznaje o dogovoru između muslimanske i hrvatske strane da se most na Savi drži otvorenim za prolaz specijalnog tereta i da je ministar u vladi BiH Delimustafić platio 100 tisuća DEM u novcu, cigaretama, alkoholu i drugoj robi predsjedniku Izvršnog vijeća Slavonskog Broda. Provjerom smo utvrdili da je informacija točna.“ (str. 298)
– „U jedinice HV-a ubaćeni su agenti provokatori koji su radili na demotivaciji hrvatskih branitelja, potičući pitanje zašto bi se HV borio u Bosni. Brojna izvješća u operativnim zonama pokazuju da se o postojanju pete kolone znalo, da je neprijateljska vojska raspolagala zapovijedima naših zapovjednika, neprijatelj je znao svaki naš položaj, znali su svaku našu kodiranu kartu. U to vrijeme tiskaju se listovi brigada u kojima se pod sumnju stavljaju razlozi boravka jedinica HV-a u Posavini. Obavještajne podvale bile su brojne, mešu njih spada i navedena obavještajna informacija o mogućem napadu četnika. Spomenuta informacija kasnijom analizom pokazala se potpuno neistinom – velika ofenziva nije se uopće pripremala.“ (str. 298)
– „Sve to dovodi da je 4. na 5. lipnja 1992. došlo do unutrašnjeg raspada djela 3. gardijske brigade, 101. i 108. brigade. Taj proces je netko pripremao gotovo nekoliko mjeseci.“ (str. 299)
– „Nakon pada Bosanskog Broda glavni stožer HVO-a učinio je sve da upropasti mogućnost vojne suradnje Hrvata i Muslimana.“ (str.. 299)
– „Tragična zbivanja u Ahmićima nisu bila slučajna. U večernjim satima 15. travnja visoki dužnosnik britanske vojske zatražio je prijam kod Gojka Šuška. Britanci su posjedovali planove napada hrvatskih snaga kao i spoznaje da nije riječ o strateški vojno važnom cilju već da se sprema pokolj civilnog življa u svrhu zastrašivanja. Ostat će činjenica da je Gojko iste noći o svojemu razgovoru izvijestio Tuđmana i da nijedan od njih nije zaustavio zločine. Sutradan, samo nekoliko minuta nakon pokolja, u selo su ušli britanski vojnici i novinari i prenijeli u svijet što se je dogodilo. Bilo je to jedno od onih izvješća kojim su u svijetu izjednačeni srpski zločini s hrvatskim. Nikada informacije o tim događanjima nisu razmatrane na tijelima VONS-a ni Predsjedništvu HDZ-a u Zagrebu. Protuudar, žešća ofenziva muslimanskih snaga krenula je tijekom lipnja, dijelom kao odgovor na hrvatska zvjerstva u BiH.“ (str. 304)
– „Koncentracijski logori u BiH nisu bili hrvatska izmišljotina, ali zbog povijesnih konotacija nama su najviše štetili. Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata osnovano je 27 hrvatskih logora. U Bosni je po jednom izvoru bilo ukupno 628 logora, od čega su Hrvati držali 44, Muslimani 4, a Srbi 580. Procjenjuje se da je kroz hrvatske prošlo oko 25 tisuća osoba. Logore su držale jedinice HVO-a, a logističku i drugu pomoć davao je HV, no logorima se je upravljalo iz Zagreba.“ (str. 316)
– „Dana 28. kolovoza 1993. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglasila se Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom…. Odluka o proglašenju tzv. Republike Herceg-Bosne bit će posljednji Tuđmanov pokušaj da spasi svoj i Miloševićev projekt podjele Bosne.“ (str. 317)
– „Prema svjedočenju visokog oficira KOS-a Mustafe Čandića na Haškom sudu u postupku protiv Miloševića, a o čemu je pisao „Novi list“ još 2003., jugoslavenska kontraobavještajna služba imala jaku doušničku mrežu među dužnosnicima HDZ-a u Hrvatskoj pa je tako imenovao, uz ostale, bivšeg suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića i bivšeg ministra obrane Gojka Šuška…. Nisam tih godina želio odgovoriti na te objede 1994. niti podsjetiti Gojka na njegovo vlastito priznanje za koju je službu radio samo zato da se moj razlaz ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu. Nikada mi to nije bila ni primisao, želio sam upravo zaštititi predsjednika Tuđmana od pojedinaca kakav je bio Gojko Šušak. (str. 318)
– „Tuđman je kao i mnogo puta prije i kasnije izvrnuo istinu o razlozima smjene Mate Bobana i promjeni politike koja je uslijedila. Treba podsjetiti da su bosanskohrcegovački, a prije svega hercegovački, Hrvati imali oko 9 tisuća mrtvih i 25 tisuća ranjenih, a broj razorenih hrvatskih domova ni danas nije u potpunosti poznat. Hercegovačkom je lobiju takav razvoj događaja bilo izrazito teško prihvatti – onom u Zagrebu i još više onom u Herceg-Bosni.“ (str.321)
– „Na osnovi Ustava Republike Hrvatske korištenje hrvatske vojske u stranoj državi može odobriti samo Sabor Republike Hrvatske. No, Sabor nikada nije donio takvu odluku. Čak, štoviše, bila je donesena Deklaracija u kojoj stoji da Hrvatska nije bila prisutna ni vojno angažirana u Bosni.“ (str. 322)
– „Početak promjene Tuđmanova raspoloženja prema Hercegovcima vezan je za istup Tute u Mostaru kad je Miroslavu Tuđmanu rekao:“Poruči Škilji ako ja budem u Haagu, bit će i on.“….Svađa je izbila jer je Šušak navodno negdje rekao kako je Tuđman privremeno rješenje – o tome smo imali snimku.“ (str- 323)
– „Kuharić je na trenutak pogledao Tuđmana i onda svoj blagi i smireni ton zamijenio odlučnom rečenicom, kao da čita presudu: „Ti si, Franjo, odgovoran što nisi spriječio sukobe Muslimana i Hrvata“. Tuđman je pozelenio, ostao u šoku. (str. 323)
– „Pripajanje Hercegovine Hrvatskoj bila je ideja vodilja hrvatske državne politike gotovo pet godina, dakako, samo jednog njezinog dijela, onoga koji se krio iza dvostruke linije zapovijedanja i koji je bio zadužen osigurati dogovor s Miloševićem…. Kako su završili krivci za tu politiku i njezini izvršitelji, danas je poznato. Kad je međunarodna zajednica zaprijetila, Tuđman je bez ikakva oklijevanja, hladno, kao da nikada nije bio s njima u kontaktu, žrtvovao izvršitelje svoje političke vizije, izručivši ih Haagu.“ (str. 324)
– Bilanca petogodišnjeg rata u BiH je za hrvatski nacionalni korpus porazna. Srbi su riješili nacionalno pitanje u BiH, dobili Republiku i ostvarili svoje teritorijalne pretenzije dobivši 49 % teritorija; Muslimani će zbog majorizacije riješiti u budućnosti svoje nacionalno pitanje. Hrvati kojih je iz godine u godinu na tom prostoru sve manje, bojim se, neće biti te sreće. Njima preostaje da bolno i traumatično iskustvo u kojemu su podnijeli goleme žrtve za obranu Hrvatske, bez čega se Hrvatska ne bi branila, pretoče u mir. (str. 325)
– „Više se osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman…“ (str. 326)
– „U spomenutom izvještaju navodi se da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.“ (str. 328)
– „Treba pogledati ponovno reportaže Smiljka Šagolja, uniformu Vice Vukojevića (i njegovo hvalisanje koliko su pobili Muslimana u Prozoru, da ih nisu u dva kamiona mogli strpati)…“ (str. 333)
– „Umjesto rata protiv srpskih agresora zaratilo se sa saveznicima: umjesto zaštite hrvatskog naroda uzrokovano je njegovo uništenje i iseljenje.“ (str. 333)
– „Teza u kontinuitetu „hrvatske državne politike prema Bosni i Hwercegovini“…, jest proziran plašt da se pokriju akteri jedne tragične politike po cjelinu hrvatskog naroda u BiHu Republiku Hrvatsku, da se izbjegne politička odgovornost i odgovori na pitanja koja postavlja sav hrvatski puk: zašto se vodio rat protiv Muslimana – ciljevi tog rata; tko je donio političku odluku da se ide u rat protiv Muslimana-Bošnjaka u BiH? Nijedno vrhovno legitimno tijelo takvu odluku nije donijelo pa ni unutar HDZ-a; tko je u tom ratu izvršio ratne zločine koji su Hrvate stavili na istu razinu s četničkim zlikovcima; tko je izdao naredbu za etničko čišćenje Bošnjaka i organizirao koncentracione logore; izgovor da su ih imali i drugi, nije odgovor; Hrvatski narod nije zaslužio ljagu i da bude osuđen kao agresor; tko je odgovoran za egzodus hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine; tko je financirao rat protiv Muslimana u Bosni i Hercegovini, tko ima evidenciju o tome i kome će se položiti računi; tko je odgovoran za tisuće mrtvih i ranjenih, za razorena sela i gradove, za kulturocid u Mostaru i drugdje; tko je organzirao mafijaške švercerske klanove u Herceg-Bosni i tko ih podržava u hrvatskim institucijama (duhan, nafta, droge, oružje, itd.)“ (str. 333,334)
– „Misli su mi bile vezane za spoznaju da sam u domu aktivista HOP-a, da je otac Đurđe Šušak pristigle u Kanadu, prvoborac, nosilac partizanske spomenice 1941., da je prva Gojkova supruga bila Crnogorka čiji je otac bio visoki časnik JNA, da je Gojkov brat sekretar u sekretarijatu za narodnu obranu, a eto, Gojko radikalan ekstremist u redovima HOP-a, zakleti ustaša.“ (str. 355)
– „Riječ je o „padu“ Maksa Manfreda, šefa odjela za borbu protiv emigracije SDS-a RSUP-a; Đure Lukića, rukovodioca SDS-a RSUP-a, te Josipa Perkovića, također rukovodioca SDS-a RSUP-a. Sva trojica hrvatskih šefova pala su u ruke njemačke obavještajne službe.“ (str. 362)
– „Josip Perković postao je šef hrvatske vojne obavještajne službe.“ (str. 363)
– „Đureković je bio suradnik BND-a“ (str. 364)
– „Devetog studenoga 1993. tenk Pete gardijske brigade HV-a kojom će zapovijedati general HV-a Ivan Kapular, ali su posadu činili borci Tutine kažnjeničke bojne, srušit će Stari most u Mostaru.“ (str. 380)

