Ustrašeni hrvatski mediji smatraju da se njihova uloga zaustavlja na neutralnom prenošenju Karamarkova bulažnjenja: ni jedna od televizija, koje su u nedjelju višekratno objavljivale njegovu izjavu iz Tovarnika, nije našla potrebnim neutralno primijetiti da je preko usta HDZ-ovog predsjednika prešla gvalja teških budalaština

portalnovosti

Jednom smo u sentimentalni prtljažnik spakovali onaj Džonijev tramvaj koji nas je opismenio, a taj tramvaj je od one najplementijie vrste tramvaja – jedan od onih što, kada ti se jednom ukaže, više te nikad ne ostavlja samog.

Piše: Bojan Marjanović

Leta u malim gradovima se vuku drugačije nego u velikim. Leto je, jasno, samo po sebi lenjo, leto je dugo i toplo, znaju to svi ljubitelji Pola Njumena i Nena Belana, temeljna je to istina dovedena na nivo ofucanog frazeologizma. Ipak, veliki grad daje letu svojim paklenim prevozom, turističkim instant-Vavilonom i poluzanimljivim festivalskim satarašima makar neki, kakav takav, privid dinamičnosti. U malim gradovima – kao što je grad u kome sam rođen i u kome provodim makar neko parče svog udarnički pošteno zarađenog letnjeg odmora – taj period između juna i septembra vuče se sporo, kao učitavanje YouTube snimka na nekom bednom, ukradenom WiFi-u. Dani manje ili više liče jedan na drugi, utorci su gotovo četvrtci, pošten čovek lako pomeša ponedeljak i petak, a sredu od nedelje razlikuju samo oni koji idu na stalni od 7 do 3 posao i koji s gorčinom gledaju na nas koji koristimo godišnje odmore. Vučeš se tako leti sa prijateljima po ulicama – ako već u tom trenutku nemaš devojku, prijatelji mogu biti zadovljavajuća opcija, jer, jebiga, zbilja je tužno biti sam na ovako divan i sunčan dan – zabadaš po klupama, klampaš ustaljenim, dobro poznatim šetačkim rutama, presecaš vreme konzervama piva i pljeskavicama, polulitarskim flašama koka kole i kutijama keksa. Šećeš svoju facu, jednostavno govoreći. I razgovoraš. Pričaš, blebećeš, trtljaš, satima, popodnevima i večerima, danima ne zaklapaš usta kao navijen. Ti i tvoji prijatelji ste već odavno pretresli sve relevantne teme – jebali ste mater kapitalizmu, Evropskoj uniji, religijskim fanaticima, lokalnim vlastodršcima i elitističkoj paščadi po sedam hiljada puta. Saslušali ste jedne druge i analizirali sve porodične i ljubavne drame. Izigravali ste međusobno amaterske Sigmunde Frojdove. Čak se malo šta više i o sportu ima reći. Svakodnevice su analizirane do u najsitniji detalj, a, opet, vremena za razgovor ima još puno, vreme odmora nije gotovo. Tada na scenu stupaju oni metarazgovori u kojima moji prijatelji i ja pokazujemo da smo istinska High Fidelity deca, podjednako verna i Hornbijevom romanu i najboljem filmu u kojem glumi Džon Kjuzak. Naime, likovi iz tog romana/filma stalno nabrajaju Top 5 omiljenih pesama ovog ili onog benda, Top 5 omiljenih pesama za ovo ili ono raspoloženje, te tako prekraćuju vreme i hrane svoje sujetice formirane na usamljeničkom proždiranju pop kulture.

Tako, jedne julske večeri, bio je neki gluvi utorak ili četvrtak, malo pre ponoći, stojimo jedan od mojih najboljih prijatelja i ja ispred nekakvog roštiljskog fast fooda. Opkolili smo visoki, ali površinski mali crveni Coca-Cola sto, kasapimo zubima neku mrtvu životinju. Nema nikave ženske osobe na vidiku – izuzev nama potpuno nezanimljive sredovečne radnice koja polusklopljenih očiju slaninom podmazuje roštiljske rešetke – te bez griže savesti gutamo tone crnog luka i tucane paprike, ne obraćamo sasvim pažnju da li su nam se po uglovima usana zaustavile kapljice majoneza ili pavlake i, u suštini, izgledamo kao dva vrlo neprivlačna kretena koja nikada ne bi mogli dobiti stipendiju nekog progresivnog univerziteta. Međutim, između nas se zahuhtao još jedan od tih besmislenih razgovora za ubijanje vremena – pokušavali smo da odredimo najbolje pesme najboljih jugoslovenskih bendova. Kod Idola smo se lako složili da je to Rusija, oko Indexa i Zabranjenog pušenja smo nešto duže većali, ali smo na kraju stigli do rešenja u vidu pesama Budi kao more i Srce, ruke i lopata. Haustor nas je već podelio, ja sam se odlučio za Neobičan dan, on za Tajni grad, a kod Bijelog dugmeta razdor se još i udvostručio (ja glasao za U vrijeme otkazanih letova i Meni se ne spava, on za Ipak poželim neko pismo i Za Esmu). Ipak, iako se bez trenutke zadrške slažemo da je, kada se sve zbroji i oduzme, Azra najveći bend koji je pevao na jeziku koji se, nažalost, ne zove jugoslovenski, nikako nismo mogli da izaberemo njihovu najbolju pesmu. Zapravo, od te večeri intezivno razmišljam o rečenici koju je moj prijatelj, između dva zalogaja, promumlao „Jebiga, kako ja da izaberem jednu Džonijevu pesmu, kada on sa devedeset posto svojih pesama govori o mom životu?“

Stvarno, kako je to moguće da je jedan zagrebački gitarski pesnik iz doba dekadentnog, posttitovskog socijalizma svojim pesamama opisao život dvojice nekoliko decenija mlađih momaka koji plutaju u epohi razapetoj između postratnog, nacionalističkog grča i nadolazećeg neoliberalnog, tehnokratskog terora? Podsticaj za iznalaženje odgovora na ovo mudrosersko i kompleksno transepohalno pitanje našao sam, zapravo, u intervju jednog drugog važnog umetnika, pisca Roberta Perišića. Naime, on na jednom mestu ovako veli „Džoni mi je nešto otvorio, neki rastrzani govor, drukčije ambicije ovog jezika, neke likove.“ Upravo su taj „rastrzani govor“ i „drukčije ambicije“, zapravo, ono što je i nas dvojicu vezalo za Azru. Džoni nam je podario jednu sasvim specifičnu „upotrebu“ jezika, te smo – vodeći se divno nepravilnim zakonitostima te upotrebe – kroz nju naučili da razumevamo stvarnost. Život ti se dešava nemilosrdno slatko, lutaš njim kao loptica u fliperu, odbijaš se na sve strane i tek s vremena na vreme zastaneš i zatražiš od tog neumornog manijaka zvanog život tajm aut, pa onda pokušaš samom sebi da odgovoriš na pitanje „Jebote, šta mi se sve ovo dešava?“ Iščašena logika Azrinih pesama je toliko duboko usađena u nas da to što ti se dešava, zapravo, objašnjavaš jezikom koji ti je dao Džoni Štulić.

A kakav je to jezik? Radije bih prvo, zapravo, rekao kakav to jezik nije. Štulićev jezik nije jezik nekakvog mesijanstva kakvo mu se prečesto pripisuje. Iz njegove poezije se ne može iščitati kompletna mudrost život, a ne može se iz nje iščitati ni da je on „još onda sve znao šta će nam se desiti, a mi ga budale nismo slušali“. Dosadne su to i jalove mistifikacije kojima su doprineli dokoni novinari, ali, bogami, pojedinim javnim istupima i Štulić lično. Takođe, mora se reći da taj jezik ipak nije ni jezik Štulića kao najzrelijeg jugoslovenskog rokenrol političkog komentatora. Najčešće se, zapravo, kada se govori o Štuliću, na prvo mestu stavljaju ti njegovi direktni politčki istupi kroz pesme. Jasno je što je to tako, naprosto, Džoni je svojom pojavom redefinisao pojam ozbiljne angažovane pesme u jugoslovenskoj pop muzici, te „Poljska u mom srcu“, „3N“, „Nedeljni komentar“, „Tko to tamo pjeva“ i mnoge druge i dan-danas stoje kao nezaobilazne tačke za svakoga ko bi želeo da se interesuje za to kako se pop muzika na našem jeziku može pevati uz dlaku društvenog konteksta u kom nastaje. Te pesme su, zaista, vrlo živopisna slika propadajućeg socijalizma iz osamdesetih godina, vremena kada se jugoslovenstvo održavalo tek krhkim pop kulturalnim (a u biti, kapitalističkim) sponama i vremena u kojem su suštinski poražene plemenite socijalističke ideje na kojima je ta država, između ostalog, i počivala. Te pesme su kao serija Bolji život i filmovi Lepe Brene, samo date u negativu, pa ono što se kroz te konfekcijske proizvode javlja kao, na ovaj ili onaj način, romantizovana slika epohe, kod Štulića se pojavljuje kroz stihove kao što su slobodnih mjesta ima samo tamo gdje šljakeri rade, svi bi u birokraciju, tamo su bolje plaće ili klinci zure u TV i to po cijeli dan, oči su im četvrtaste kao ekran. Međutim, Štulićeve takve pesme ostaju pesme svog vremena, vremena koje ima i sličnosti sa današnjim trenutkom, ali ga odlikuju i brojne razlike. Uostalom, nije li i sam Štulić još 1993. u intervju za Feral Tribune na pitanje da li će se vratiti i nastaviti da svira rekao sledeće reči „Neću. Nemam više s kim, ni protiv koga. Ja sam se uvijek mjerio sa generacijom od prije pedeset godina. S Titom i njegovima. Danas se nemam tući protiv koga. Ovi sada to su pizde. Ne mogu se tući s pizdama.“ Pa, dakle, ako je Štulić ipak – po svojim osobinama koje se u javnom prostoru najčešće apostrofiraju – jedan važan, ali ipak pesnik određenog istorijskog konteksta, kako onda onaj moj prijatelj i ja ipak tvrdimo da život osećamo štulićevskim jezikom?

Taj jezik se, zapravo, formirao u Štulićevim pesmama koje nisu eksplicitno političke – u onom delu njegovog opusa koji bih ja, iz nekoliko razloga, nazvao narodnim. Naime, nije nevažna činjenica da je Štulić na samom početku svoje karijere svirao sevdah, a da danas, kada mu je sve ravno do dna u zemlji tulipana, na internet kači snimke svojih interpretacija pesama kao što su Jesen u mom sokaku, Ramo, Ramo, druže moj i Karanfil se na put sprema. Nisu to, jasno, najbolje njegove faze, ali su vrlo korisne u razumevanju toga zašto je njegova najbolja faza (koja počinje od prvog Azrinog albuma, a završava se sa dvostrukim Filigranskim pločnicima) najbolja. Pa, naime, Štulić je vrlo dobro razumeo formu rokenrol pesme koja je, u svojoj biti, narodna – narodna u smislu da referiše na životne okolnosti koje su shvatljive i prepoznatljive što širem krugu ljudi. Dok se, recimo, veći deo beogradske rokenrol scene iz osamdesetih godina (a taj trend se nastavlja i do današnjih dana) gušio u nekakvoj preteranoj estetizaciji rokenrol izraza, u nekakvim kvaziumetničkim, pretencioznim slikama, Štulić je tim svojim prvim albumima protutnjao kroz gradski život kao jedan veliki poetski tramvaj na čijoj liniji je mnoštvo stanica na kojima u taj tramvaj ulaze i napuštaju ga Ćera, Krvava Meri, Marina, Lada, Miki, Mirna, Kipo, neimenovani srednjoškolski profesor nekih lijevih prava i mnogi drugi, imenovani i neimenovani junaci iz Štulićevih pesama. Međutim, nije tramvaj zvani Džoni u naše slušalačko iskustvo uveo samo te likove – on nam je podario jednu specifičnu dioptriju kroz koju gledamo svet u kome živimo, a pre svega grad kao jedan frankenštajnski organizam sastavljen od ljudi, naznaka prirode i glomaznih ljudskih veštačkih dostignuća. Mogućnost da precizno verbalizujemo prizore grada i života u njemu stekli smo tako što smo naše gradove (zvali se oni Zagreb ili Beograd, Užice ili Mostar, Sarajevo ili Banjaluka) posmatrali kroz prozor tog Džonijevog tramvaja. Njegove skice gradskog života (u tramvaju mi masa ljudi bez pardona prste gazi, pritisnuti poslom, mukom, svako svoje dupe čuva, pazi), ulica (nekih poderanih ulica na kojima vidimo bljesak mokrih tračnica), devojaka na njima (gledaj moju malu kako ide niz ulicu, primećuješ li boju na njenom obrazu, danas je prvi dan u proljeću, a ona uživa kao da je posljednji), noći (koje su frajerske i uvijek na smetnji, koje su samo na smetnji), pa čak i pukog, besciljnog kretanja po gradu (ovo je dan kad sam bezuspješno slagao sve bircuze u niz i hodao ulicama, znam dobro taj film, plazio sam po nogama i to do kasno u noć, a vidjeh se na drugoj strani, hej Džoni boy) – te skice su upravo gradivno tkivo onog džonijevskog jezika zbog koje je moj prijatelj te vrele julske ili avgustovske noći rekao da Džoni svojim pesmama opisuje njegov život. Džoni je napisao taj čitav niz sjajnih narodnih pesama jer je odlučio da nema potrebe sedeti na nekakvim kilavim, buržoaskim visinama provincijalnih Njujorka i Londona, već da se rokenrol rađa na ulicama i u sobama u kojima žene sa toplim usnama zauzimaju kraljevski dio dok se tresu kao razjebani taksi. Štulić je, faktički, svojim pesamama sišao u narod i na taj način oplemenio svoje pesme, ali i oplemenio taj narod svojim ogromnim darom. Zato je, zapravo, danas Štulić manje-više dobrodošao i na onim kućnim žurkama na kojima se forsira Miroslav Ilić, ali i na onim žurkama na kojima je fokus na Ekatarini Velikoj. Dobro, na prvoj će se možda prostodušne rmpalije grliti i pevati da ih voljela nije nijedna, dok će na ovim drugim estete svakorazne praviti mudre face dok razmišljaju o tome i da rijeka nije bila rijeka u samom početku, te da nije nužno da ne bude ponornica do kraja, ali i jedna i druga slika su Štulić, te ni jedna ni druga nisu više ili manje prizor koji se da videti tokom vožnje na onoj dugačkoj tramvajskoj liniji.

I zato, dok hodamo malim gradovima leti i velikim gradovima zimi (a svakako važi i obratno), Štulićeva perspektiva je tu da nam pomogne da savladamo lepote i strahove koji pulsiraju tim ulicama. Štulić nam je pomogao da i mi, njegovi slušaoci, skupimo hrabrosti da kao mali dođemo u grad i samom sebi damo nadimak. Taj čin samonadimkovanja vrlo je važan. To je, u suštini, čin samoidentfikacije u svetu u kome nas različite represivne instance udaraju po ušima i sapliću, u svetu kome idioti postaju cijenjeni ljudi, a Štulić ti svojim pesmama kaže da je u redu da ti se zbog toga kosa na glavi diže i da se zbog toga strašno ljutiš. Kaže ti Džoni, zapravo, da je upravo ta ljutnja i to dizanje kose na glavi, kao i ona nežna nervoza kad vidiš devojku pred kojom ne želiš, ne želiš da se blamiraš, kaže ti da su upravo te stvari ključne faze u procesu davanja nadimka samom sebi. Svejedno je, naravno, da li se taj nadimak da svesti na jednu reč kao što je to reč Džoni ili je taj nadimak tek metafora za jedan svetonazorski okvir kroz koji gledaš svet. Okvir koji nosiš sa sobom i kada si sam, a okvir koji je možda još i jači kada hodaš sa nekim, kao što smo posle tih pljeskavica moj prijatelj i ja polako krenuli kući, samom se sebi pomalo priviđajući kao dvojica na ulici, sami protiv svih.

To, naravno, nije tačno, jer niti smo bili sami, niti smo baš bili protiv svih. Pre svega, jednom smo u sentimentalni prtljažnik spakovali onaj Džonijev tramvaj koji nas je opismenio, a taj tramvaj je od one najplementijie vrste tramvaja – jedan od onih što, kada ti se jednom ukaže, više te nikad ne ostavlja samog.

tacno

Kulturna scena krajem sedamdesetih godina dvadesetog veka je poprimila atmosferu koja je tada vladala u komunističkoj Jugoslaviji.

6yka

Drastično pogoršanje odnosa Zagreba i Beograda: Izborni rat koji SDP i HDZ vode oko Tuđmanova ‘domoljubnog’ naslijeđa otvorio je vrata orbanizaciji hrvatske politike prema izbjeglicama i tuđmanizirao hrvatsko-srpske odnose

Zoran Milanović pokušao je Srbiju upotrijebiti kao drvenog ovna kojim su u srednjem vijeku probijane kapije i zidine kojima su se štitili gradovi i utvrde. Ultimativnim zahtjevom Beogradu da ne usmjerava sve izbjeglice sa svoga teritorija prema Hrvatskoj, nego da ih šalje i prema Mađarskoj, zapravo je tražio od tamošnje vlasti da gomilanjem izbjeglica na mađarskoj granici prisili Budimpeštu na odustajanje od žičane ograde i zatvaranja granice, čime je ta zemlja zaustavila i spriječila masovni ulazak sirijskih i drugih bliskoistočnih izbjeglica na svoj teritorij.

Srpske su vlasti i same, pošto je Mađarska postavila žičanu ogradu i fizički zatvorila granicu prema Srbiji, pustile izbjeglice da idu već uhodanim putevima prema Budimpešti, što je rezultiralo njihovim gomilanjem na granici, porastom tenzija, a zatim i sukobom s mađarskom policijom (nakon što su izbjeglice pokušale na silu ući u tu zemlju). Usto, Mađarska je obustavila i sav promet preko svoje granice sa Srbijom; uvidjevši da se s rogatim ne može bosti, da Mađarska unatoč pritiscima EU-a neće odustati od svoje ‘šengenske izbjegličke politike’, Beograd je izbjeglički val preusmjerio prema Hrvatskoj. I Srbija, naime, ne želi biti hot spot, europsko skladište izbjeglica, a jasno je i da se kao zemlja kandidatkinja ne može hrvati s Mađarskom kao članicom EU-a i šengenske zone, pogotovo ne u uvjetima u kojima Brisel prema Budimpešti primjenjuje samo pedagoške mjere, jer drugih i nema sve dok Orban primjenjuje šengenska i dablinska pravila. Srbiji je preusmjeravanje izbjeglica prema Hrvatskoj bio logičan izbor, ne samo zbog geografije nego i stoga što je Milanovićeva vlada odlučila da neće slijediti mađarski primjer i da će sve izbjeglice koje dođu na hrvatsku granicu primiti i omogućiti im nastavak putovanja prema zapadnoeuropskim državama kao njihovom krajnjem odredištu.

No umjesto dogovora po srpsko-makedonskom modelu, kojim je definirano na kojem dijelu granice izbjeglice prelaze iz jedne u drugu zemlju, u odnosima između Zagreba i Beograda pukla je tikva. Na Milanovićevu poruku ‘šaraj malo’ Aleksandar Vučić je odgovorio ‘šaranjem’ i slanjem izbjeglica čas na jednu, čas na drugu graničnu točku. Hrvatski premijer na to je reagirao orbanovski: blokadom kamionskog prometa na granici sa Srbijom. Jer, naravno, nije se mogao ugristi za jezik i fizički sprečavati ulazak izbjeglica u Hrvatsku. Spirala se pokrenula i hrvatsko-srpski odnosi za tren su ušli u ‘ustaško-četničku fazu’, odnosno u razdoblje bratske ljubavi s početka devedesetih, kad su je ovim prostorima širili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.

Hrvatsko-srpskim zrakom poletjeli su orlovi i muhe, a Orbanova vlada postigla je to da izbjeglički val više ne zatrpava Budimpeštu i ne ide uzduž i poprijeko Mađarske, nego je skrenut na zapadni dio te zemlje, preko kojega se najefikasnije i najbrže prebacuje u Austriju i dalje, na zapad i sjever Europe. Mađarska se bitno rasteretila preko leđa Hrvatske, a Milanović je presudio da je glavni krivac tome Srbija. Kako je pritom već mjesecima na Tuđmanovom ‘domoljubnom’ putu, na kojemu se sve uspješnije obračunava s HDZ-ovim monopoliziranjem istog, Milanoviću je sukob sa Srbijom oko izbjeglica došao kao jaka predizborna karta u obračunu s Karamarkom i njegovim partnerima.

Upravo održana SDP-ova motivacijska konvencija definitivno je potvrdila da je Milanović odlučio svoju stranku naoružati ‘domoljubnim’ oružjem i povesti u završni izborni okršaj s Karamarkovim HDZ-om: Tuđmanovim oružjem odlučio je potući Tuđmanove nasljednike i sljedbenike. Izborne ankete sugeriraju da je na dobrom putu. I to ne čudi, jer ovdašnji birači u velikom broju još vole čuti izborne pokliče kojima se poručuje da s pohlepnim bjelosvjetskim bankarima SDP neće pregovarati u Klagenfurtu i Milanu nego u Zagrebu, a o izbjegličkoj krizi neće razgovarati s primitivnim i podlim balkanskim susjedima nego s civiliziranim zapadnoeuropskim političarima, kojima i SDP-ovi lideri pripadaju. Tuđmanovski, nema što…

Problem je, međutim, što hod Tuđmanovim putem završava u Orbanovoj politici, pa i Vučićevoj, koja je sada u mekšoj fazi, u kakvoj je donedavno bio i Sanaderov HDZ, da bi ga Karamarko orbanovski domoljubno ukrutio. Obračun na Bajakovu nije jedini dokaz koji sugerira da je u Milanovićevoj izbornoj kampanji sve više orbanovskih primjesa. Njegov najdraži ministar Ranko Ostojić više ne krije da neće dopustiti otvaranje ‘južnog izbjegličkog fronta’: na Prevlaci ne priprema izbjeglički prihvatni centar nego smještajne kapacitete za policajce koji će sprečavati ulazak izbjeglica na jugu zemlje. Zasad ne spominje žičane ograde i slične prepreke, ali se iz neformalnih Vladinih krugova u medije pripušta najava o zatvaranju zelene granice prema Srbiji ako Mađarska odluči zatvoriti granicu prema Hrvatskoj, kao što ju je zatvorila prema Srbiji. Izbjeglicama se, očito, loše piše, ne samo zbog lošeg i hladnog vremena koje donose jesen i zima nego i stoga što se orbanovska protuizbjeglička politika počela spuštati prema jugu, na hrvatske i druge balkanske granice.

Izborni rat koji SDP i HDZ vode oko Tuđmanova ‘domoljubnog’ naslijeđa ne samo da je otvorio vrata orbanizaciji hrvatske politike prema izbjeglicama nego je i tuđmanizirao hrvatsko-srpske odnose. Nakon što je Karamarko u HDZ-ovu politiku vratio podstanarski status Srba u Hrvatskoj, koji je i Tuđman potiho u praksi primjenjivao dok im je javno jamčio sva manjinska prava (istovremeno ih dijeleći na ‘urbane’ i ‘divlje’), Milanović je odlučio slijediti to drugo, umilnije lice Tuđmanova pristupa srpskom pitanju. I on zagovara i brani primjenu svih manjinskih prava Srba, ali ih je u žaru izborne kampanje i sam počeo dijeliti na ‘zle Srbijance’ i ovdašnje njihove sljedbenike te na dobre Srbe iz Hrvatske kojima su on i njegova stranka jedini i najbolji prijatelji i zaštitnici, pa zbog toga od deset srpskih birača njih osmoro glasa za kandidate njegove stranke. SDP-ovi Srbi su, po njemu, ponajbolji hrvatski domoljubi, a ovi drugi su uglavnom zločesti balkanski Srbi, s kojima ne želi imati posla jer im je jedino na umu kako naštetiti hrvatskoj državi.

Rat Tuđmanove ‘domoljubne’ politike s Miloševićevom ‘patriotskom’ politikom prebio se preko leđa Srba u Hrvatskoj, kako onih koji su u njemu s oružjem sudjelovali, tako i onih koji su mu se protivili i pokušavali mu uteći. Već sada je jasno da će i u izbornom ratovanju HDZ-a i SDP-a za Tuđmanovo ‘domoljubno’ naslijeđe opet dobiti batine, pogotovo ako se taj unutarhrvatski sukob nastavi širiti i na obračun sa srpskim ‘patriotizmom’, kako mu ovih dana tepaju Zoran Milanović i drugi domaći ‘domoljubi.

portalnovosti

Najznačajnije priznanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS koji dodjeljuje Direkcija, Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra, danas je u Bijelom salonu Narodnog pozorišta dodjeljen pozorišnom glumcu, Radetu Šerbedžiji. Čast da lično uruči nagradu imao je u ime direkcije Festivala, Dino Mustafić, te je ovom prilikom napomenuo da će Šerbedžija nakon 25 godina igrati pred sarajevskom publikom u predstavi “Antigona – 2000 godina kasnije“.

Zahvaljujući se direkciji Festivala na nagradi, Rade Šerbedžija je istakao da je dugo razmišljao o tome šta će reći ovom prilikom. “Najveći vrhunac umjetnosti koji sam doživio je sarajevski teatar za vrijeme rata, njegovi umjetnici, glumci i svi ostali. To je vrhunac što jedan umjetnik može učiniti, jedna hrabrost koja se živi, hrabrost koja se ne glumi, jedna pamet, jedan bunt, otpor. To je znak šta čovjek u umjetnosti mora učiniti. Vrhunac je dati cijelog sebe, svoju ličnost, hrabrost, pa ako treba i život, za umjetnost i za istinu“, naglasio je Šerbedžija te dodao da mu upravo zbog toga ova nagrada mnogo znači.

Naglašavajući kako Rade Šerbedžija ima jednu nevjerovatnu scensku karizmu koja posebno privlači gledatelje, Dino Mustafić je rekao da će zaista biti privilegija ponovo gledati Šerbedžiju na Festivalu MESS. “Ja sam Radeta prvi put gledao kao srednjoškolac i sjećam se da sam se smrznuo, što od njegove glume što od zime koja je tada bila. Rade je oduvijek bio pozorišna senzacija u koju ste gledali čak i kad drugi glumac na sceni ima repliku.  Sa zadovoljstvom  mu uručujem ovu nagradu i nadam se da ga nećemo ponovo čekati 25 godina“, naveo je Mustafić.

“Rade je najbolja verzija srpsko-hrvatskog glumca. U životu nisam sreo čovjeka koji troši više energije na prijatelje. Ako bi se nekada nekome u teatru zahvalio to bi bio Rade, jer me je upravo on izvukao iz ovog teatarskog sivila“, rekao je Josip Pejaković.

Glavna protagnostica predstave “Antigona – 2000 godina kasnije“, Maja Izetbegović, navela je da je joj je velika čast što ima priliku raditi sa čovjekom koji je njena koji je njena velika glumačka inspiracija. “Prije početka rada na predstavi imala sam stah od susreta sa glumcem takvog kalibra, ali je upravo njegov odnos prema meni razbio tu barijeru. On mi je kroz svoju plemenitost i nesebičnost pokazao da ljubav prema glumi ne poznaje granice“, istakla je Izetbegovićeva.

Govoreći o saradnji koju su imali, u duhu atmosfere i na pomalo šaljiv način, Bojan Hadžihalilović se zahvalio Šerbedžiji na činjenici da je i dalje inspiracija mnogima, dok je Ademir Kenović najavio dokumentarni film o liku i djelu Šerbedžije koji će uskoro završiti sa snimanjem.

Rade Šerbedžija je diplomirao glumu na Akademiji u Zagrebu, te je u toku svoje karijera igrao na više od stotinu predstava, filmova i TV serija. Napisao je i objavio četiri knjige poezije, jednu biografsku knjigu i šest nosača zvuka te je postavio i 12 autorskih režija. Dobitnik je brojnih glumačkih nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu, a  uz Borislava Vujčića je jedan od osnivača Kazališta Ulysses na Brijunima.

Jubilarno 55. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS završit će se sutra predstavama “Radoznalo slonče“ (Narodno pozorište, 12 sati), “4 sola: Dolly/Gut gift/On the other hand/Sul Punto“ (Kamerni teatar 55, 15 sati) i “Antigona – 2000 godina kasnije“ (Stolarija Narodnog pozorišta, 20 sati).

tacno

Neumorni Momčilo Bajagić Bajaga i njegovi Instruktori svojim koncertima redovito nastoje ne zapostavljati svoju publiku, što smo vidjeli i ovo ljeto na Špancirfestu a uskoro će se moći uvjeriti i zagrebačka, riječka i splitska publika.

Netom pred varaždinski nastup uspjeli smo nakratko razgovarati s njim vezano uz dosadašnje nastupe u Varaždinu te, između ostalog, i o planiranim nastupima ove jeseni u Hrvatskoj.

Nakon gotovo punih 5 godina stigli ste ponovno na Špancirfest podijeliti dobre glazbene emocije sa svojim fanovima i ostalim posjetiteljima festivala. Prošli dolazak obilježila je odlična koncerta atmosfera i brojna publika koja je osim jarka unutar bedema popunila i paralelnu ulicu. Čega se sjećate s tog nastupa?
Tada sam se zaista iznenadio da je to jedan tako veliki festival, jer sam još prije nekih dvadesetak godina od tada svirao u Varaždinu, bila je to neka sportska dvorana ili dom kulture. A sada je već i pet godina više otkako smo svirali i ovo je zaista odličan prostor, sad smo bili na tonskoj probi, super je oprema, čak će nas i vrijeme poslužiti. Tako dobri uvjeti nisu karakteristika svih festivala u regiji.