Nisu Hrvati, u vojničkom smislu, ispred Srbije zbog očekivanih balističkih raketa, nego stoga što u splitskom zatvoru drže Danijela Snedena, alijas Kapetana Dragana, legendarnog strip junaka iz plitkoumnih albuma o “knindžama”, jednu od personifikacija agresije Srbije na Hrvatsku, zapovednika balvan-pobunjenika sa beogradskim vaučerom za ubijanje i proterivanje. Njegovi su podvizi u hrvatskoj optužnici, kao i u stihovanom ratnom putu, koji je opevao poznati novokomponovani pevač Bora Drljača: “Svi smo čuli ovih dana/Za Dragana, kapetana/Stigao je iz daleka/Sudbina ga baci neka/Borio se kod Obrovca/Kod Plitvica i Benkovca”.

Izvan stihova, u dozvoljenim, ali i poželjnim improvizacijama i naredbama srbijanskog Resora državne bezbednosti, ostali su ratni zločini. Vasiljković je, naime, optužen za likvidaciju zarobljenika u julu 1991, u zatvoru na tvrđavi u Kninu, ubistva koja su obavili Krajišnici pod njegovom komandom. Ubijanje civila, paljenje imovine, pljačka i druga krivična dela, iz široke lepeze ratnih zločina koje su  počinili domoroci i najamnici, takođe su u optužnici, a optužen je i za izradu planova za napad i preuzimanje policijske stanice u Glini, te borbena dejstva u blizini mesta Jukinca i sela Gornji i Donji Viduševac. Po slovu optužnice, protivno Ženevskoj konvenciji, građanske zgrade oštećene su ili uništene, hrvatski građani bili primorani da pobegnu, njihova imovinska opljačkana, a civili (među njima je bio strani novinar) su ranjeni i ubijeni.

Višecijevni bacač raketa kakav Hrvatska želi nabaviti od SAD (FOTO: commons.wikipedia.org)

U zlo doba, eto otvaranja novog/starog poglavlja u odnosima dve države; srbijanski je državni vrh pomahnitao zbog najavljenog naoružavanja Hrvatske dalekometnim, balističkim raketama, a posebno zbog izjave odlazećeg hrvatskog ministra odbrane Ante Kotromanića, odnosno njegovog podsećanja Aleksandra Vučića na to da se “’91. nije bunio (Vučić, prim. aut.) kad je JNA bila toliko jaka i napadala malu i slabu Hrvatsku vojsku”.

Rata nije bilo, svi naši su nevini

Ovakva je afektivna reakcija iz Srbije apsolutno u skladu se vladajućom doktrinom Beograda da se istina o agresiji Srbije na susedne države, praćena ratnim zločinima, prećutkuje ili falsifikuje kao tuđa izmišljotina, uz laži o državnoj i nacionalnoj nevinosti. Paralelno sa širenjem “patriotskih” laži primetna je identifikacija sa počiniteljima zločina, jer su naši,što se u svakom slučaju hapšenja i presude okorelim zlikovcima percipira kao osuda nevinih. Reč je o instrumentalizaciji laži u svim oblastima, od obrazovanja do državne politike. Iako su iz Srbije (premijer Vučić) upućivane i uistinu dobre namere da se uspostave normalni međususedski odnosi, na temeljima brojnih zajedničkih interesa. Zvanično. Paradoksalno, ali prikriva se belodana činjenica da su brojni učesnici ratova devedesetih, iako utemeljeno sumnjičeni za učešće u ratnim zločinima, na slobodi, čak i na visokim položajima i funkcijama.