Ponekad se koncerti mogu pretvoriti u rutinu i bendovi inteligentno pribjegavaju iznenađenjima za svoju publiku, imate li i vi takvu taktiku u rukavu za špancirsku publiku?
Uvijek imamo neko iznenađenje za našu publiku. To bude često neki specijalni gost. Prošli puta je to bila Jadranka Vujanović. Ovaj put nemamo gosta, ali smo spremili program koji ide uz te velike hitove. Žika Milenković je najviše zadužen za taj dio spektakla i spremio je neka iznenađenja za publiku, a tu je i poseban izbor pjesama za nastup.

Kako birate pjesme za nastup?
Na ovoj turneji budući da nemamo promociju novoga albuma sviramo izbor najvećih hitova iz svih perioda karijere. Ispada, naime, da to publika najviše voli. Ljudi vole različite pjesme, a onda ih na jednom mjestu imaju priliku čuti sve jer mi znamo koje su to pjesme. Kad imate novi album, onda morate odsvirati makar pola tog albuma.

Nastup na Špancirfestu nije jedini ove godine u Hrvatskoj. Recite našim čitateljima kako su koncipirani vaši budući nastupi ovdje?
Nastup na Špancirfestu nam je jedini samostalni veliki nastup u Hrvatskoj. No krajem listopada imat ćemo nastup u Zagrebu, a krajem studenog u Rijeci i Splitu u sklopu serijala koncerata Tulum. Svirat ćemo s još nekoliko grupa. Imali smo i prošle godine tri u Tvornici, pretprošle godine Šalatu i mislim da sada do novog albuma nećemo raditi neke veće koncerte.

Svaki čovjek, pa tako i glazbeni profesionalac, koji voli svoj posao može ponekad osjetiti zasićenje, za koji je potreban inteligentan protulijek. Je li vam se ikad dogodilo nešto slično?
Hvala Bogu, nisam još osjetio zasićenje, stvarno volim ovo što radim i ne znam čime bi se drugim bavio. Muzikom se bavim od djetinjstva, profesionalno sam se njome počeo baviti u Ribljoj čorbi sa sedamnaest godina i svirao u njoj do 24. godine. Već 36 godina imam ovaj bend, a muzika nije posao u kojem se može otići u mirovinu, nego se svira dok se može. Čak i ljudi koji su baš u dubokim godinama, neki moji kolege koje dobro znam, oni sviraju kod kuće, nastupe jedno dvaput godišnje. Meni predstavlja zadovoljstvo i podjednako volim i taj mirni dio kad se komponira kod kuće i snima u studiju. Ali ne bih mogao samo to raditi jer bi mi nedostajali koncerti i putovanja jer tako živim zadnjih 40 godina.

Glazbena scena u našoj regiji ove je godine izgubila dva velika talentirana pojedinca, Vladu Divljana i Arsena Dedića. Kako ste doživjeli njihov odlazak?
Vlada i Arsen su dva velika umjetnika različitih generacija. S Vladom sam bio bliži jer smo bili generacijski bliži, živjeli smo u istom gradu, a s Arsenom sam se poznavao, bili smo u prijateljskim odnosima, ne mogu reći baš bliskim, vidio sam ga nekoliko puta u životu. On je u prvom redu bio jako obrazovan, talentiran, pametan i duhovit čovjek i još uvijek pamtim pojedine rečenice iz razgovora. Znam puno njegovih pjesama i jako cijenim njegov rad. On je jedan od posljednjih velikih ozbiljnih muzičkih umjetnika. Nedavno sam saznao da je bio autor muzike za 150 filmova, dok sam ja napravio, na primjer, samo za dva filma. Ne znam kad je sve to stigao, kad je napisao 13 knjiga i toliko hitova, dobrih pjesama. Pa onda ljudi obično ne prate instrumentalnu muziku, a on je također napravio puno i takve muzike. Meni je omiljena njegova muzika iz serije “U registraturi”. Zaista je veliki gubitak što ga više nema.

S Divljanom sam bio prijatelj od mladih dana, on je jedan od najtalentiranijih u toj grupi Idoli i jedini baš pravi muzičar od njih i iza njega su ostale isto divne pjesme i naravno da me i to pogodilo. Kada je u Beogradu bila komemoracija, na njoj su bili i momci iz Ljetnog kina koji su svirali na posljednjoj turneji s njim i nekoliko naših prijatelja pa smo kao hommage odsvirali neke Vladine pjesme kako bismo ljude podsjetili na njega. Vidio sam i da su nešto slično napravili u Šibeniku za Arsena. Njih dvojica svakako neće biti zaboravljeni jer je njihovo djelo veliko i dok se te pjesme budu slušale, oni će na neki način biti s nama.

Možete li usporediti publiku s početka karijere i u sadašnje doba, je li se promijenila?
To je teško napraviti, to bi bilo kao uspoređivati ljude nekad i sada. Nema dobre i loše publike, nego dobrih i loših izvođača. Ako je na bini dobar izvođač, onda je publika sigurno dobra. Mi imamo prilično širok dijapazon publike, od male djece do ljudi naše generacije, pa i starijih od nas. To je jedan veliki kompliment po meni. Nije se puno promijenilo u koncertima, više se promijenilo u izdavaštvu. Koncerti su i dalje nešto zbog čega ljudi vole muziku, pa smatram da su koncerti svugdje u regiji kvalitetniji, bolja je oprema, bolje su bine, samo prije deset godina nismo imali ovakve uvjete za sviranje.

Novoj je publici bitan brz pristup informacijama o bendu koji osigurava Internet. Jeste li zadovoljni svojim prisustvom na njemu mogućnošću komunikacije s fanovima kroz taj medij?
Naša službena facebook stranica je kvalitetan primjer. Naime, preko nje komuniciramo s fanovima i tako, na primjer, kreiramo set-liste za nastupe uzimajući u obzir i njihove želje. Tako ćemo i na špancirskom nastupu ispuniti neke želje ljudi iz Varaždina, a i ubuduće.

Kakvi su planovi za bližu budućnost?
U super smo formi, za iduću godinu spremamo polako novi album.

muzika

Ogled o jugoslavenstvu Srđe Popovića (2): Kod Srđe Popovića ‘pripadnost’ je – paradoksalno – pratilja krajnjeg izraza individualnosti; njega ‘osećaj pripadnosti’ dohvaća u momentu kada uspostavlja najveću moguću distancu prema zbijenoj političkoj masi. Ako je to patriotizam, njegov je primarni cilj potkopati uvriježene oblike manipulacije ‘državnom emocijom’, a u konačnici i dokinuti domoljubne kriterije

Jugoslavija i izdaja  (Prvi dio)

7.

Takav manjak ‘plemenske’ sentimentalnosti, izostanak obvezujućeg ‘suosjećanja’ prema ‘svojima’, odlučnost da se razum nadredi emocijama, pogotovo ako su ove proizvedene u ideološkom inkubatoru i usvajane kroz kolektivne rituale, bio je razlog što su Srđi Popoviću etikete ‘nacionalnog izdajnika’ kačene bez prestanka, a u bjednijim izvedbama taj se postupak obavlja i posthumno. U vrijeme nastajanja ovoga teksta, primjerice, Vladeta Janković – koji nam ovdje služi tek za ilustraciju – osjetio je potrebu javno se obračunati s mrtvim znancem, objašnjavajući u jednom intervjuu zbog čega se s njim ‘zauvek razišao’, i na taj način, s glogovim kolcem u ruci, osnažiti svoj nacionalni kredibilitet: ‘Presudno je bilo što mi je jednom – ali baš tim rečima – rekao, i ponovio, da bi za Srbe jedini lek bio da dožive potpun vojni poraz i kapitulaciju. Tako nešto nikad nisam mogao da razumem. Iako ovo nije jednostavno reći, uvek mi se nekako činilo da Srđa Popović zapravo nije voleo svoj narod.’ (Vreme, 2014.) Novinarka potom pita: ‘Mogu li se, profesore, narodi voljeti ili mrzjeti?’, a nekropolemičar spremno odgovara: ‘Mislio sam na osećaj pripadnosti, na osećanje tradicije, što Srđa nije imao.’

Popović je dobar dio svog života potrošio objašnjavajući logiku kojom isuviše često od ‘osećaja pripadnosti’ i imperativa da se ‘voli svoj narod’ dolazi do grandioznih zlodjela, onu muklu tranziciju kroz koju se uljuđeni građani, obuzeti emotivnošću koju inducira nacionalizam, pretvaraju u vladete jankoviće. Istine radi, međutim, treba reći da on razmišljanja o nuždi ‘vojnog poraza’ – ne ‘Srba’, nego srpske vojne i političke mašinerije! – nije čuvao za privatne razgovore sa svojim znancima, nego ih je iznosio javno, i to u više navrata, pa je dosta bizarno koristiti tobožnju indiskreciju kao predložak za postmortalni linč.

Na primjer: ‘Mislim da je patriotski danas želeti vojni poraz u Bosni jer bi on značio i kraj zločina, i politički poraz Miloševića, i nadu za katarzu i preokret, i suđenje ratnim zločincima, i kraj kolektivnih krivica koje samo rađaju revanšizme i reprodukuju nasilje.’ (Borba, 1993.) Ili, u istom intervjuu: ‘Milošević nema nikakav drugi program osim ratnog, a u tom programu ga podržavaju gotovo sve stranke. (…) On će biti poražen kada njegov nacionalni program bude poražen, a pošto ga on ostvaruje silom, biće i pobeđen silom.’ Ili: ‘Najveći patriotski zadatak u Srbiji je da se spozna istina, ne samo onaj deo slavne istorije kojim se Srbi ponose, već puna istina – o porazima, klanjima, užasima koje su Srbi počinili. (…) Iz tog ludila nas, kao i Nemce, može izvući samo jedan nedvosmislen poraz.’ (Monitor, 1995.)

Upravo Jankovićev sitnopiljarski manevar, ta tragikomična potreba da se u zonu indiskretno otkrivene intime (pod firmom, valjda, rasvjetljavanja mračne tajne) vrati nešto što je heretik permanentno javno izlagao, na svoj način svjedoči o tome da je Srđa Popović bio mnogo neugodniji tip izdajnika nego što bi se plemenski orijentirani intelektualci, promotori i kontrolori svete zadaće da se ‘voli svoj narod’ usudili prevaliti preko usta: dakle racionalni, a ne nacionalni.

8.

Socijalna, politička i intelektualna izolacija koja odatle proizlazi ukazala se u najdrastičnijem izdanju početkom rujna 1993., u jeku opsade Sarajeva, kada je Popović, tada emigrant u New Yorku, zajedno sa stotinjak poznatih svjetskih intelektualaca potpisao otvoreno pismo američkom predsjedniku Clintonu u kojem se traži da zapadne zemlje vojno interveniraju protiv srbijanskog agresora u Bosni. U Srbiji je to dočekano sa zgražanjem i gotovo jednodušnom optužbom za ‘otvoreno stavljanje na stranu neprijatelja’. Desetak dana kasnije u intervjuu Borbi (pod karakterističnim naslovom ‘Opet bih potpisao!’) počinitelj najvećeg nacionalnog grijeha bez kolebanja je odbio napade: ‘Nisam imao nikakvog problema što je pismo, kako kažete, ‘usmereno samo prema srpskoj strani’, a ja bih rekao, prema Miloševiću, Karadžiću i, pre svega, Mladiću, što za mene nije isto, jer njih smatram za ratne zločince, dok je srpski narod nemoćan i ‘kriv’ jedino što je izmanipulisan.’

U polemici koja je uslijedila na stranicama rezerviranim za pisma čitatelja, međutim, dodatno je problematizirana uloga ‘naroda’, ali i smisao onoga što se naziva ‘pripadništvom’. Čitateljica Borbe (Jelica Milosavljević Teslić) – kojoj je Popović odlučio odgovoriti jer je smatrao da je njeno otvoreno pismo ‘iskreno, pošteno i pametno’, da ‘izaziva poštovanje i pokreće prava pitanja’ – u povišenoj temperaturi piše kako ne može razumjeti to što se advokatovo ime našlo među potpisnicima: ‘Jer, Vi g. Popoviću, tražite bombardovanje sopstvene zemlje. Kakva god da je (a takva je kakvu ste je opisali) – Vaša je!’ Baš zato jer je godinama ‘s pažnjom i poštovanjem’ pratila ono što je advokat govorio i činio: ‘Mogu da razumem Vašu ogorčenost (malo je reći da sam i sama ogorčena), ali ne mogu da razumem Vašu mržnju.’

‘Da li ste pisali otvoreno pismo Miloševiću kada su njegovi avioni bombardovali muslimanske civile, decu, žene i starce?’ uzvratio je Popović. ‘Zašto ste nesreću rezervisali za druge? Da li zato što je u pitanju ‘naša zemlja – kakva god da je’?’ No, u najzanimljivijem dijelu svoga odgovora on izravnije nego prije potencira kolektivnu odgovornost, a onda i onu vlastitu, proizašlu iz činjenice (u drugim prilikama za njega bagatelnog) nacionalnog ‘pripadništva’:

‘Razgovaram često sa Beogradom i čujem taj isti ton: ja nisam ni o čemu odlučivao, ja nisam ni za šta odgovoran, ja se u to nisam mešao, ja sam glasao protiv toga, ja sam se samo zezao. Ja, za razliku, mislim da sam kriv, da sam odgovoran, da smo krivi i odgovorni zato što Srbima danas vladaju ljudi koji u naše ime čine zločine.’ A zatim: ‘To se zove istorijska krivica – i pokušaj da bilo ko sebe lično iz te krivice ‘ispiše’ je neodgovoran i nemoralan, dok ne uspemo da krivicu iz sebe izlučimo. Nije mi bilo stalo da ističem da sam Srbin, dok Srbi nisu ogrezli u zločin. Sada od toga, na žalost, nema izvlačenja.’

Ipak, prije nego odvjetnika (odjednom deklariranog Srbina!) olako svrstamo u tabor patriota, skloni smo ovaj i slične njegove istupe tumačiti kao još jedan – makar posredno izazvani – čin subverzije: kao pokušaj da se razori i delegitimira široko prihvaćeno izjednačavanje između patriotizma i poslušnosti, odnosno između ‘pripadnosti’ i (s jedne strane) nacionalizma koji od tog fatuma gradi kult, te (s druge strane) oportunizma koji mu se podčinjava. Tek je u tom ključu moguće sagledati puni učinak blasfemičnih apela, poput onog da je ‘patriotski danas želeti vojni poraz u Bosni’. Advokatu nacionalnost postaje važna u trenutku kada – zbog nje – osjeća krivnju i stid, naime kada etnički usud postaje etička obaveza.

Od presudne nam je važnosti naglasiti tu razliku: Popovića, kada je na djelu vladavina zla, u ‘osećaj pripadnosti’ gura odgovornost – potreba da se tome zlu svom snagom suprotstavi, tim više jer ono nastupa u ime kolektiviteta – dok je kod onih koji ga optužuju za izdaju ‘pripadnost’ osnovna figura preko koje se artikulira suučesništvo ili (samo)abolicija. Budući da je ta figura kolektivna, u kardinalnim je situacijama od nevelikog značaja hoće li ona biti upražnjavana aktivno (kao kod Jankovića) ili uz patetičnu nemoć (kako kod čitateljice Borbe), jer magnetsko polje ‘nacionalne ugroženosti’ tada proizvodi efekt da se svi bespogovorno upisuju u sortu branitelja i goniča.

Preveliki je broj nekadašnjih Jugoslavena bio hrvav ili srbav ispod kože. No taj potkožni proces nije bio tek kolanje prikrivenog etnosa, tajni plemenski sok koji od pamtivijeka cirkulira narodnim venama, već, znatno više od toga, nagon za odanošću neupitnome političkom autoritetu, žudnja za likom patrijarhalnog oca koji će igrati ulogu ovlaštenog katalizatora

Kod advokata, međutim, ‘pripadnost’ je – paradoksalno – pratilja krajnjeg izraza individualnosti; njega ‘osećaj pripadnosti’ dohvaća u momentu kada uspostavlja najveću moguću distancu prema zbijenoj političkoj masi. (U intervjuu Borbi: ‘Ja mislim svojom glavom i nisu me ‘sludeli’ onda, a neće ni sada.’ U odgovoru čitateljici: ‘Ja postupam po svojoj savesti, drugi kako hoće i kako mogu.’) Ako je to patriotizam, njegov je primarni cilj potkopati uvriježene oblike manipulacije ‘državnom emocijom’, a u konačnici i dokinuti domoljubne kriterije, jer proizlazi iz sokratovske geste, s nonkonformističkim pojedincem kao ishodištem svih lojalnosti (jer će takav, kao što znamo, ‘radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego sa samim sobom’).

Srđa Popović je vjerovao da Jugoslavija – unutar koje su, uzgred budi rečeno, ‘pripadnosti’ bile raspodijeljene tako da ni jedna od njih ne predstavlja većinu – može biti poželjan okvir za približavanje takvom idealu: ne, naravno, ona koju je ideološki uniformirala komunistička partija, a još manje ona pod čijim se imenom organiziralo srpsko nacionalno buđenje, već Jugoslavija kao demokratska mogućnost, nikad ozbiljno razmotrena utopijska (a to će reći pokretačka) perspektiva koja je – baš zato što se nudila kao jedini racionalan izbor – u složnome preventivnom maršu pretvorena u prah i pepeo. Ukoliko odvjetnikovo borbeno nacionalno deklariranje donekle banaliziramo i svedemo na jednostavnu poruku prkosa – na primjer: ‘Ja i meni slični možemo predstavljati uzorne profile Srba, a ne vi i slični vama!’ – ukoliko ga, dakle, u njegovu antagonističkom aspektu razumijemo kao neprihvaćanje monopola nad srpstvom, ta se poruka u još većoj mjeri odnosi na one koji su, sa zločinačkim namjerama, monopolizirali jugoslavenstvo.

9.

Odatle Popovićeva fokusiranost na slučaj otmice. Moglo bi se reći da je njegovo jugoslavensko opredjeljenje zapravo najsnažnije došlo do izražaja u demaskiranju Miloševićeva ‘jugoslavenstva’. On je još od osamdesetih tvrdio kako Miloševićev nacionalizam ima jugoslavensku ambalažu, a monoetnički sadržaj. Zbog čega je srpskome političkom vođi uzurpacija ipak pošla za rukom, druga je priča, izvan dometa ovoga teksta.

Trebalo bi vjerojatno poći od toga da je preveliki broj nekadašnjih Jugoslavena bio hrvav ili srbav ispod kože. No taj potkožni proces nije bio tek kolanje prikrivenog etnosa, tajni plemenski sok koji od pamtivijeka cirkulira narodnim venama, nego, znatno više od toga, nagon za odanošću neupitnom političkom autoritetu, žudnja za likom patrijarhalnog oca koji će igrati ulogu ovlaštenog katalizatora, koji će ponuditi smisao postojanja i definirati rezon zajednice, drugim riječima – popratna pojava činjenice da Jugoslavija nikada nije bila demokratski konstituirana.

‘Vertikalno se poistovjećujući s Titom, Jugoslaveni su se ujedno i horizontalno poistovjećivali među sobom’, veli Boris Buden, te je tako stvorena ‘masa čiji je kolektivni identitet stiješnjen unutar političkog diskursa koji je počinjao i završavao ritualno insceniranim zaklinjanjima vođi’, da bi naposljetku ‘autentični Jugoslaven – titoist – ostao okamenjen u liku u kojem je bio u trenutku Titove smrti’ (Inconscientia Iugoslavica, 1990.) Do sličnog zaključka došao je i Srđa Popović godinu dana ranije: ‘Ovaj tip sistema je izgrađen na pretpostavci postojanja jednog moćnog centralnog tumača i koordinatora. Nestankom ovog elementa (smrću Tita) ceo sistem pokazuje da je nesposoban da normalno funkcioniše. (…) Ovo što sada preživljavamo – ovo je dan nakon Titove smrti. Trebalo je da prođe devet godina. To je naš slow motion. Svi su se opravdano pitali šta će biti nakon Titove smrti. Evo, ovo će biti.’ (Start, 1989.)

U takvim okolnostima nove su političke statue nicale iz plodnoga tla natopljenog zebnjom – Franjo Tuđman u Hrvatskoj, Slobodan Milošević u Srbiji – nudeći u nacionalnoj mistici i vjekovnoj plemenskoj ‘ugroženosti’ novu formulu okupljanja, kao zamjenu za ‘socijalistički san’ što se raspršio smrću njegova simboličkog nositelja i ‘centralnog tumača’. Ono što su doista nudili bila je obnova pravolinijski jednostavnog političkog života koji će se voditi na relaciji između vođe i mase. Te su se mase, preko novih ujedinitelja, sretno lišile svake realne odgovornosti za demokratsku transformaciju društva, pa su se i ‘zovu nacije’ odazvale ponajprije na liniji svog oportunizma. Na taj je način, nakon revolucionarnih ‘demokratskih promjena’, izravna veza s ‘mračnom prošlošću’ održana upravo u aspektu izostanka demokracije, samo što je taj manjak, umjesto socijalističkim, sada praćen nacionalističkim refrenima.

Jedino je Milošević, međutim, i dalje pokušao zadržati Jugoslaviju u središtu kolektivne imaginacije, nastojeći, uglavnom iz pragmatičnih razloga, spariti staru i novu ideološku matricu, odnosno izjednačiti jugoslavenstvo s reanimiranim, a uskoro i do zuba naoružanim srpstvom. Za razliku od srpske varijante onoga Budenovog ‘Jugoslavena – titoista’, kojemu je agresivna nacionalizacija (onog što bi ostalo od) Jugoslavije očigledno sasvim dobro legla (a hrvatski je ‘Jugoslaven – titoist’, dodajmo, preko noći postao tvrdokorni separatist), Srđa je Popović odmah u tome prepoznao drsko kidnapiranje, eklatantan kriminalni čin, pokušaj da se jugoslavenska ideja otme i zloupotrijebi kao etiketa za nešto što bi predstavljalo njezinu potpunu suprotnost. Jer za advokata – i tu se vraćamo njegovoj ‘atipičnosti’ – jugoslavenstvo jest ‘nacionalna izdaja’. Ono ne može biti platforma za zbijanje nacionalnih redova, pogotovo ako masa koja se okuplja poprima konture ratne horde.

Taktiku srpskoga političkog vođe prozreo je kao namjeru da istodobno ‘bude i Crvenkapa i vuk’: komunistima u jezgru JNA poručivao je kako su nacionalisti samo privremeni saveznici, koje će odbaciti nakon što cilj bude ostvaren, a nacionalistima da im je vojska nužna radi sudbinske obrane nacije, te će lako dokinuti njene (jugo)komunističke atribute kada ona obavi svoj posao. ‘I tako je on upotrebio i jedne i druge. Više od njegove veštine, mene i danas zapanjuje lakovernost i jednih i drugih. Bilo je, ipak, sve jasno ako niste bili zaslepljeni ideološki.’ Rat stoga počinje kao izravna posljedica odluke Slobodana Miloševića, politički poraženog unutar Jugoslavije, da silom zadrži vlast: ‘Jedino što je on u rukama imao to je bila vojska, kojoj je kazao: ‘Hajde da branimo Jugoslaviju i socijalizam, a ja ću biti Tito.’ Oni su kazali ‘hajde’…’ (Razgovor sa Zoranom Pureševićem, 2000.)

Podlost sadržanu u takvome manevru – u riješenosti da Jugoslavija posluži kao kulisa iza koje će srpski nacionalistički pokret pripremiti i započeti svoj ratni pohod – nitko nije zornije predočio od Mihaila Markovića, akademika i potpredsjednika SPS-a: ‘U ovom času dok traje ratni sukob na teritoriji Hrvatske primarni je srpski nacionalni interes da Republika Srbija tako vodi strategiju odbrane srpskog naroda u Hrvatskoj da pred svetom ne bude s valjanim razlozima optužena da učestvuje u agresiji protiv Republike Hrvatske. (…) U našem je interesu u sadašnjoj fazi raspleta jugoslovenske krize da insistiramo na Jugoslaviji (bez Slovenije i Hrvatske) a ne na ‘velikoj Srbiji’.’ (Politika, 1991.)

1

0.

U razdoblju između ljeta 1989. i ljeta 1991. godine Srđa Popović je dao preko trideset intervjua različitim jugoslavenskim listovima i napisao cijeli niz članaka, upozoravajući u svakom od tih istupa kako akutna promjena političke paradigme – oživljavanje ‘nacionalnog interesa’, umjesto onog ‘klasnog’ – vodi u destrukciju nesagledivih razmjera. Uporno je ponavljao da jedino očuvanje Jugoslavije može biti u interesu svih naroda koji u njoj žive. Bila je to možda najenergičnija privatno poduzeta antiratna kampanja uoči samih ratnih strahota. Apeli, dakako, nisu urodili plodom, uključujući onaj objavljen 1990., u prvome broju časopisa Demokratija danas: ‘Zaoštravanje nacionalne borbe’, za razliku od ‘zaoštravanja klasne borbe’, ne vodi samo raspadu Jugoslavije, na koji mnogi već i pristaju ne vidjevši da on ne bi bio ni nužan ni razuman da strasti nisu manipulativno raspaljene, već i opasnoj destabilizaciji čitavog balkanskog područja, koja nije ni u čijem ‘nacionalnom interesu’, štaviše te interese najrealnije opasno ugrožava.’

Ako je Popovićeva idealna platforma za emancipaciju, demokratska Jugoslavija, ostala utopija do koje su vodili sasvim realistični putokazi – i čije se tekovine danas mogu braniti jedino kroz praksu ‘nacionalne izdaje’ – onda Jugoslavija u svojoj zadnjoj verziji, dakle već nepostojeća, čije su ime i zastava služili kao prikladne naljepnice za tenkove, predstavlja uprizorenje distopijskog realizma

Popović je smatrao da je ‘narod’ – koji u javnome govoru tada dolazi u prvi plan – politička konstrukcija s ratnom namjenom. ‘Šta znači biti Hrvat? Šta znači biti Srbin? To nema nikakvu sadržinu, jer ima raznih Srba, ima raznih Hrvata, a ta identifikacija je moguća jedino u sukobu s drugima. (…) Sadržina odrednica Srbin-Hrvat znači – učesnik rata. Zna se, Srbin je onaj što se bori da osvoji Krajinu, a Hrvat je onaj što se bori da je oslobodi. Srbin je onaj što hoće pola Sarajeva, a Musliman je onaj što mu ne da pola Sarajeva. Sukob je bio nužan da se tim praznim odrednicama da neka sadržina i da se one pretvore u program – a program je rat!’ (Arkzin, 1994.)

Nacionalnu suverenost držao je nebitnom (‘Ni Hrvatska, ni Srbija, ni Slovenija nisu suverene u onoj meri u kojoj su bile u Jugoslaviji, što je dobro, jer ja ne vidim u suverenosti neku veliku sreću.’ /HRT, 2003./), jer ‘samoosvešćena nacija nije ona koja insistira na svojoj samobitnosti, nadmoći i osobenostima’. Jer su ‘nacije postale zrele onda kada su se borile za neke univerzalne principe, univerzalne kulturne vrednosti, a ne po tome što su se neprestano ogledale u sopstvenom ogledalu’. Jer ‘ne postoji nikakva srpska lepota, srpska istina, hrvatsko etičko dobro, nemačka istina’. Jer ‘insistiranje na samobitnosti vodi unutrašnjoj degeneraciji nacije, degeneraciji stvaralačkih snaga i provincijalizmu’. Jer ‘samo pubertetlija nastoji da pokaže svoju različitost, da dokaže da ima ličnost’… (Stav, 1990.)

Srđa Popović bio je, dakle, i ostao Jugoslaven. I to ne od sorte koja je zagovarala formiranje jedinstvene jugoslavenske nacije, već od onih koji su nacionalnu pripadnost – i kad je nisu sasvim bagatelizirali – uvijek podređivali ideji zajedništva, solidarnosti i upućenosti jednih na druge. Zbog izrazito liberalnih političkih uvjerenja, dijelom bi možda mogao biti svrstan u skupinu koju je Dejan Jović nazvao ‘demokratskim Jugoslavenima’, kakvima je, primjerice, pripadao Vane Ivanović, a koji je, opet, još 1970. s gorčinom ustvrdio kako su ‘Jugoslaveni danas mala manjina u našoj zemlji’. Stoga ne treba čuditi što su prvi znaci jugoslavenskog rasula beogradskog odvjetnika ispunili tjeskobom: ‘Kad sam video ona lica u Skupštini Slovenije i ispred nje, taj patos, ta ganutost, ta jednodušnost mi se nije mnogo dopala – zato što život nije tako jednostavan.’ (Start, 1989.)

Nakon loma, nakon što se temeljni zločin dogodio, njegova jugoslavenska vokacija – odviše oporbenjačka da bi se svela na pasivnu nostalgiju za ‘dobrim starim vremenima’ – manifestira se kao čisti otpor, onaj tip javnog djelovanja koji u sebi nosi nijansu više od običnog antinacionalizma. Dok golema većina bivših Jugoslavena krotko salutira novim političkim idolima, postrojavajući se u odrede lojalnih Hrvata, Srba i ostalih, Srđa Popović odaje se sistematičnom podrivanju ‘nacionalne stvari’ i razotkrivanju njene kriminalne supstance: zato jer – ponovimo zadnji put – jugoslavenstvo jest ‘nacionalna izdaja’. Nije bilo ničega prirodnijeg nego da ta kritička odlučnost najsnažnije dođe do izražaja kroz sukob s ‘Jugoslavenom’ koji je Jugoslaviji došao glave.