Tako su ministri u Vladi dopratili i dočekali na niškom aedromu Vladimira Lazarevića, zlikovca sa mesta komandanta Prištinskog korpusa, među rezervistima poznatog po naredbi i vrhunskom strateškom dostignuću “Ko ubije Šiptara – mora da ga zakopa!”. Žrtve su u masovnim grobnicama diljem Srbije, a dečje kosti iz njih sigurno su deo antisrpske zavere.

Lazarević je, uz pomoć opskurnih medija lagao o svojoj navodnoj nevinosti, hvaleći se zaslugama za državu i narod. Iz Ševeningena je vraćen državnim avionom, a ministar pravde Nikola Selaković rekao je, kao u trenucima ozbiljnog duševnog rastrojstva, da je Lazarević “čovek zahvaljujući kome su danas slobodni Niš, Vranje, Leskovac, Beograd i Novi Sad, Sombor, Kraljevo, Užice, Valjevo…” Unekoliko drugačije od haške osude na 15 godina zatvora za “podržavanje činjenja ratnih zločina širom Kosova  u okviru široko rasprostranjenog i sistematskog napada na kosovske Albance. Nije zatražena lekarska pomoć.

Kakva tragedija, Hrvati mogu da pogode Beograd, a Srbija ne može Zagreb, poput svog protežea Milana Martića. Da li je Milan Martić poslednji srpski vojskovođa koji je mogao da dobaci do Zagreba ne prelazeći granicu?  Možda je, ipak, sve to laž.

Državni zločinački poduhvat

Mediji imaju svoje viđenje, pa si provladini tabloidi Informer i “najstariji na Balkanu” Politika saopštili, razmećući se elementarnom glupošću, da je optužnica podignuta “samo dan” pre isticanja roka. (“Ustaše optužile Kepa”, Informer).

Ljubiša Diković: “Pa evo, i mi se naoružavamo.” (FOTO: commons.wikipedia.org) 

Nagoveštava se, dakle, regionalna trka u naoružanju, u njoj će učestvovati teška i manje teška sirotinja, bivši agresori kažu da nekadašnja žrtva nije za dobrosusedske odnose, niko da se seti beogradske državne kartografije i opozicije iz koje Vojislav Šešelj urla kako treba sačuvati Jugoslovensku narodnu armiju, zbog međunarodnih odnosa, a sa skupštinske govornice mu replicira Zoran Đinđić koji zahteva da JNA postane srpska vojska (oktobar 1991).

Ima, međutim, Srbija odgovor na američke balističke gluposti, Dunavom već krstari novi čamac domaće proizvodnje, u pomenutom Informeru nazvan vodeni tenk, predstavljen kao čudovište iz Loh Nesa novije generacije. Ima i top, mitraljeze, nema propeler (?), a razvija svih 100 km/h. Balističke rakete, šta to beše, ako treba, vodeni će tenk iscrtati granicu na Dunavu (na papiru je davno iscrtana), a ne da nam se motaju nekakvi Hrvati oko Šarengradske ade. Nahvalio ga i premijer Vučić, a procenjuje se (poznati novinar u civilu Miroslav Lazanski) da će Srbija napraviti i dobar izvozni posao. Dunav i dalje “tiho teče”, ali, zlu ne trebalo.

Ljubiša Diković, načelnik Generalštaba Vojske Srbije, kosovski narodni heroj etničkog čišćenja i progona 800.000 državljana Srbije, koga beogradski Fond za humanitarno pravo tereti za ratne zločine, kazao je, pak, rukovodeći se očito strategijskim dostignućima JNA iz 1991, da “Srbija mora da razvija sisteme koji mogu da izvrše udar na tuđu teritoriju, jer bi ugrožavanje bezbednosti i potencijalna agresija na našu zemlju krenuli iz neke od zemalja u okruženju”.

“Pa evo i mi se naoružavamo. I mi razvijamo sredstva i sisteme, isto tako velikog dometa. Pa eto neko može reći da se Srbija naoružava da bi ugrozila bezbednost neke zemlje u regionu, a to u stvari nije tako. Srbija danas nije opasnost za bilo koju zemlju i ja tako tumačim naoružavanje Republike Hrvatske”, rekao je general.

Tol’ki mu strateški domet.

Heroj navodno istražuje Arkanove

Nešto pre optužnice protiv Vasiljkovića, odlazeći srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević obznaniće kako je započeo predistražni postupak protiv pripadnika Srpske dobrovoljačke garde, “tigrova” okrutnog kriminalca u višegodišnjoj državnoj službi Željka Ražnatovića Arkana. Kakav uspeh – na kraju drugog šestogodišnjeg mandata, neposredno pred odlazak u penziju, vrhovni je asanator, zadužen za prikrivanje tragova i mirnodopski nastavak rata drugim sredstvima, paragrafskom hegemonijom, smogao hrabrosti da dirne u zaštićene heroje.

Arkan neuznemiren početkom predistražnog postrupka (FOTO: en.wikipedia.org)

Dosadašnja Vukčevićeva misija ukazuje na to da možemo očekivati žestoku optužnicu beskompromisne dikcije: “Nije to lepo”. A možda arkanovce optuži i za zlostavljanje Srba – i to su radili, gotovo jednako posvećeni, kao prilikom zlostavljanja i ubijanja Hrvata i Bošnjaka. Pogotovu kada je reč od gotovo tri hiljade izbeglih i ratno sposobnih Srba koje su vraćali u Bosnu i Hercegovinu.

Ratni huškač zna

Da se zna, jedan je “tigar” već hapšen, beogradski Srđan Golubović, DJ Max, poznat sa fotografije Rona Haviva iz Bijeljine (1992., 47 ubijenih), ima ručni bacač na leđima, a na fotografiji je njegov zamah nogom ka glavi, saznaćemo, već mrtve Tife Šabanović. Prerano se normalni svet obradovao, Max je na kratko uhapšen zbog posedovanja narkotika i oružja. Pušten je, bila greška, kao i Vukčevićeva hrabrost posle 12 godina tuženja sitnih jajara. Nije se docnije moglo saznati ništa o Golubović, čemu ponavljanje grešaka.

U svakom slučaju, Arkana i Vasiljkovića doveo je iz inostranstva vrh srbijanskog DB-a, sa Kalemegdana su dobijali naređenja i logistiku, pravili su baze u Hrvatskoj, pljačkali sve, od nafte do vinarija, realizovali etničko čišćenje. U Hagu se ponavlja suđenje Jovici Stanišiću, načelniku RDB Srbije, i njegovom zameniku za ljudske resurse i terenski rad Franku Simatoviću. Možda ih ovoga puta pravomoćno oslobode, da se zna kako rata nije bilo.

Ništa od svega, pogotovu srbijanski čamci, ne bi trebalo da brine Hrvate kao, utvrđuje profašistički dnevnik ratnog huškača Ratka Dmitrovića Večernje novosti – nesporna činjenica da “Hrvatice padaju na Srbe”. “Lukavi Latini” su, ukazuje istraživački postupak (navodni razgovor sa nepoznatom psihološkinjom) ovog roto proizvoda,”manji džentlemni, jer kod njih važi evropsko pravilo “račun po pola”.