1

1.

Iako umnogome drugačija, gledišta Srđe Popovića na raspad SFRJ nisu u potpunome nesuglasju s osnovnom tezom Dejana Jovića, iznesenom u knjizi ‘Jugoslavija, država koja je odumrla’ – da je Jugoslaviju dokrajčila ideologija samoupravnog socijalizma koja je u svojoj suštini bila antidržavna, tj. da su jugoslavenske političke elite, iskreno vjerujući u marksistički koncept odumiranja države, naposljetku zajedničku državu učinile nemoćnom da se odupre izazovima pred kojima se našla. Međutim, za razliku od Jovića, on Slobodanu Miloševiću odriče jugoslavenstvo. Za njega je Milošević otmičar i politički kriminalac, a uz to i mnogo manje kompleksna ličnost nego za zagrebačkog politologa. Za njega je Miloševićeva Jugoslavija neoprostiva negacija jugoslavenstva. Za njega ta Jugoslavija nije ništa drugo nego ‘krvavi banditski brlog’.

Odvjetnik se – ne bi li što jasnije poslao poruku o dvostruko razarajućem učinku voždovog antijugoslavenskog jugoslavenstva – nije libio čak ni radikalne individualizacije toga političkog zločina: ‘Sve događaje u Jugoslaviji od 1990. godine na ovamo vidim kao jedan jedinstven događaj: nastojanje svih i svakoga da postave neku granicu između sebe i jednog opasnog čoveka – Slobodana Miloševića. Mislim da to važi i za Sloveniju i za Hrvatsku i za Bosnu i za Kosovo i za Vojvodinu i za Sandžak i za Crnu Goru. Mislim da je to tačno i u slučaju emigranata, samo što oni nisu mogli da odcepe iz Jugoslavije svoj stan, nego su morali da se odcepe lično, ostavljajući sve za sobom.’ (Put u varvarstvo, 2000.) Prema Popoviću, Milošević se mogao smatrati zakonitim nasljednikom ruševnoga kompleksa pod nazivom Jugoslavija samo utoliko što je čvrsto naumio preuzeti autoritarnu strukturu političke vlasti i braniti je oružanom silom.

Zato, ‘kada danas kažete da ste za Jugoslaviju’ – poput potpisnika ovih redaka – treba imati u vidu upravo opoziciju između ta dva politička svemira: između Popovićeve i Miloševićeve Jugoslavije; između one koja nikada nije zaživjela i one koja se ukazala kao sablasna posthumna konzekvenca, kao čedo vlastitoga ubojice. Ako je Popovićeva idealna platforma za emancipaciju, demokratska Jugoslavija, ostala utopija do koje su vodili sasvim realistični putokazi – i čije se tekovine danas mogu braniti jedino kroz praksu ‘nacionalne izdaje’ – onda je Jugoslavija u svojoj zadnjoj verziji, dakle već nepostojeća, čije su ime i zastava služili kao prikladne naljepnice za tenkove, predstavljala uprizorenje distopijskog realizma. Uostalom, samo je u kontekstu te kozmičke razdaljine – između Miloševića i Popovića – moguće realistično sagledavati i ono što se naziva ‘nacionalnim interesom’, jer prvi je vlastitu naciju nedvojbeno unesrećio, dok joj je drugi u olovnim vremenima spašavao čast.

No, tragedije znaju trajati kraće od utopija. Miloševićeva Jugoslavija je, nadajmo se, prošlost, a ona Popovićeva, vjerujemo, budućnost.

(Kraj)

portalnovosti

Taj je aspekt danas potpuno zaboravljen: u posljednjih 25 godina na Balkanu i o Balkanu govori se samo kao o sinonimu za etničku, vjersku i političku netoleranciju i barbarstvo. S druge strane, baš je ta ‘Evropa’ skup efikasno etnički očišćenih država, koja danas na Balkanu diže mnogo više bedeme od onih što su postojali za vrijeme hladnog rata

portalnovosti

Na brodskom buvljaku, tom predivnom, kaotičnom mjestu (kaos je red koji ne razumijemo!) koje svojom ponudom rabljenih predmeta nostalgičarima nudi šansu da zadovolje svoje porive potrage za izgubljenim vremenom, pronašao sam za tri kune katalog filmova „Zeta-Filma“ iz Budve, za sezonu 1973-1974. Čim sam ga otvorio i preokrenuo samo nekoliko stranica, doživio sam emocionalni šok koji me je bacio u vrijeme apsolutne opsesije filmom, u doba kada sam kao fanatični gledatelj išao toliko daleko da sam (bio sam student) ispred kina „Balkan“ na Cvjetnom trgu (danas: Kino Europa) od nepoznatih prolaznika žicao malo metala, sitnu lovicu, kako bih mogao skupiti dovoljno za kino kartu. Koja vremena!

Listajući katalog prepun elementarnih informacija o filmovima koje je distributer „Budva-Film“ uvozio i plasirao u kino dvorane po cijeloj Jugoslaviji, posebno me fascinirao stil predstavljanja filmova. U nekoliko rečenica nepoznati animatori pažnje uspjevali su baciti udice-mamce koje su filmofili gutali kao gladne ribe. Raspaljivali bi maštu anonimni pisci kratkih marketinških navlakuša, više bi skrivali no otkrivali, preskakli bi smisao i sadržaj fima, upotrebljavali bi kričave boje u opisima nekog detalja ili poruke filma. Mislim da su se dobro zabavljali, ali i bili odgovorni u privlačenju kolebljivih gledatelja.
Danas kada je svaki drugi surfer po internetu i pisac, kad su ljestvice kvalitete upoznavanja s filmom podignute, danas u doba trailera i dostupnosti slike, tona, priča o tome kako se film pravio, priča kako su se svi slagali na setu, u funkciji reklame- ovaj katalog je naiva, pomalo smješna, zastarjela, ali topla, nevina. Katalog kao zbirka apela da se film pogleda, svjedoči o vremenu vjere, vremenu koje je prosvjetiteljstvo dizalo u visine ostvarive nade.

Među podacima tko je snimio film, kojeg je žanra i tko u njemu glumi, mogu se vidjeti i podaci o metrima. Koliko je odnos trajanja filma prema dužini? Na primjer, deset sekundi trajanja filma je 4,560 metara; Jedan sat i 45 minuta trajanja filma je 2872,80 metara filmske trake. A koliki je odnos dužine filma prema trajanju? Jedan metar filma su dvije sekunde trajanja; 3000 metara filmske trake iznosi 1 sat i 49 minuta.

Na opisu četiri filma koja sam teškom mukom izabrao između više od sto otisnutih u katalogu, možete vidjeti kako su to nekad radili maheri obrade filmske gledateljske gline.

AMERIČKI FILM

CRVENI GUSAR
(THE CRIMSON PIRATE)

Režija:                 Robert Siodmak
Tehnika:              Tehnikolor
Dužina:               3200 metara
Glavne uloge:     Bert Lankester, Nik Kravat, Eva Bartok
Žanr:                   Avanturistički

Kapetan Valo, njegov „ađutant“ nemi Ojo, vođa ustanika El Libro, naučnik Prudens i lepa Konsuelo junaci su ovog veoma dinamičnog filam avanturističkog žanra. Valo je gusarski zapovednik, inače častan, vešt i hrabar pustolov, koji ne preza ni od kakvih opasnosti, niti zna za prepreke i kolebanja.
Napetost je sadržana u uzbudljivoj neizvesnosti gotovo vratolomnih situacija, gd je podela na dobre i zle diktirana prirodom priče koja se, od početka do kraja, sa izuzetnim interesovanjem.

FRANCUSKI FILM

LEPOTICA DANA
( BELLE DE JOUR)

Režija:                  Luis Bunjuel
Tehnika:               Kolor
Glavne uloge:      Katrin Danev, Mišel Pikoli, Pjer Klementi                 
Žanr:                     Ljubavna drama

Da bi doživela zadovoljstva kojih je lišena u braku s mladim hirurgom Pjerom, Severina je prekoračila prag javne kuće. Kao zarobljenica moralnih i seksualnih tabua, ona se prepušta sadistima, koji je teraju da sudeluje u onome što ona zamišlja u svojim košmarima.

AMERIČKI FILM

POSLJEDNJI VOZ IZ KATANGE
(DARK OF THE SUN)

Režija:                    Džek Kardif
Tehnika:                  Kolor
Dužina:                   2890 metara
Glavne uloge:         Rod Tejlor, Ivet Mimije, Džimi Braun
Žanr: Triler

Delić pakla Konga u vreme njegovog tragičnog bespuća. Zemlja belosvetskih kolonijalista, plaćenih pustolova i kao feniks neuništive vere crnih ljudi da uvere taj gnusni svet imperijalista da su ljudi, da više nisu na drvetu.
Istorija jednog plaćenika koga je surovo iskušenje naučilo nečem uzvišenom – saznanje da njegovo prisustvo u Kongu znači zločin.

ENGLESKO-AMERIČKI FILM

DEMONI
(THE DEVILS)

Režija:                     Ken Rasel
Tehnika:                  Kolor sinemskop
Dužina:                   2965 metara
Glavne uloge:         Venesa Redgrejv, Oliver Rid, Brajan Marfi
Žanr:                        Istorijski

MESTO RADNJE – FRANCUSKA. Vreme Luja XII, religioznih i političkih sukoba, doba epidemija kuga, sujevjerja i predrasuda.
Pošto je pobedio hugenote, Rišelje naređuje da se sa zemljom sravne sva njihova utvrđenja. A.i, u Laudanu se to zapovesti suprotstavlja sveštenik Irben Grandije, lep čovek, ljubimac žena i otac mnogobrojne, vanbračno rođene dece.

Stoljećima, tisućljećima čak, narodi svijeta – gro čijeg “razmišljanja” javno izražavaju njegove vođe – u nebesa i njegova samoizabranog diktatora (da ne spominjem „manje“ vrijednosti, beskrajno vrijednije od ovog Apsoluta), nakon svake ratne ili terorističke nedaće koja se obrušila upravo na njih (o vidi vraga!), zaklinju se ofucalom od upotrebe i usmrdjelom od nečinjenja floskulom: “Nikad više!”. Da ne davimo pretjerano poviješću, spomenimo tek “nikad više” 1.svjetskog rata, revolucija, 2.svjetskog rata, Auschwitza, Jasenovca, Vijetnama, Iraka, Libije, Sirije, Vukovara, Srebrenice,… Ne bi nitko imao dovoljno megabajta kompjuterskog prostora da objavi potpuni spisak. Dok “nikadvišemo”, svekoliko se pozivamo na svece zaštitinike zakazale u svojoj zaštiti, no tko smo mi da „otpustimo“ vjerne sluge Apsoluta, mada bi to isto učinili sa nesposobnim noćnim čuvarom, vunbaciteljem iz disko kluba ili bankarskim zaštitarom. Što je “svetac zaštitnik” nesposobniji, to ga više cijenimo uzdajući se u njegovu buduću zaštitu.

Prva reakcija nakon prohujalih ratno-terorističkih uragana (jer i rat nije negoli najopakija vrsta terora) – za njihova trajanja prevladava panika i spašavanje vlastite kože – je lelek, osuda, skupljanje kostiju (narodi exJugoslavije to jako dobro znaju), podizanje spomenika, skupovi suosjećanja, potom samo sjećanja, a na koncu i zaborava ma kako se zaklinjali u vječitost memorije (sjećate li se još narodnih heroja iz NOB?). Generacije i generacije evolucijskog škarta koji se voli nazivati ljudima, čini se, uživaju u moralističkim, javnim silovanjima vlastite etike, koja time počinje ujedno i završavajući. Jer, zaista etično čovječanstvo ne bi ni dozvolilo da do svega dolazi, a dolazi upravo slijedom posljedica vlastitih postupaka iza kojih – aktivno ili pasivno – stoji većina, ne moralizirajući o njima sem kad se izjalove i vrate poput bumeranga. Na svom blogu koji je prestala pisati pred par mjeseci, uviđajući da lude (ne ljude, već lude ljude!) ne možeš opametiti (jesu li to uspjeli tekstovi proteklih tisućljeća?), s obzirom da – kako se čini – više uživaju u javnoj prezentaciji sućutnih suza, podizanju spomenobilježja, osteomanijskom skupljačkom strašću i inim prigodnim zbivanjima, negoli u djelatnom radu da se ona učine nepotrebnima svim budućim naraštajima, Vedrana Rudan je januara 2015. objavila tekst u kojem, između ostaloga stoji rečenica, čvrsta kao stijena, rekli bismo i proročka da varijaciju iste kroz minula stoljeća nisu ponavljali bezbrojni a tako malobrojni, savršeniji primjerci ljudskog roda:

“Pitam se pitam, ako godinama diljem svijeta ubijaš tuđu djecu, starce, žene, rušiš im domove, moriš ih glađu i žeđu, uništavaš im sva ljudska prava, zašto se čudiš kad smrt dođe po tvoje dijete? “Islamizacija Zapada”, floskula i alibi za zločince kojima još nije dovoljno islamske i ciganske krvi, nije zakucala na vrata Zapada. Ili bar ne onako kako to mi “zapadnjaci” zaslužujemo.”

S obzirom da se poslije proteklih pariških stravičnosti, nivo apstraktnog suosjećanja – posebno zapadnjaka prema sebi samima – višestruko podigao, njen tekst je dušu dao da ga se iskoristi u vlastite svrhe, koje s omotom u kojem se podvaljuju čitatelju nimalo ne korespondira. Tako ga, primjerice, nekoliko portala prenosi pod naslovom “Vedrana Rudan oplela po Zapadu posle masakra u Parizu”, mada isti nikakve veze nema sa konkretnim događajem, ali vjerojatno ima s posjećenošću rečenih portala. S druge strane, književnica s naših prostora koja živi u Parizu, zasigurno zavedena antidatiranjem teksta, oplela je po njoj kao nedovoljno sućutnoj osobi, nesposobnoj uvidjeti svu tragiku zbivanja i perverziju zločinaca, kao biću koje jedva čeka lupiti po Zapadu, jer:

“Minuta šutnje za nevine žrtve, za te mlade koji su slušali muziku ili pili kafu, pivo, vino, sok … , i osuda tog bijednog, kukavičkog masakra, to je jedino, ponoviću bezbroj puta ako treba, to je jedino primjereno ovim časovima, to je ono što se zove ljudskost i ljudsko dostojanstvo… A, tek onda eventualno kritika. I osuda zapadnih demokratija. Ima li bolje demokratije u ovom času u svijetu ?”

No što radi Rudanica, ta „mrziteljica“ svega zapadnjačkog, na zgražanje naše gore lista; jedva čeka – dok se još suze nisu osušile – difamirati taj Zapad od kojeg nema “bolje demokratije u ovom času u svijetu”!? Posebno kad njene učinke osjete Afganistanci, Iračani, Libijci, Sirijci, a prije toga Vijetnamci, Kambodžanci i ini manje vrijedni narodi nad kojima se izvode parlamentarno legalizirani teroristički eksperimenti, pod egidom “uvođenje ništarija u demokratske standarde Zapada”!:

“…te „veliki filozof“ Vedrana Rudan, miljenica svih onih koji su pročitali jedva jednu, dvije knjige u životu. Oni, nepismenima i polupismenima, ali i obrazovanim mrziteljima, solidarnim s njima – u horu objašnjavaju bjelosvjetsku politiku… Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir…”

Ne sumnjam da za spisateljicu i gro zapadnjaka nema bolje demokracije, sve dok ih ne pogodi „rudaničino proroštvo”, jer ako “je daleko od očiju, daleko je od srca” pa što bismo u demokratskom miru brinuli o učincima naših politika i vojski (a “rat je samo nastavak politike drugim sredstvima”, Clausewitz) u tamo nekim džunglama i pustarama gdje žive sami majmuni i škorpioni? To što sve rudanice i rudani ovog svijeta s više srca učestvuju u patnjama svojih sužitelja na planeti, a nagrađeni su klevetom nedostatka sućuti od onih koji će poslije izljeva suza, emocionalnog šoka i skupljanja kostiju ići u nove ratničke pohode da „osvete“ svoje mrtve, njih ne dira previše. Zovu otadžbine za osvetom i uvođenjem pravde po vlastitoj mjeri, od prve se odazivaju, jer postoji zakonski normativ koji obračunava sa dezerterima, ako to već nisu učinile ulične bande nacinalističkih protuha – izdaja!

“Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir…”, objeđuje jedna književnica drugu koja to radi cijelog života, pa da vidimo kako to objašnjava francuski premijer Holland, u govoru naciji, nakon što je u ime osvete odmah pojačao borbene letove protiv ISILA (dali i angažman u rješavanju sirijskog problema?):

“‘Ono što je učinjeno u petak navečer u Parizu čin je rata, ubijeno je 129 ljudi i mnogo je ozlijeđenih, to je napad na našu državu, na naše vrijednosti, našu mladost, naš način života. ISIL nas je napao jer smo slobodna nacija koja poštuje ljudska prava.”

Narod je vjerojatno svršavao nad ovom apologijom slobodi, demokraciji, mladosti, načinu zapadnjačkog života,…., i osudom zavidnika koji nas napadaju – ne kao ekstremnom reakcijom za naša miješanja tamo gdje nismo pozvani – već iz puke zavisti na naš stil života! Nakon 11. septembra 2001. – terorističkog napada na njujorški Svjetski trgovački centar – gotovo istim riječima obrazlagao je pred američkim Kongresom, ovcama koje su ga izabrale za predsjednika, motive napada na „njujorške blizance“, G.W.Bush:
“Amerikanci pitaju, zašto nas oni mrze? Oni mrze ono što vidimo ovdje u ovoj prostoriji – demokratski izabranu vladu. Njihovi lideri su samozvani. Oni mrze naše slobode – slobodu vjeroispovijesti, našu sloboda govora, naša slobodau da glasamo i okupljamo se i ne slažući se jedni s drugima.”

Zaista, nevjerojatno su zavidni ti Arapi, štu su odavno – još u doba križarskih vojni – shvatili naši zapadni prijatelji, uzaludno ih pokušavajući na sve moguće načine civilizirati! Američki novinar Grenn Greenvald ismijao je takve prozirne trikove manipuliranja masama, koje je sad preuzeo i francuski premijer. Istovremeno, vlastitim medijskim ovcama isporučuje pravu dijagnozu američkog (općenito, zapadnjačkog) miješanja u stvari suverenih arapskih zemalja – prema međunarodnom pravu – ma kako nam se oblik njihovog političkog uređenja ne sviđao. Kad su Madeleine Albright, tadašnju američku sekretarku vanjskih poslova, nakon Iračkog rata javno priupitali: “Mi smo čuli da je pola milijuna djece umrlo (što neposredno, što od posljedica rata – op.a.). Mislim, to je više djece nego što je poginulo u Hiroshimi. I, znate, dali je vrijedilo?”, gospođa čiji je teorijski moral sadržan u srcedrapateljnoj primjedbi zbog koje ne može zaspati (“Ja mislim da je to vrlo teška odluka”), a praktični u nadovezujućoj se rečenici, zbog koje – kad joj konačno to uspije – sanja krasne snove, očekujući lični poziv u Raj: “Ali cijena, mislimo da je cijena prihvatljiva.”. Jeli pariška književnica prozvala američkog predsjednika, nakon čije izjave je slijedila “afganistanska avantura” (iz koje se gledaju što prije izvući), američku sekretarku vanjskih poslova, ili francuskog premijera, zbog bešćutnosti, nedostatka empatije sa žrtvama i sličnih primarnih emocionalnih efekata sasvim razumljivih nakon tragedija bilo koje vrste, poslije čega svi ti duboko pogođeni ljudi odlaze “dobrovoljno” priložiti dodatne žrve u ime svog ugroženog načina života? Nije, najvjerojatnije. I sam sam višestruko upozoravao u tekstovima, da razumijevanje zbivanja nije isto što i njegovo opravdanje; nedavno primjerice:

“Zaobići ćemo i pitanje zašto bi pripadniku druge kulture (svakako, ogromnoj manjini njih) uopće palo na pamet aktivirati eksploziv, pritom prinoseći i sebe kao žrtvu, na nekom londonskom, pariškom, madridskom ili – danas, sutra – trgu regionalnih gradova? Očito za to postoji razlog (nisam rekao opravdanje!) koji izbjegavamo ozbiljno razmatrati, čime bismo se približili stvarnom uzroku stanja stvari.”

Međutim, kao što svakodnevica pokazuje – a ništa se u dogledno vrijeme neće promijeniti nakon pariških terorističkih akata – očito naše vođe, kojih slijede poslušne ovčice, izbjegavaju “se približili stvarnom uzroku stanja stvari”. Irak, Libija, Sirija,…, nikad nisu ugrožavali zapadnjački stil života, ne računamo li žudnju za jeftinom eksploatacijom nafte, na kojoj on uvelike počiva. A onda je lakše manipulirati cijelim narodima, metodama koje su i stvorile teroriste, negoli odustati od života na račun drugih – paradigma kapitalizma koja se svakodnevno, već vijekovima zbiva pred našim namjerno zatvorenim očima.
Primjereno se prisjetiti politike „jednog od najvećih zločinca u povijesti čovječanstva”, kako regionalna desnica časti exjugoslavenskog predsjednika Tita, koju je svojedobno slijedio gro čovječanstva u okviru Pokreta nesvrstanih, sve dok ih Zapad nije uspio razbiti i totalno marginalizirati. To je bila politika nesvrstanosti i aktivne miroljubive koegzistencije, uz priznavanje samo OUN pravo da intervenira u pojedinim zemljama. Nakon Münchenskog masakra izraelskih sportaša – „davne“ 1972. godine – od strane palestinskih ekstremista, evo što kaže ovaj “zločinac”:

Jesu li se vremena promijenila? Jeli upozorenje izgubilo valjanost? Pariška zbivanja očito pokazuju da nisu – vođe ostadoše jednako slijepe (lude), a još obnevidjelije ovce ih slijede, ne mareći za pouke povijesti, baveći se svesrdno kolekcioniranjem kostiju, jaukanjem kad su sami neposredno pogođeni, obranom zapadnjačkih vrijednosti koje na svaki način – uključujući oružani – žele uvaliti cijelom svijetu, a u osnovi ostvarujući profitne interese svojih elita. A kad se netko, koga se može optužiti za sve drugo ali ne i neosjetljivost za patnje ljudi sviju rasa, iz svih dijelova svijeta, usudi javno progovoriti o pravim uzrocima boli, tuge, čemera i jada koje se nadvilo nad čovječanstvo – onda ga optužuju da se pridružuje rušenju njihovih vrednota! Uostalom, Zapad ih sam nagriza, ni ne sjećajući se propasti jedne druge „zapadne civilizacije“ – Rimskog carstva – zašto i odaklem je ona došla. U svom propadanju sve je bliži vlastitoj propasti, ukoliko ne promijeni samopercepciju i stvarno se civilizira, odnosno humanizira. Što izgleda prilično nevjerojatno, u svjetlu povijesnog iskustva. Za žrtvama Pariškog masakra nije dovoljno samo suze liti, i ništa ne poduzeti u pogledu sebe sama. Jer, Zapad svojom politikom, a ne zavist drugih, producira sve ono što nas zajednički snalazi. I Pariz, i Madrid, i Bejrut, i… – cijeli svijet. Mogu li zgražanje, suze, empatija, paljenje svijeća, podnevne sirene, prigodno „trikoloriranje“ objekata, izrazi suosjećanja – ma kako prirodni i razumljivi bili svakom sućutnom čovjeku – promijeniti svijet? Bojim se da ne mogu!

Frontmen Partibrejkersa govori o atmosferi u Srbiji na početku rata u Hrvatskoj i BiH i antiratnom projektu ‘Rimtutituki’.

U vrijeme dok je u drugoj polovici 1991. godine u Hrvatskoj buktio rat koji je kulminirao višemjesečnom opsadom Vukovara i uništenjem grada te zločinom na Ovčari nakon njegovog pada 18. studenog, u Srbiji je rastao broj građana koji su se otvoreno protivili ratu i mobilizaciji u Srbiji.

Njihovo nezadovoljstvo glasno je progovorilo u proljeće 1992. godine kroz glazbeni projekt ‘Rimtutituki’ i provokativnu antiratnu pjesmu “Slušaj vamo!” čiji su se stihovi “manje pucaj, više tu***”, “nećemo da pobedi narodna muzika”, “više volim tebe mladu nego pušku da mi dadu”, pjevali diljem Beograda.

Snage su udružili Milan Mladenović, Zoran Kostić Cane i Srđan Gojković Gile s kolegama iz svojih bendova EKV, Partibrejkers i Električni orgazam, snimili singl i potom s kolegama istomišljenicima kružili ulicama Beograda u otvorenom kamionu, najčešće bez dozvole, svirajući i protiveći se ratu, koji se zahuktavao i u BiH.

Legendarni frontmen kultnih Partibrejkersa za Al Jazeeru se prisjeća atmosfere u srpskom društvu u to vrijeme, odjeka projekta ‘Rimtutituki’ te otkriva kako situaciju vidi 24 godine poslije.

• Kakva je bila atmosfera u vrijeme tragedije Vukovara u srpskom društvu s jedne i kulturnim krugovima koji su imali jaku suradnju na području cijele bivše države s druge strane? Kako se gledalo na agoniju toga grada? 

– Sve neočekivane stvari. Evo i ovaj razgovor vodimo posle ovoga šta se desilo u Parizu. To su neočekivane stvari. Ljudi su samo u fazonu rata da ne bude i onda se desilo to sve što se izdešavalo. Mi smo svi bili ne zatečeni, nego smo bili u novim situacijama. A onda sve nešto vidiš što si video u onim partizanskim filmovima. Bilo je bezveze.

• Otprilike u isto vrijeme kreće antiratni glazbeni projekt ‘Rimtutituki’ i aktivni otpor dijela građana protiv ratnih zbivanja…

– Stalno su bile neke akcije, pokušavanje da ostaneš da budeš normalan, protiv nasilne mobilizacije. Onda smo se mi tu skupili cela ekipa i nešto počeli da dejstvujemo, da se zezamo sa jednim stihom koji je posle ušao u sve to, kao, ne možeš pobeći od nečeg što je tu sveprisutno. I onda smo počeli da imamo probe, rekli ‘ajde da napravimo nešto, nas sedmero-osmero koliko nas je bilo i tako smo napravili taj projekt.

• Na koncertima koje ste održavali putujući na kamionu skupljale su se velike mase ljudi i projekt je imao veliki odjek. Kako ste tada doživljavani s antiratnom porukom koju ste pronosili?

– Jako čudno je bilo. Nismo mi imali nikakvu neku pretnju ili tako nešto. Svakakvi glasovi su dolazili do nas, kao u svakom društvu ti nemaš ništa zabranjeno, nego sve ide od uva do uva, šapat koji se goji, koji te upozorava na nešto. Te vožnje kamionom, koncerti, znaš kako je bilo – puno ljudi i puno suza. Ti snimci postoje kod Gileta [Srđan Gojković Gile] i ja mislim još kod nekog, verovatno, kad sviramo na Trgu Republike pa neko baci suzavac. Tu je još bilo grupa – Električni orgazam, EKV, Boje iz Novog Sada, Rambo Amadeus… Mi smo bili ljudi koji su bili protiv svega toga. Ta vožnja kamionom je nešto nezaboravno, ispred Narodnog pozorišta u Beogradu masa ljudi, hiljade i hiljade ljudi.

Ljudi su mislili da će moći nešto da se promeni, kao ‘mir, brate, mir’ i da će sve stati i neće biti nasilja, svi će dobiti nešto normalno u glavi. Naravno, kao što znamo, sve su to obmane jer to ništa ne zavisi od nas, sve je to neki mali doprinos, ali ništa ne zavisi od nas. Ljudi vode rat, ne slušaju muziku, glupi ljudi, bilo ko da je, bilo sa koje strane, ti ljudi ne slušaju muziku, ne slušaju rock ‘n’ roll, ne čitaju knjige, ne zanimaju se za svet oko sebe. Sve je pljačka.

• Pjesma ‘Slušaj vamo’ bila je ‘himna’ ljudi u Srbiji koji su željeli da rat prestane, a vi ste autor teksta čiji su stihovi postale krilatice tog otpora…

– Mi smo sve to demokratično, ‘ajde sad ovo, ‘ajde to. Ja sam nekih 60 odsto napisao, momci su dodali. Takva je atmosfera bila – nakon te pesme ponovno smo se zbližili svi i upoznali. Svi smo iz jednog grada, ali svi smo do ’91. bili u nekim drugim fazonima. Ali onda smo se upoznali i okrenuli jedni prema drugima. Taj tekst je kao neki programski manifest – nećemo da pobedi narodna muzika, ‘Slušaj vamo!’. Otkud znam, ali tako je bilo.

• Što je stvarno, ali i simbolično značila tragedija Vukovara u ono vrijeme na ovim prostorima, u odnosu na vrijeme prije?

– Uvek je frka kad vidiš neki razrušen grad, kad vidiš da se nešto dešava, a da niko ne zna zbog čega. To je bio samo početak,onda je usledilo sr*** koje se čini, koje kulminira sa ’99. i bombardovanjem Srbije. Kad jednom počne, ne znaš kad će da se završi i gde će da se završi. Gledaš haos na televiziji – ljudi su bili protiv toga, ljudi u Srbiji su bili protiv toga svega, oni su mislili da će sve to da se završi nekako, da će doći do neke intervencije. Ali sve naše politike su vodili ljudi nespremni da se dogovore, ali spremni da žrtvuju mlade živote. Tuđa rana manje boli, to je uvek tako bilo. Ali mi smo takvi narodi, jako bliski, a uvek ćemo da rasturimo, nažalost.