Eto čemu uči ta Evropa, garant su tako uštedeli za rakete.

lupiga

Kada bi nekoga pitali koji mu automobil pada na pamet kao jedinstveni simbol bivše Jugoslavije vjerovatno bi mnogi rekli da je to “jugo 45”. Ipak nije on jedini automobili koji će starijim generacijama “proći kroz glavu” kada se spomenu legendarna vozila popularna u bivšoj državi.

Živimo u paralelnim svjetovima. Stvarnost oko nas sve više postaje hiperstvarnost, kako je to definirao Jean Baudrillard. Gušimo se u džungli interneta, televizije, medija, društvenih mreža. Televizija nam predočava dva toka, dvije paralelne struje života – u jednoj se prezentiraju milijuni smrti, pokolja, radničkih štrajkova i bijede, dok u drugoj dominira raskalašeni život bogataša, seksualne afere u luksuznim ljetovalištima, opačine na jahtama i sve vrste spolnih perverzija u slavu beskrajnog hedonističkog raja. U čekaonici listam popularnu žensku reviju: tu se naše glumice fotografiraju pred najnovijom mercedesovim džipovima i u luksuznim jahtama, a u stvarnosti nemaju ni za čarape. U vjerskim hramovima caruje pedofilija i poklonstvo teletu od zlata, na što svaki drugi dan upozorava i rimski prvosvećenik, u očaju kršeći prste.

Mi ne čujemo grmljavinu topova ni krik obespravljenih oko nas, jer naša stvarnost odavno je postala onaj Baudrillardov simulakrum, ona implozija zbilje u kojoj obilje poruka stvara jezičnu entropiju. Svaki glas razbora i morala na društvenim mrežama bude momentalno popljuvan milijunima opskurnih, anonimnih postova, sve dotle dok mudri potpuno ne zašute, a fukara ne preuzme kormilo. Nema više novina i novinarstva, ono što kupujemo na trafikama tek je transmisija kriminalnih kartela ili konzumerističkih lanaca. U Sarajevu je u prosincu prestao izlaziti posljednji neovisni politički tjednik, a vijest je dočekana sa zluradošću i likovanjem korporacijskih medija i korumpiranih novinara.

Televizija se pretvorila u arenu gdje se okorjele prostitutke satima nesmiljeno glože oko nacionalnih prava. Izabrani narodni predstavnici svoje nagomilano bogatstvo pokušavaju obraniti šovinizmom koji raspiruju, utirući tako put prema novome ratu. Nakon toga nesmiljeno se prenose mise, dove i liturgije – nikad se više nije govorilo o Bogu, a nikad se manje nisu poštivale njegove zapovijedi. Četrnaestogodišnji dječaci bivaju silovani u uglednim međunarodnim školama, dok posvuda oko nas sumnjivi tipovi i dalje otvaraju obrazovne institucije i sveučilišta – rektor jednog od takvih nedavno je uhapšen, jer je osumnjičen za milijunsku pljačku gradskog javnog prometa.

Četvrt stoljeća je prošlo otkad je zapaljena Nacionalna biblioteka, ali političare tema obnove te jedinstvene institucije kulture apsolutno ne zanima (FOTO: radiosarajevo.ba)

U tišini oko nas niču novi gradovi i trgovački centri, podignuti novcem donesenim sa bliskog ili dalekog Istoka. Sociolozi upozoravaju da se lagano mijenja slika našeg društva – europsku običajnost i kulturu istiskuje nova, uvezena iz dalekih azijskih pustinja. Gasi se galaksija knjige, Gutenberg ovdje polako biva ugušen ogromnim nanosima realitija, turskih sapunica i igrokaza u kojima vlada opačina, skarednost i plošnost. Četvrt stoljeća je prošlo otkad nam je zapaljena Nacionalna biblioteka, otkad je oganj progutao dragocjene orijentalne spise, ali političare tema obnove te jedinstvene institucije kulture apsolutno ne zanima. Nikad se više nije tiskalo, a manje čitalo. Tja, kakve knjige! Oni koji su čitali knjige i svršavali škole danas kopaju po kontejnerima za smeće!

***

Novinarka beogradskog lista Danas Gordana Nonin poslala mi je koncem prošle godine novinsku fotografiju staru četvrt stoljeća, na kojoj se nalazim sa grupom od dvadesetak pisaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Objektiv je uhvatio jednu šarenu intelektualnu družinu, koja je u praskozorje velikog balkanskog klanja, pokušala dići svoj glas protiv rata i ubijanja. Snimak je nastao nakon osnivanja udruge Nezavisnih pisaca Jugoslavije, 20. prosinca 1990. godine u Sarajevu. Kroz požutjeli novinski raster ocrtavaju se lica Radomira Konstantinovića, Vitomira Lukića, Pavla Ugrinova, Velimira Viskovića, Mirka Kovača, Alija Podrimje, Dubravke Ugrešić, Vidosava Stevanovića, Mirka Marjanovića, Davida Albaharija, Aleksandra Tišme, Filipa Davida, Stevana Tontića te još nekih, čijeg se lika ni imena više ne mogu s pouzdanošću sjetiti. Na samom vrhu fotosa nalazi se i moj tad mladićki lik.

Kroz gustu maglu godina izranjaju ponovo pred mene ta draga lica, od kojih neka već prekriva zemlja. Lica mojih prijatelja. Razbježalo se to divno jato, nestalo u mračnom vremenu, ali njihova djela još svijetle u pomrčini. Bili su to neki od najboljih što ih je bivša država imala. Nema više Vite Lukića, nema Rade Konstantinovića, Mirka, nema dobrog Pavla Ugrinova, nema Tišme, otišao je Podrimja… Osipa se i runi to malo “bratstvo po nesanici”. Evocirao sam uspomene na Mirka na prvim Kovačevim danima pretprošle godine u Rovinju, te na Radu na prvim Danima Radomira Konstantinovića prošlog ljeta u Subotici, kao neki tužni saučesnik i svjedok. Bio sam i očevicem Podrimjine smrti u francuskom gradu Lodeveu, gdje smo zajedno nastupali na književnom festivalu Voix de la Mediterranee. Nedavno se iz Sarajeva odselio moj drug i prijatelj Stevan Tontić…

Mi smo danas poraženi, ali nekako mi je draži i svjetliji taj naš poraz od ove silovite pobjede prostakluka, opskurantizma i mržnje, koja još uvijek caruje u glavama balkanskih inteligenata (FOTO: Privatni album)

Bilanca tog našeg sarajevskog druženja i udruženja nije dala nikakva praktičnog rezultata, ali barem smo pokušali reći “ne” mržnji koja je tekla oko nas bujicama. Nismo spašavali Jugoslaviju, kako su nas tad prozivali (i kako nas još uvijek prozivaju) nacionalisti, nego smo pokušavali očuvati kristalnu kocku kulture i razuma, koju su luđaci kasnije razbili ekrazitom. Mi smo danas poraženi, ali nekako mi je draži i svjetliji taj naš poraz od ove silovite pobjede prostakluka, opskurantizma i mržnje, koja još uvijek caruje u glavama balkanskih inteligenata. Biti sam i odbačen u vremenima zločina i beščašća, jedini je ljudski izbor, govorio je Thomas Mann, kad su ga optuživali zbog čega je napustio i izdao svoj rod u vremenima njegovih historijskih iskušenja. Boriti se protiv nacionalizma velika je stvar, a biti protiv nacionalizma u vlastitom narodu pravi je intelektualni podvig.

Kad dođu neka bolja vremena, kad se zgule kulise laži, ostat će ti naši zapisi iz mračnih godina, kako bi to rekao Filip David, ako ništa a ono barem kao svjedočanstva o duhovnom i intelektualnom otporu divovskim valovima nečovještva, o danima kada je smrt trijumfirala nad životom. Možda je to jedina utjeha u ovoj zemlji, u kojoj utjehe nema.

***

Protekli Božić proveo sam u Berlinu, jer mi tamo žive najdraži. Obiteljski smo se okupili na rijeci Spree. Bio sam prvi put na jednoj evangelističkoj ponoćci. Prisjećao sam se u drugome jeziku, u tom berlinskom božićnom blještavom Hollywoodu svojih hercegovačkih adventskih dana; najednom sam začuo glasove umrlih roditelja, kao u onoj divnoj Šantićevoj pjesmi. Pa smo onda u mislima kitili naše sarajevske borove, pa evocirali izbjegličke Weihnachten u svijetlome gradu na Dunavu… Kad smo se vratili u Sarajevo 1998. godine u porušenom gradu nije bilo ni jednog ukrašenog bora. I evo nas, dva desetljeća nakon rata, ponovno u tuđini. Raskošni, milijunima upaljenih svjetiljki okićeni Berlin mami nas nekom svojom nepodnošljivom lakoćom. “Bilo bi ovdje lijepo živjeti”, kaže moja žena. “Ubit će nas dolje ona prokleta sarajevska magla”.

Slušajući Gruberove himnične akorde Kristovu rođenju, kako ih izvodi tamnoputi klarinetist ispred velike robne kuće Saturn na Alexanderplatzu, u tim berlinskim večerima, na um su mi ponovno padale davne slike božićne idile u Hercegovini. Slike oca koji preko izribanog poda unosi badnjak. Otac je zvijezda na nebesima. Slike majke koja magijom svoje ljubavi sprema najbogatiji objed siromaha. Prizori nepojamne blagosti i topline, u trenutku zastrti magličastom zavjesom suza.

lupiga

Pioniru jugoslavenskog krimi romana, Virovitičaninu Milanu Nikoliću niti jedan roman nije bio objavljen u Zagrebu. Stručnjaci navode posve bizarne razloge ovakve ignorancije

Uvek sam naglašavao da je ideja samoupravljanja i nesvrstanosti nešto treće u odnosu na staljinizam i tzv. parlamentarnu demokratiju. Za mene je eksperiment Jugoslavije u Titovo vreme bio kretanje na put mnogih dobrih nada. Znam da su se moje nade izjalovile

portalnovosti

Živim vjeran izgubljenoj stvari koja predstavlja moj dom- a taj dom je djetinstvo i mladost, vrijeme autentičnog doživljavanja svijeta i vrijeme slatkog života u višekulturalnoj, viševjerskoj i višejezičnoj zajednici. Pripadam među nekoliko privilegiranih generacija, rođenih i odraslih u Jugoslaviji.

Petar Križanić, poznat kao Pjer bio je slikar, grafičar, publicista, jedan od tvoraca savremene jugoslovenske karikature. Svakako jedno od najznačajnijih imena novinske karikature na ovim prostorima (o čemu svjedoči i ustanovljenje nagrade “Pjer” za najbolju karikaturu, koja se dodjeljuje od 1967. godine

Na filmskoj sceni bivše Jugoslavije slovi za jedno od najboljih rediteljskih imena i najiskrenijih stvaralaca. Lordan Zafranović (70) filmom se bavi od najranije mladosti, od početka šezdesetih, kada je još kao šesnaestogodišnjak počeo snimati amaterske eksperimentalne filmove da bi poslije posvetio svoj život istraživanju u svijetu sedme umjetnosti. Do sada je napravio osamdesetak ostvarenja, a u većini njih je reditelj i scenarist.

Povjesničaru Tvrtku Jakovini, u jednom intervjuu novinar je postavio pitanje, povodom revivala ustaštva u Hrvatskoj koji se počeo kotrljati ne samo ulicama već i po saborskim hodnicima i u vladi:

“Očekujete da će sljedećih godina ta putanja rehabilitacije ustaštva biti nastavljena. Hoće li posljedica biti ta da će se u službenom diskursu, ne javnom diskursu jer u javnosti će se uvijek moći drugačije govoriti, barem se nadam, vladati teza »ustašama ne pakovati«.”

Takva pitanja se vječno perpetuiraju u ljevičarskim medijima, otkrivajući svu slabost i nemoć aktera lijeve scene, od malobrojnih građana koji izlaze na ulice, preko medija, institucija lijevog profila i relativno malobrojnih vrhunskih intelektualaca – od novinara, preko doktora znanosti do akademika. A naročito relevantnih lijevih stranaka (nema ih) koje bi trebale predvoditi u borbi za prava obespravljenih. Ako netko nije shvatio, pozvat ću se na početak novinarova pitanja: “Očekujete da će sljedećih godina ta putanja rehabilitacije ustaštva biti nastavljena…”. Eto, “očekuje” se od ljevičara i ljevice da vječno nešto očekuju! Što to, pitate se? Pa ishod onog što desni ekstremizam aktivno radi, dok ljevica pasivno očekuje, a bogobojazni među njima valjda vrte krunicu moleći boga da budu pošteđeni!

Oduvijek je pasivnost bila svojstvo ljevice, sve dok se čaša ne prelije, a (pre)često se prelijevala krvlju koja nije bila dovoljno upozorenje da, ukoliko se na vrijeme nešto ne poduzme slijedi je u još većim količinama. U partizane se odlazilo masovnije tek kad je teror (uglavnom skoncentriran na Srbe, Židove i komuniste; sjetimo se Martina Niemöllera.) prevršio “podnošljivu mjeru” – po sudu inertnih građana. Allende je osvojio vlast mirnim putem, a rušila ga je gomila na ulicama podržana vojnom silom. Razumni ljudi su argumentima nastojali smiriti stanje u bivšoj državi, na što se nitko nije osvrtao, slijedeći nacionalistima i svećenstvom poticane agresivne porive koji su vodili u rat. Mislite li da se zalud kaže “sila boga ne moli”? Jednostavnim rječnikom, kad stanje zakuha do vrenja – a pasivnost često do toga dovede – krv lipti na sve strane. Autor je lično uvjeren u potrebu revolucionarnog mijenjanja svijeta, tragom osuvremenjenih Marksovih nazora. Revolucija je korjenita preobrazba – reevolucija – koja može biti mirna i nasilna. Nitko human se ne zalaže za drugu opciju, iako povijesno iskustvo i pamet gomile na to upućuju. A kad se desi, žrtve – pasivne i one aktivne u borbi protiv zla – se ne razlikuju, s tim što poslijednje imaju makar moralnu satisfakciju, ako je leševi uopće mogu imati. Daklem, između početka i kraja, inertnog praćenja razvoja događaja i mogućeg “armagedona”, pitanje je: Što da se radi, kako bi se suzbio desni ekstremizam, koji u Hrvatskoj sve jasnije i javnije poprima fašistički, ustaški oblik, a sve se više širi i svijetom?