• Zvučite kao da nismo ništa naučili…

– Normalno da ništa nismo naučili. Ne možeš ništa da naučiš pošto je sve vreme na svim prostorima sve više bede, siromaštva. Sve vreme ljudi ne mogu drugačije da budu usmereni nego kao što ih neko usmerava i okrivljuje drugog za nešto.

Kao što znamo, čitavu civilizaciju i čoveka pokreće želja za osvetom, to je sr*** u ljudskoj prirodi, u ljudskom biću – stalno mu je neko drugi kriv za nešto. Uvek je sve OK dok može da imenuje nekog drugog osim sebe za to. Ko zna šta će se dešavati tako kako smo svi krenuli. Zbog našeg siromaštva stalno ćemo da razmišljamo o egzistencijalnim stvarima, nećemo da dodirnemo neku vertikalu pa da budemo duhovniji, nego ćemo samo misliti šta nismo mogli da uradimo, a šta ćemo da uradimo kad bude prilike.

To je praiskonska potreba čoveka da otima od drugog – sve šta je imao, oteo je od drugog, a sve što je stvorio, nije znao da sačuva. Mi na ovim prostorima suviše smo mali, a mislimo da smo neko i nešto. Mi smo moneta za potkusurivanje. Mi smo malo kamenje u odnosu na velike stene i gromade u odnosu na nešto što će se desiti, a desiće se preko naše grbače. Mi ispaštamo, kao bilo koja sirotinja, kao što ljudi sad nemaju posla, teško žive jer su svi zakoni napravljeni da se ozakoni bezakonje. Nas niko ništa nije pitao niti će ikad više da pita. Nadam se da neće mladi morati da gube svoje živote uludo.

6yka

Na službenim stranicama NATO saveza stoji kako je sastanak održan 25. studenog bio prilika da se NATO konzultira s Crnom Gorom o njenim težnjama za članstvom i pozdravljen je značajan napredak zemlje u provođenju reformi. Na sastanku koji će se održati sljedećeg tjedna u utorak i srijedu ministri vanjskih poslova NATO saveza će odlučiti hoće li pozvati i Crnu Goru da se pridruži vojno-političkom bloku kojeg predvode SAD.

Glavni tajnik NATO pakta, Jens Stoltenberg, razgovarao je s potpredsjednikom crnogorske vlade i ministrom vanjskih poslova i europskih integracija Igorom Lukšićem i ministricom obrane Milicom Pejanović-Đurišić. Crnogorski ministri su prije sudjelovanja na sastanku sljedećeg tjedna upoznali glavnog tajnika i njegovog zamjenika, veleposlanika Alexandera Vershbowa, sa željama Crne Gore za pristupanjem Sjevernoatlantskom savezu, a Stoltenberg i Vershbow su pozdravili značajan napredak zemlje u provođenju reformi.

Predstavnici Sjevernoatlantskog vijeća su posjetili Crnu Goru u listopadu 2015. i tada je Stoltenberg rekao da bi ulazak u euroatlantsku obitelj za Crnu Goru i za NATO bila “win-win” situacija.

“Zemlje koje su pristupile NATO savez su uspjele ojačati svoju demokraciju, povećati njihovu sigurnost i učiniti da njihovi građani budu sigurniji”, rekao je Jens Stoltenberg.

Međutim, obzirom na složene unutarnje odnose u Crnoj Gori, mnogi su mišljenja kako je moguća odluka NATO saveza da Crnog Gori za dva dana i službeno uruči poziv za pristupanje ne samo bezobzirno prema samim građanima Crne Gore, nego je provokativno u geopolitičkom smislu.

Što se same Crne Gore tiče, NATO savez se još jednom pokazao bezobziran i bešćutan. Naime, Crna Gora je duboko podijeljeno društvo i bilo kakvo otvoreno svrstavanje na stranu Washingtona ili Moskve će samo uzrokovati podijele i sukobe unutar crnogorskog društva i stoga se poziv za pristupanje NATO savezu ne može opisati kao prijateljski potez prema Podgorici. Posljednji prosvjedi su naglasili buđenje starih nesuglasica kada je Crna Gora bila na pragu otvorenog sukoba između takozvanih “zelenaša” i “bjelaša”, odnosno protivnika i zagovornika bezuvjetnog ujedinjenja sa Srbijom poslije Prvog svjetskog rata. Danas, na samom kraju 2015. godine, skoro jedno stoljeće od raskola unutar crnogorskog korpusa, NATO savez, zbog svojih geopolitičkih interesa i želje da “preduhitri” Rusiju i jačanje utjecaja Moskve na ovim prostorima, Crnu Goru vraća u početak XX stoljeća, što bi moglo biti izuzetno opasno.

Čak i vrhunski profesionalac, novinar podoban za sve režime i ideologije, Goran Milić, za Al Jazeeru piše kako je Crna Gora tradicionalno podijeljena na “zelenaše” i “bjelaše” o čemu svaki Crnogorac ima svoje mišljenje.

“Crna Gora ima dvije akademije znanosti, dvije pravoslavne crkve, dva udruženja književnika, čak i dvije masonske lože”, piše Milić i dodaje “kako je u Crnoj Gori primjetna podjela zemlje na bogatiji primorski jug i siromašni sjever gdje su se urušili industrijski pogoni iz socijalističkog vremena, a Nikšić, Rožaje, Berane su gradovi su gdje se teško živi, mladi su nezaposleni, a stara generacija preživljava s malim mirovinama”.

Ova eksplozivna mješavina u Crnoj Gori samo treba fitilj kojeg će netko potpaliti, što znači sukob svih protiv svih, ali to Jensa Stoltenberga nije briga i on oduševljeno “pozdravlja reforme koje provodi Milo Đukanović”, a koje su to reforme, to nitko ne zna.

Na geopolitičkom planu, iako je Crna Gora suverena država, ovaj potez mnogi vide kao najnoviju provokaciju NATO saveza protiv Rusije i fitilj spreman za potpaljivanje bureta baruta.

Naime, početkom prosinca će ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO pakta i formalno pozvati bivšu jugoslavensku republiku da im se pridruži, što u ovoj fazi može imati  vrlo ozbiljne posljedice.

U povijesnom trenutku u kojem Zapad predvođen Sjedinjenim Državama i Rusija prolaze kroz najkritičniju fazu svojih odnosa još od vremena Hladnog rata, što je počelo prevratom u Ukrajini u veljači 2014., zatim pokušajem provedbe Obojene revolucije u Makedoniji, pa čak i odlukom Moskve da u Siriji intervenira na strani Assadove vlade protiv terorista “Islamske države” koja je razotkrila sve laži zapadne propagande o toj regiji, posljednja točka napetosti, možda i konačni fitilj, može biti mala jadranska Crna Gora.

Prije manje od dva desetljeća je Crna Gora bila manja republika tadašnje Jugoslavije koju je činila sa Srbijom i tijekom operacije “Allied Force” je bila bombardirana od strane NATO saveza.

Za dva dana na summitu ministara vanjskih poslova NATO pakta bi službeno trebala biti pozvana da uđe u savez po izričitog volji Washingtona. Crna Gora ima povijesne i gospodarske veze s Rusijom, koja je njen prvi trgovinski partner i najveći ulagač. Zemlja je podijeljena oko članstva u NATO. Prije svega zbog činjenice da su oko 28 posto stanovništva etnički Srbi, koji su prilično oprezni oko opredjeljenja za NATO, kako zbog sukoba na Kosovu, tako i zbog povijesnih veza s Rusijom.

Pristupanje Crne Gore u NATO se čini očitim, a četiri puta premijer i bivši predsjednik Milo Đukanović je, bez obzira na uzastopne nerede u zemlji i bez ikakve mogućnosti referenduma, već izjavio “kako će odmah pozdraviti poziv za pristupanje”. To će značiti prvo širenje NATO pakta od 2009. godine, ali i da Crna Gora može postati nova članica samo zato jer su odnosi između Zapada i Rusije zapravo propali.

Za NATO pakt pristupanje Crne Gore neće biti nikakva prekretnica, ali će imati snažnu simboličku vrijednost. Nama susjedna zemlja ima populaciju od nešto više od 600 000 ljudi, vojsku oko 2 000 ljudi u miru i vojni proračun od 28 milijuna dolara, što je neznatno u usporedbi s drugim državama članicama.

Članstvo će Moskva smatrati za provokaciju i provedbu još jedne odluke Zapada koji je poslušno slijedio Washington u nametanju ekonomskih sankcija i vještom plasiranju izmišljenih skandala s ciljem izoliranja i diskreditiranja svega što ima veze s Moskvom.

S druge strane, Rusija je reagirala jačanjem veza sa zemljama skupine BRICS, osobito Kinom s kojom se odlučila na stvaranje novog globalnog financijskog poretka koji će u narednim godinama biti veliki izazov globalnoj dominaciji dolara.

“Sigurnost” koju promovira NATO sve nas u stvari izlaže ozbiljnim rizicima. Dovoljno je sjetiti broja vojnih vježbi koje su se dogodile od ukrajinskog krize i vježbi “Trident Juncture 2015”, najvećih vojnih manevara od pada Berlinskog zida do danas. Ove vježbe za cilj imaju samo jednu zemlju – Rusiju, kao što je nedavno priznao general Ben Hodges, zapovjednik američkih snaga u Europi. Po njegovom mišljenju, prikazivanje sile je vrlo važan dio politike proširenja.

“Nije važno samo imati vojnu moć, nego i tu moć pokazati Rusiji”, rekao je američki general.

Dobro, može li onda NATO jamčiti međunarodni mir i stabilnost? Uzmite slučaj Libije. U svim analizama zapadnih medija nema spomena o uzroku koji je tu zemlju gurnuo u anarhiju i pretvorio je u bazu za terorističke skupine, uključujući i teroriste “Islamske države”.

Propaganda Washingtona i NATO pakta mnoge ljude uvjerila da je njihov katastrofalni rat u Libiji bio “uspješna intervencija jačanja mira i stabilnosti”. SAD i NATO su ostavili Libiju u neredu, ali su to predstavili kao vojni trijumf, “interventni model” i znak da “NATO ostaje važan izvor stabilnosti”.

Prije rata Libija nije bila raj, ali je bila suverena zemlja, a po riječima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u bilješci 2011. “je pružala globalnu zdravstvenu zaštitu koja je besplatno uključivala promociju, prevenciju, liječenje i rehabilitacijske usluge svim građanima putem timova primarne zdravstvene zaštite, zdravlja i okružnih bolnica”.

Čak i “CIA Factbook” napominje da Libija Gaddafija imala stopu pismenosti od 94,2%, veću od Malezije, Meksika i Saudijske Arabije. Očekivano trajanje života je bilo 72,3 godine, među najvišim od svih zemalja u razvoju. Ali Gaddafi je izgubio naklonost vojnog pakta SAD-NATO, koji je, uz časnu iznimku Njemačke, podržao pobunjeničke skupine posebno obučene za ubijanje i izigrao igrao rezoluciju Ujedinjenih naroda o nametanju “zone zabrane leta”, što je NATO protumačio kao “odobrenje za provođenje zračnih udara diljem zemlje”.

NATO bombardiranja su u Libiji uzrokovala “nestašice hrane, goriva, vode, medicinskih pomagala i električne energije te smanjiti pristup zdravstvenoj skrbi i javnim službama”.

Libija je živi primjer da NATO pakt nije zajednica zemalja koja se brine o svjetskoj sigurnosti, nego je naoružano krilo vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država koje sve više izmiče kontroli.

Libija je samo posljednji dokaz da vojna intervencija uvijek pogoršava situaciju na terenu i da uvijek ima samo dva cilja. Jedan je provoditi političku agendu  velikih zapadnih sila, a drugi energija i financijska dobit zapadnih multinacionalnih tvrtki. NATO je funkcionalan u oba, ali sigurno nije kao jamac međunarodnom miru. Libija je bila suverena zemlja, Sirija je suverena država, Irak je suverena država, Ukrajina je bila suverena država, a intervencionizam Zapada je pogazio izbor svih tih naroda i otvoriti put destabilizacije njihovih nacionalnih država. Ne može se biti kreator kaosa i isti alat koristiti u pokušaju rješavanja stvorenog problema. To je začarani krug kojeg treba okončati što je prije moguće. Onaj tko je stvorio problem se ne može predstavljati kao rješenje istog, što znači da je vrijeme da se konačno prizna da NATO pakt nije savez koji jamči mir i stabilnost, nego je višegodišnji izvor nestabilnosti i pokretač regionalnih ratova. NATO vrlo često koristi frazu “kako je odgovoran za zaštitu naroda u svijetu”, nakon čega slijede “humanitarne intervencije” poput one na Kosovu, koja, ako ćemo pravo, ni toj bivšoj jugoslavenskoj pokrajini nije donijela ništa dobra. No, “humanitarne intervencije” su uvijek dobar izgovor za kršenje tuđeg suvereniteta, čak i ako se pri tom gazi međunarodno pravo.

Kriza migranata – Slučajnost ili politika NATO pakta?

Imigrantska kriza je dosegla takve razmjere da je Europa ne može podcijeniti. Događaju se stvari bez presedana. Međutim, treba razumjeti da je broj migranata koji su prihvatile europske zemlje samo mali dio od broja kojeg su prihvatile druge zemlje na Bliskom istoku. Libanon je, na primjer, ugostio 1,1 milijuna sirijskih izbjeglica. Jordan je domaćini za više od 600 000 izbjeglica, Irak za gotovo 250 tisuća, A Turska ih je primila preko 1,6 milijuna.

Ono što se obično previđa i što je zapravo gotovo u potpunosti zanemareno od strane mainstream medija su pravi uzroci krize.

Rasprava u EU se gotovo u cijelosti vodi zanemarujući uzroke priljeva migranata iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Slon u staklarni je NATO savez, ali se o tome nitko nje usudi progovoriti.

Modus operandi NATO pakta je jasan. Model se ponavlja iznova i iznova, a on uključuje potpunu destabilizaciju regije i onda s “rješenjem” za taj problem dolazi NATO.

Razgovarati o krizi migranata u Europi bez priznavanja konteksta u kojem je nastala je beskorisno i ponuđeno “rješenje” uz nedostatak otvorene rasprave u konačnici neće riješiti problem.

Jednostavno rješenje bi, naravno, bilo da NATO prekine provoditi svoje kampanje destabilizacije na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, ali to zahtijeva prihvaćanje i priznanje nekih surovih istina.