Takvo je pitanje, doduše drukčije konotacije od ovdje istaknutog, postavio još Lenin, ništa krvavijih ruku od Churchilla (Dresden) ili Trumana (Hiroshima, Nagasaki), mada su mlade generacije izdresirane na paradigmi prvog kao bezočnog zločinca, a ostalih kao heroja “slobodnog svijeta”. Objektivniji sud o revolucionaru možete steći čitajući pitki feljton u četiri dijela (linkove na ostale dijelove će zainteresirani naći sami) Dan Mayera, člana Socialist Workers Party (UK). Lenin je od stavova izrečenih 1902. godine, u predvečerje neuspjele revolucije, evoluirao, prilagođujući ih stvarnom stanju u radničkom pokretu, no ne zanima nas knjiga koliko kritika da je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara, vodeći se Marxom kako je „mišljenje vladajuće klase u svakoj epohi vladajuće mišljenje”. Većina radnica i radnika, većinu vremena, nema revolucionarnu svijest. Pojednostavljeno, radnicima treba vodstvo jer nemaju klasnu svijest, nego se vode spontanim akcijama za poboljšanje trenutnog položaja. Lako je ilustrirati ispravnost zaključaka oba revolucionara. Prigovor na profesionalizaciju radničkog vodstva slama se primjerom današnjih profesionalnih sindikalnih vođa, koji odgovaraju elitama jer se ograničavaju na specifična pitanja iz radnog odnosa, bez ikakvih pretenzija za temeljitom promjenom stanja. Pregovori “tri socijalna partnera” – radnika, poslodavaca i države koja bi trebala arbitrirati među navedenima, a ni sama kao poslodavac ne poštuje vlastite zakone – nisu doli finesa za suzbijanje radničkih zahtjeva, s obzirom da se tu ne radi o partnerstvu koje podrazumijeva ravnopravni položaj pregovarača. Poslodavac raspolaže moćju kapitala, država je ionako uglavnom njegov eksponent, a realizaciji radničkih zahtjeva se postavlja niz zakonskih zapreka u vidu ograničavajućih uvjeta (štrajku prethode pregovori koje poslodavci unaprijed nastoje minirati, on se mora najaviti inače je nelegalan i slično). To nije drugo no cijepanje radničke klase po principu “podijeli pa vladaj”, zamjena solidarnosti egoizmom proširenim do radnih kolektiva. Vrlo uspjelo, jer nedovoljno svijesni radnici ne uočavaju zajednički interes solidarizacije s firmama koje oko njih propadaju, a radnici im nakon uličnih demonstracija završavaju po zavodima za zapošljavanje. Sve dok i njih konačno ne zahvati. Toliko kritizirani Šuvar nastojao je svojom reformom školstva, nikome po volji (velikim dijelom, jer je ograničio nacionalnu literaturu na 50% satnice jezika i književnosti), proširiti opće obrazovanje na škole svih profila – ne samo dubina već i opseg obrazovanosti širi ljudske uvide u stvarnost. Protivljenje tome najbolje je izrazila majka jednog učenika: “što će pekaru u životu učenje filozofije, sociologije, umjetnosti,….?”. Stvarno, što će tek malo nadraslima svoje animalno porijeklo, sve to? U se, na se i poda se, sasvim zadovoljavajući životni stav većine. Nedostatak pak klasne svijesti je evidentan svakome tko ima uvid u sindikalno članstvo; ogromni dio prosvjetara, primjerice, izbjegavao je sindikat, a u malim privatnim tvrtkama nema šansi da bude osnovan. Dok najširi slojevi puka parolu “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” sve više preziru, istovremeno se kapital intenzivno internacionalizira i globalizira – ujedinjujući se u ostvarenju profitnih interesa na račun spomenutih. Kome nisu jasni raznoliki mehanizmi kojima to radi (recimo, tehnološki napredak koristi se ne radi oslobađanja radnika od viška rada, već se rad oslobađa od radnika!), jedino mu (samo)obrazovanje može pomoći.

Kako se uvjeti mijenjaju, svako doba zahtijeva svoj način radničke borbe, uz pretpostavku djelotvornosti koja danas nije ispunjena! Peticije, štrajkovi, slabo posjećeni protesti, okrugli stolovi i slične manifestacije nemoći lijevih snaga za efikasnom promjenom, nemaju pretjeranog učinka. Ne treba se zavaravati uspjehom smjene kojekakvih crnoja, samo gurnutih u rezervu za buduća preslagivanja, zamijenjenih tek nešto bistrijim ljudima istih nazora. Nedjelotvornost je često odraz nesposobnosti, diletantizma ili straha za poduzimanjem odlučnih koraka, čemu svjedoči i nedoraslost prethodne, kvazilijeve vlasti, da razriješi probleme, pa sad “ostaje da vidimo” kako bagra upravlja našim životima. Nije li taj dozlaboga “aktivan” stav, očekivanje da (neo)fašisti razriješe probleme koje nije znala “ljevica”, veća sramota za nas negoli za potonju? Ljevičara se skupi tisuću do dvije na Markovom trgu, infantilnih rukometnih navijača 10 puta više na Jelačić placu, po prikazanoj ličnoj i općoj koreografiji daleko bližih gomili od 5000 “zadomspremnih” razbojnika koji marširaju gradom (čekajući priliku i za fizički obračun), dok mediji one ispred Sabora proglašavaju ekstremistima. To je slika hrvatske ljevice. Gdje leži odgovor za njenu pasivnost, naspram djelotvornosti desnih snaga? Dio je svakako u egzistencijalnom strahu pojedinaca. Dio je u prihvaćanju “bogomdanih” svetinja (japica i dedek su tak delali!) bez promišljanja o njihovu značenju. Primjerice, “domoljupci” su u osnovi “demokratskim” putem – u smislu percepcije koja se javnosti nudi od kapitalističkih elita – došli na vlast, pa zašto da se bunimo? Zadržimo li to poimanje – načelno pretpostavljajući da je demokracija zaista “vladavina naroda” – onda uz poštene izbore (koje baš vladajući, nakon svih zakonskih i razumnih rokova dovode u pitanje), moramo trpjeti izglasane nositelje fašistoidnog svjetonazora barem do narednog ciklusa. Kao i komuniste, kad legitimno osvoje vlast, zar ne? Jako dobro znamo da je to iluzija, jer bi svi mehanizmi elita koje nam uvaljuju svoje viđenje demokracije bili aktivirani da to spriječe. O čemu svjedoče i “šatoraši”, ilegalnom, nesankcioniranom akcijom protiv vlasti koja ne bješe ni komunistička, ni lijeva ni radnička. Demokracija, da – uz nikad eksplicitno izraženu ogradu – samo eliti odgovarajućeg tipa (što je onda contradictio in adiecto)! No, eto, barabe su vlast dosegle zakonitim putem, a “zakone svi moramo poštivati” – floskula kao od boga ugrađena u mozak malograđanina, ma ti zakoni bili totalno amoralni, nehumani, neetički. Zašto nismo trpjeli Hitlera koji je zakonito osvojio vlast; zar nije i NDH imala zakone koje je trebalo poštovati? Ili, ipak nije? Gdje je magična granica između poštivanja i nepoštivanja nemoralnih zakona? Koliko leševa ona iznosi? Čovjekov um je zarobljen, ograničen konvencijama, predrasudama, mitovima, strahom, licemjernim prepuštanjima struji da nas nosi pored susjeda koji se utapljaju, kao kočnicama – jer je tako dresiran, iako nitko nije morao skakati kroz plamene obruče. Valjda je jasno da se foke, lavovi i ljudi ne dresiraju na isti način. Svakako da aktivnosti desnice (barem one ulične) pridonosi i nizak intelektualni te obrazovni nivo, sposoban za animiranje na “za dom spremni!”, “zovi, samo zovi…” i slične nadresirane budalaštine, popraćene oblačenjem u fašničke odore i pojanjem idiotskih pjesmuljaka. Uostalom, poslušajte kako njihov podskup na stadionima po sat i pol monotono lupa u bubanj, skandira i pjeva uvredljive pjesme, diže ruke na fašistički pozdrav, što izgleda njihovim vrhunskim intelektualnim dometom. Inteligentnija, intelektualnija, humanija i moralnija ljevica ipak treba većih poticaja na akciju; nažalost prečesto su to (njihovi) leševi!

Etika (humanistička) je daleko, daleko iznad zakona i ona omogućava ispravno postavljanje spram svake situacije. Njene tvrdnje su oblik metajezika u odnosu na jezik prava, što će reći – vrsta nadjezika koji bi nas svojim standardima trebao usmjeravati u formiranju zakona. Sudac koji presudi po nemoralnom zakonu, nije dostojan ni svoje funkcije, ni zvati se čovjekom, i bolje da si odmah oduzme život jer je na sramotu ljudskog roda. A prije njega i ministar koji je takav zakon podnio na usvajanje parlamentu i svi parlamentarci koji su glasali za njegovo prihvaćanje! Jasno, zapadnjački um ne može ni zamisliti primjenu tog istočnjačkog kodeksa časti, još je manje sklon prihvatiti ga kao masovni čin ukaljanih bijednika. Nije pitanje “zašto bi, ta to je nemoralno?”, nego “zašto si krenuo tim putem?” koji te tjera – s gledišta “kosookaca” – da si oduzimaš život. Um zapadnjaka je krajnje pragmatičan, što u „prijevodu“ znači: jebeš Bibliju, etiku, moral i bližnjega svoga, ako nešto želiš iz koristoljublja! Koje se uvijek može predstaviti pripadajućim nekoj izdvojenoj grupi i time naići na odobravanje mase. Iz srebroljublja vođeni su Križarski ratovi, slani narodi u logore smrti ili istrijebljeni bizoni i indijanci. Jedina stvarnost ležeći iza pravdanja tih (ne)djela je materijalna korist koja se izvukla, ili nastojala izvući. Otimačina, pravdana, ozakonjena i amenovana komadom papira, uz cijelu infrastrukturu podignutu u to ime. Potom sve to nazvavši civilizacijskim dostignućem. Sveti otac će već – za kojh tristo, četiristo godina – zatražiti oprost i staviti točku na cijeli slučaj. Koliko do morala drže jade na vlasti, govore obrazloženja slučaja spodobe „nesposobne“ za rad – sve dok je ne podmažu ministarskom plaćom – upućena umrtvljenim mozgovima javnosti. Potkrepljena “stručnim” ekspertizama kvazistručnjaka etički imuniziranih do podrške vlasti guzica, u koje se uvlače. Prekršaj, čak i u zakonu opisan takvim, nije krimen – radi se „samo“ o moralnoj odgovornosti koja prijestupnika dodatno kvalificira za člana stranke!

Nije da se od strane ljevice ne čine pokušaji parcijalnih prevladavanja postojećeg stanja, sasvim bezizgledni – sem u bajkama sa happyendom. Recimo, kako piše Dragan Markovina u pogledu beskrajno jednostavnijeg slučaja (koji to baš i nije, sagleda li se u kontekstu mračne stvarnosti BiH) podijeljenog Mostara, za koji lokalni ljevičari nude desnici zajedničko “prihvatljivo rješenje” :

Stvari su vrlo jednostavne. Grad koji je nastao iz razloga što se u njemu premošćavala Neretva, jednostavno nema nikakvu logiku egzistirati na način da izgradi dva paralelna društva koja tu rijeku prate, umjesto što je premošćuju. Takva vrsta stvarnosti može proizaći samo kao plod nasilja, o čemu ovdje i jeste bilo riječ, a s obzirom da proizlazi iz nasilja, ona je ujedno duboko neprirodna i negacijska po pitanju razumijevanja grada. Na isti način, na koji je egzistencija paralelnih društava proizašla iz nasilja, ona se jedino nasiljem može i održavati. U ovom konkretnom slučaju riječ je u prvom redu o političkom, a ne više izravnom fizičkom nasilju, koje opet svoj jedini legitimitet može potražiti u inzistiranju na nacionalnom kao ishodištu i jedinom relevantnom momentu čovjekove egzistencije.”

Stvari su, međutim, još jednostavnije od njegove konstatacije. Tko je ikada vidio da desnica koja je silom (svejedno jel’ fizičkom ili političkom) prigrabila vlast, prihvaća prijedloge ljevice za obostrano zadovoljavajućim rješenjem – kompromisom? To što desni imaju “jedini”, ali negdje u zakonima zapisani “legitimitet”, a pošteni ljudi svu silu općeljudskih, nigdje zakonski normiranih i formalno obveznih – jedan jedini hercegbosanski Karamarko može anulirati svojim izjavama, zrelim za enciklopediju beščašća. Sve je, naime, postavljeno u sasvim krivom poretku: iznad etike je zakon, iznad zakona, politička volja, a iznad političke volje kapital koji njome upravlja i ljudsko licemjerje koje je slijedi! O ljudskom egoizmu, kapitalu, pragmatizmu, politici (koja je kurva – zar ne?), “ljevilu” i “desnilu” koji povremeno prerastaju u bjesnilo,…., beskrajno se može pisati. Jedan od razloga nemoći ljevice da pronađe djelotvorno rješenje problema desnih ekstremizama (ubrajajući neravnomjernu raspodjelu svjetskih bogatstava na “par” gospodara svijeta, što zaziva rješenje koje neće robovati klišeima o nedodirljivosti privatnog vlasništva; od čega ponajviše strahuju malograđani) je njihova konfuzija u sagledavanju situacije i prihvaćanje podjela koje ima nameće elita. Tako bi oni jebali – da prostite – i istovremeno htjeli ostati nevinima. Već godinama uzalud tražim od relevantnih lijevih političkih aktivista (ukoliko uopšte postoje) javni odgovor na niz pitanja, od kojih je jedno suštinsko, a dotiče se promjene ili prihvaćanja vladajućeg društveno–političko–ekonomskog okvira, koji je navodno spreman u prah se sasuti:

“Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije, poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine evo opet vas,… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka, na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko-kapitalističkim yo-yojem?”

Njihova šutnja nije negoli gromoglasno priznanje da nemaju smisleni, u postojećim okolnostima provedivi odgovor:

Tko uviđa važnost rješenja ovog problema za promjenu ili očuvanje društvene paradigme, uz izostanak izjašnjavanja ljevice – shvatit će dio odgovora o njenoj neefikasnosti. Ona ne zna što stvarno uraditi, pa joj se djelovanje svodi na verbalno protivljenje uz minimalne stvarne pomake, ali praktično dodvoravanje sistemu kojeg bi kao htjela rušiti! Nema karizmatičnih osoba sposobnih da se nametnu jasno i nedvosmisleno profiliranim stavom u korist potlačenih, kojim bi privukli mase. Da beskompromisno povedu političku (a bude li zatrebalo, ne dao bog) i svaku drugu borbu za ostvarenje njenih ciljeva. Socijaldemokracija, ne samo u hrvatskim i regionalnim okvirima, nije ništa doli “sveta vodica” – s istom efikasnošću za potlačene – kojom se maskira kapitalu priklonjeni stav! Stvari su moralnom čovjeku krajnje jednostavne, poput odgovora na pitanje: Kad bih vam rekao da moja imovina vrijedi isto kao imovina 3.5 milijarde najsiromašnijih ljudi svijeta, biste li mi vjerovali da je pošteno stečena, i kao takva – u skladu sa dogmom o nedotakljivosti lične imovine – nedodirljiva? Ako ste budala, biste. Ipak, vjerujete li – a stvarnost indicira da je tome tako, s obzirom da se ništa djelotvorno ne čini po tom pitanju – kako toliku imovinu ima 62 “pošteno” obogaćenih bogatuna, u čemu vidite razliku? Vjerujete li da su je (i ovi hrvatski građani) pošteno stekli, imajući neupitno pravo uživati u plodovima “rada” koji u policijskom žargonu ima prikladno ime – onda ste zaista s pravom popljačkani i zbilja vam ne treba nikakva ljevica, jer ste izrazito lijevi tip!

“Kapitalizam je danas u Hrvatskoj i za Hrvatsku historijski nezaobilazno razdoblje, koje se ne da naprosto “preskočiti” (kao što se to htjelo i s “dobrom namjerom” pokušalo i snivalo pomoću socijalizma, a ispalo je: pomoću staljinizma), pa je on u tom smislu – kako se god okrene – samo “nužno zlo”, ali svakako manje od bilo kojeg nacionalističkog poretka ili ustaštva hrvatskog tipa. A socijalizam se može “roditi” samo u najdubljoj unutrašnjosti do kraja izgrađena i na vlastitim osnovama iscrpljena kapitalizma samoga. To ide teškom mukom i s mnogo žrtava, i potresa. Možda će upravo 21. stoljeće u koje krećemo biti put u razrješenje ključnog pitanja samoga kapitalizma (i demokracije, koja mu zapravo najdublje protivuriječi, iako se čini obratno!), tj. pitanja odnosa kapitala i rada, dakle osnovnoga klasnog pitanja ove naše novovjekovne epohe?! Dakako, najprije u najrazvijenijim zemljama kapitalističkog Zapada. Što se pak nacionalizma tiče (a već smo naglasili kako taj hrvatski nacionalizam u svojoj bitnoj konsekvenciji nužno završava u ustaštvu jer mu “ideologijski sukus” leži upravo u tome), ovdje treba naglasiti: Ili demokracija, ili nacionalizam (ustaštvo) – tertium non datur! Pa, ako se to ne shvati ili ne želi shvatiti, nego se namjerava spojiti u nekakvoj mixturi “nacionalističke demokracije”, kao da bi demokracija mogla biti čak neki – “hrvatski specificum”, onda ćemo uvijek imati više onoga naci – nego demo-kracije. A ono bitno u toj razlici – koja je upravo epohalna razlika dvaju svjetova: dograđanskog i građanskog novovjekovlja – leži kao što je rečeno u tome: Dok nacionalizam insistira na kolektivitetu (država, nacija, nacionalno-plemenska pripadnost, nacionalno biće, “zemljak”, krv i tlo), demokracija se temelji na građaninu-pojedincu, koji je ujedno osnova svake moderne suverenosti građansko-demokratskog poretka (parlamentarna demokracija). Autonomni građanin-pojedinac sa svojim (zakonski zaštićenim) slobodama i pravima, i ujedno dužnostima kao državljanina, nasuprot nacionalnom kolektivnom biću, koje ne priznaje nikakva prava, ni zaštite za pripadnika druge nacionalnosti, vjeroispovijesti ili manjine (on je zapravo – naš neprijatelj”!) – tu leži odluka na određeni kvalitet života današnjeg Hrvata.“ („Šverceri vlastitog života“, Milan Kangrga)

Iz citiranog odlomka vidljivi su bitni problemi (iz kojih se analizom mogu detektirati skoro svi ostali) ne samo Hrvatske već i cijelog svijeta, koji čekaju razriješenje – kapitalizam i nacionalizam. Shvaćanje svakog teksta mora biti kontekstualno, u odnosu na situaciju kad je pisan i nikad apsolutno preslikano na aktualnu stvarnost, s obzirom da je ona dinamička. On, jednom odaslan u javnost, nakon nekog vremena dobija izvjesnu patinu, što ni u kojem slučaju ne znači da je zastario – samo ga treba znati čitati i razumijeti. „Ljevaci“ se na taj način mogu transformirati u ljevičare, još i više – u humanističke osobe, otvore li um razumu i srcu istovremeno.

Nije ovaj autor ništa pametniji od novinara s početka teksta, pa ni on ne nudi čarobni štapić za rješenjem problema, jer ga nema. Sem jednog, doduše za kojim se posegne tek kad sazriju okolnosti, prethodno dobro pognojene hrpom propalih egzistencija i leševa, navještajući neizvjestan ishod praćen još većom gomilom spominjanoga. Nevažan je povjesničarev odgovor na pitanje s početka teksta, jer i on pojedinačno teško može na kraći rok više (sem obrazovanja neobrazovanih) i djelotvornije učiniti od (nad)prosječnog građanina koji shvaća stvari. Pravi i jedini ispravni odgovor dan je u komentaru anonimusa, na račun voditelja intervjua:

“Da preformuliram pitanje u slijedeće, hipotetsko: ‘Očekuješ li Tihomire, da će silovanje tvoje žene od strane susjeda slijedećih godina biti nastavljeno?’ Pa kad svaki čovjek na ovo nađe ljudski odgovor, onda ćemo fašiste i filofašiste pomesti sa scene.”