Ono što se često krije kada se govori o tragediji migranata u Sredozemlju je da migranti koji su krenuli u Europu i “bježe od ratova i bijede”, bježe od ratova i bijede koje je uzrokovao prvenstveno Zapada, uključujući sve zemlje Europske unije. Libija, Sirija, Somalija i Eritreja su desetljećima Europu i zapadni svijet suočili s jednostavnim izborom: poduprijeti mir ili poticati sukobe. U sve četiri zemlje se zapadni svijet nedvojbeno opredijelio za rat, patnje i kršenje osnovnih ljudskih prava. Sada je vrijeme i da EU prizna da proizvodnja sukoba stvara izbjeglice koje su da se dokopaju Zapada spremne i umrijeti u moru.

Koliko još proširenja?

Poznat kao posljednji sovjetski vođa, Mihail Gorbačov, dobio je od Ronalda Reagana obećanje da se NATO neće širiti prema istoku. Naravno da je to bila laž i tijekom godina je sve veći broj zemalja koje su pripadale istočnoj Europi postupni ušle u etablirane zajednice, prvo u EU, a onda u NATO i sada gravitiraju u zapadnom taboru.

Proširenje NATO pakta prema ruskoj granici je prilično sporno i krši duh, ako ne i samu bit, sporazuma iz veljače 1990. između tadašnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, američkog državnog tajnika Jamesa Bakera i njemačkog kancelara Helmuta Kohla.

Prvo post-hladnoratovsko proširenje je NATO dovršio u ožujku 1999. godine s pristupanjem Češke Republike, Mađarske i Poljske. Na summitu u Pragu u studenom 2002. godine se dogodilo najveće pojedinačno proširenje i tada ne NATO paktu pristupilo sedam zemalja: Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. 2009. ulaze Hrvatska i Albanija. Šest bivših sovjetskih republika – Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Kazahstan, Armenija i Azerbajdžan – tada su povezali svoje vojske s NATO savezom kroz program “Partnerstva za mir”. Svih pet bivših sovjetskih republika središnje Azije – Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kazahstan i Uzbekistan – pružaju NATO paktu tranzitna prave i prava na prelet kroz njihov zračni prostor za potrebe rata protiv talibana u Afganistanu.

Rusija je počela strahovati da će biti okružena i izolirana. U vrijeme Sovjetskog Saveza su satelitske vlade zemalja Varšavskog bloka služio kao tampon protiv moguće ofenzive Zapada. Postupno širenje NATO pakta na istok se još ’90-ih godina predstavljalo javnosti kao benigno širenje demokracije i jačanje europske stabilnosti. Međutim, gledajući kroz objektiv Kremlja, proširenje NATO pakta nije ništa drugo nego pokušaj da se Rusiju zadrži vojno i politički. Širenje NATO pakta je prije svega politički čin, a ne vojni i kao takav  predstavlja potencijalnu prijetnju ruskim interesima.

Sam NATO kao organizacija je 1991. s padom Sovjetskog Saveza izgubio svaki smisao. Rođen je kao obrambena organizacija koja bi mogla provoditi vojne akcije samo u slučaju da jedna od zemalja članica bude napadnuta.

Međutim, sa sporazumima iz Washingtona 1999. i Lisabona 2003. godine je ovaj pakleni ratni stroj postao produžena ruka Sjedinjenih Država za izvoz navodnih “zapadnih vrijednosti”. Od bivše Jugoslavije do Afganistana, preko Iraka do Libije, do potpore tzv. “oporbi” Ukrajine i Sirije – prvi neonacisti a drugi teroristi – NATO sije smrt, razaranje i krši volju suverenih naroda i država koji ne predstavljaju baš nikakvu prijetnju Europi i Sjedinjenim Državama. Naš je Sabor također prihvatio NATO kao obrambeni savez, ali se nikad nije usudio izgovoriti riječ kritike na sve promijene koje su se dogodile i još uvijek se događaju.

SAD se sada igraju s termonuklearnim  ratnim scenarijima na našoj koži kroz smrtonosni instrument imena – NATO savez.

Ulazak Crne Gore će biti još jedan izazov za Rusiju i europske vlade koje su nametanjem sankcija Moskvi već pristale na gospodarsku i energetsku eutanaziju i uvijek će biti vjerne sluge ove politike. Međutim, još uvijek ostaje nejasno kako je moguće da sve institucije, mediji, akademici i društveni djelatnici  ne žele reći jednu jedinu riječ o sudjelovanju u organizaciji vlastitog bankrota i dalje će podupirati opasno i smrtonosno proširenje.

Možda bi kao svijetli primjer trebalo izdvojiti mišljenje njemačkog politologa  Ulia Gellermanna koji je objavio kolumnu “Crna Gora: NATO über alles – Kriminal između braće po oružju”.

Uli Gellermann: “Crna Gora – NATO über alles!”

Ovo je prelijepo iznenađenje za Božić za “cigaretnu mafiju“. U prosincu će NATO pozvati malenu Crnu Goru da postane 29. članica. Tako su odlučili vojni savez na posljednjem summitu u Walesu i američki potpredsjednik Joe Biden, koji svog sina ostavio kao namjesnika Ukrajini, a nedavno je pozvao crnogorskog premijera Đukanovića i uvjeravao ga da je članstvo u NATO savezu gotova stvar. Guranje Ukrajine u NATO i EU je skoro dovelo do europskog rata, a NATO je u sirijskom ratu pokazao da se nimalo neće promijeniti politika prema Rusiji.

“Već u ratu na Kosovu, koji je doveo do uspostave neodržive države i najveće američke baze izvan SAD-a, NATO se oslonio na sumnjive “slobodarske” milicije OVK čiji su zapovjednici često prozivani zbog kriminala. Međutim, od osnutka Crne Gore, koja se od Savezne Republike Jugoslavije odvojila 2006. godine, crnogorsko se javno mnijenje protivilo tom scenariju, a koji je proveden samo zato jer premijer Đukanović mora imati vlastitu, nekontroliranu vladu koja mu treba za uspješan šverc cigareta. Crna Gora ima stanovnika kao Düsseldorf i teritorij koji je manji od Schleswig Holsteina. Kad god su se takve amputirane države uspostavljale u Europi, bile su kažnjavane od samog početka, kao, na primjer, gusarska država Monako ili mafijaška oaza za utaju poreza poput Luksemburga. Čak je i referendum za neovisnost Crne Gore proveden pod sumnjivim okolnostima. Oko 250 000 Crnogoraca stalno nastanjenih u Srbiji je bilo isključeno iz referenduma. S ukupno samo 484 718 registriranih birača je zapadna zajednica pod različitim uvjetima uspjela provesti izbornu prijevaru, ali je uništavanje trupa Jugoslavije i širenje NATO saveza očito nekom donijelo prednost”, za Rational Galerie piše Uli Gellermann.

Čak i berlinski “Stiftung Wissenschaft und Politik” (Stiftung Wissenschaft und Politik (SWP), tradicionalno sklon NATO savezu, priznaje u Crnoj Gori vladaju kriminalne strukture.

“Vladajuća stranka više od dvadeset godina dominira na političkoj sceni, a Đukanović je gotovo stalno u to vrijeme bio predsjednik ili premijer i provodio privatizaciju, građevinske projekte ili investicije koje je odobrio njegov klana”, piše berlinski SWP, dakle, logično je da istraga protiv Mila Đukanovića bude pokrenuta u Italiji i Njemačkoj.

Ovih je dana talijanski premijer Matteo Renzi, koji je uvjeren da bi uključivanje Albanije, Crne Gore i Srbije u Europsku uniju trebali biti prioritet, izjavio kako želi ubrzati pristupanje Crne Gore u EU, što je već predviđeno 2012. godine. No, trenutno nema smisla niti ekonomskih razloga za priključenje, stoga ova izjava može imati samo geopolitički pozadinu i poruka je da se ulaskom u NATO automatski ulazi i u EU. Kada se skromni njemački Bundeswehr bavi obukom crnogorske vojske, to se također mora promatrati kao strategija NATO saveza. Državni tajnik u Saveznom ministarstvu obrane, Thomas Kossendey, već je otputovao na vojne i političke razgovore u Crnu Goru. Kossendey je tamo ohrabrivao svoje sugovornike i rekao kako je Crna Gora napravila puno na putu u euroatlantske integracije i izrazio veliku zahvalnost za do sada obavljeni posao. Budući da je Crna Gora sudjelovala s 40 vojnika u ratu u Afganistanu, nije naodmet spomenuti poznatu crnogorsku trgovinu afganistanskim heroinom. O tome se ,naravno, nije raspravljalo o ovim razgovorima, nastavlja njemački politolog Uli Gellermann.

Notorno narušeni odnos između NATO saveza i Rusije neće biti poboljšan pristupanjem Crne Gore. Crnogorski oporbeni prosvjedi su pokazali da su protiv ovog oblika vojnih veza sa Zapadom. Brutalna policijska represija u Crnoj Gori je na Zapadu ostala bez odgovora. Iako je njemački ministar vanjskih poslova čak i komentirao policijsku brutalnost u Podgorici, za razliku od Kijeva, Frank Walter Steinmeier se svojom prisutnošću još nije solidarizirao s glavnim gradom Crne Gore. Dakle, očito je da će se kriminal, prijevare i tiranija u euroatlantskoj zajednici tolerirati između braće po oružju, a sada čak i u Crnoj Gori vrijedi: “Nato, Nato über alles!”

“Don” Milo Đukanović i Crna Gora u NATO paktu – Već je odlučeno?

Tajni dogovor Mila Đukanovića i NATO saveza oko plaćanja medija i institucija za promoviranje “sigurne budućnosti Crne Gore”

FOTO – Premijer Crne Gore Milo Đukanović i glavni tajnik NATO pakta Jens Stoltenberg:

altermainstreaminfo

Tmurno i prohladno – tako je Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat opisao vremenske prilike u Jajcu na dan 30. novembra, kad je sahranjen Ivo Lolo Ribar. Tmurno i prohladno u Jajcu je bilo i ove godine, na 28. novembra, kad se sa svih strana Jugoslavije iskupio svijet, da svečano i neradno obilježi rođendan socijalističke Jugoslavije, države koja je potrajala nešto manje od pedeset godina, da bi porad viših, vrlo opipljivih interesa bila ugušena u krvi svojih naroda i narodnosti. Jasno, rođendan Titove Jugoslavije pada na 29. novembra, ali organizatori su očito računali sa subotom kao danom koji će ljudima biti zgodniji za putovanje. Među putnicima koji su ranim subotnjim jutrom stigli u Jajce našao se i Lupiga, ne da bi slavio rođendan Jugoslavije, nego da bi prisustvovao susretu predstavnika istorijskih muzeja iz država koje su Jugoslaviju nekoć činile. Susret je bio vrlo zanimljiv i o njemu ćete imati priliku čitati na ovoj adresi. Ipak, kad smo se već zatekli na proslavi rođendana, red je da o njoj napišemo koju riječ.

(FOTO: Lupiga.Com)

Bilo je, dakle, tmurno i prohladno subotnje jutro, snijeg je zabijelio brda i krovove kuća, prvi posjetitelji namještali su se za fotografiju na platou iznad čuvenog plivskog vodopada. U prvom planu stariji čovjek s drugaricom, u ruci mu jugoslavenska zastava, a njoj na glavi vojnička kapa i na kapi petokraka. Još jednu druže, čujemo fotografa. Stižu autobusi iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, u njima uglavnom starija čeljad i nešto malo omladinaca, ljudi redom okićeni simbolima države koje nema, a ako se netko i zaboravio ili nije imao čime okititi – nema brige, na mostu će ga dočekati mali poduzetnici da mu na rever zakače broš s Titovom slikom. Ta će memorabilija koštati dvije konvertibilne marke.

(FOTO: Lupiga.Com)

Stižu autobusi, izlaze iz njih (bivši) Jugoslaveni, na platou pred muzejem AVNOJ-a čekaju ih harmonikaši sa standardnim repertoarom: red užičkog kola, red revolucionarnih budnica. Jutro je obećavalo ispunjenje velikih očekivanja vlasnika fast fooda – suvenirnice, nevelikog drvenog objekta strateški lociranog pred zgradom muzeja, ali kako su sati odmicali njegovo čelo bilo je sve naboranije: “Ništa, svake godine sve slabije i slabije.” Neka te bolan, nek polože vijence, tješio ga je jedan od domaćih gostiju. Mirisali su ćevapi, rakija se nudila po popularnoj cijeni od marku i po’ za pola deca, ali gosti su ignorirali ovo božje davanje u fast food – suvenirnici. Hrlili su preko mosta na plato, kod spomenika borcima palim u borbama za oslobođenje Jajca, gdje je postavljena privremena pozornica i nekoliko stalnih ćevabdžinica.

(FOTO: Lupiga.Com)

Do podneva se na tom platou iskupilo oko dvije tisuće ljudi. Viorile su se nad skupom jugoslavenske i nekoliko crnogorskih zastava, unaokolo su šetali ljudi s titovkama na glavama, poneki i u uniformi Jugoslavenske narodne armije. Nekoliko starijih ljudi na prsa je prikačilo odlikovanja bivše nam države, a kroz skup veselih čestitara vješto se kretao harmonikaš, spreman da po narudžbi odsvira “jednu našu”. Kad odsvira prve taktove himne, jugoslavenske – razumije se, stadoše ga gurati prema pozornici: “Hajde druže, odsviraj nam na mikrofon, da i mi Jugoslaveni zapjevamo.” Dok se harmonikaš probijao naprijed, jedan se Slovenac popeo na zidić i počeo uzvikivati parole: “Živjela Socijalistička federativna republika Jugoslavija, živio AVNOJ, živio drug Tito, živjela ruska federacija!” Ljudi su odgovarali klicanjem, samo je kod ovog s ruskom federacijom nastala mala zabuna, valjda jer takvu parolu nitko nije očekivao.

“Živio AVNOJ, živjela ruska federacija!” (FOTO: Lupiga.Com)

Onda je počelo polaganje vijenaca. Izredala su se izaslanstva sa svih strana, gotovo svi s jugoslavenskim obilježjima. Stigao je čak i “drug iz Makedonije”. Voditelj programa opazio je da su makedonski drugovi zabilježili istorijsko kašnjenje, da se na zasjedanju AVNOJ-a nitko od njih nije pojavio. Kad je spomenik u potpunosti pokriven cvijećem, ljudi su se prepustili harmonikašima, fotografima i ćevabdžinicama, uz obavezno razgledavanje muzeja. Svanulo je tako, u dva sata iza podneva, i vlasniku fast food – suvenirnice, ćevapi su krenuli kao alva, potekla je domaća šljiva, Jugoslaveni su uhvatili u kolo. Tresle su se sise starijih gospođa, čulo se podcikivanje, bilo se veselo. Ljudi su se slikali pred zgradom AVNOJ-a, obilazili muzej, a onda išli put jajačke čaršije, da popiju kafu i vide gradske zidine.

(FOTO: Lupiga.Com)

Oko četiri sata poslijepodne autobusi su u koloni napustili Jajce. Ćevabdžije su brojale pazar, cvijeće na spomeniku počelo se sušiti. Ostao je Kraljevski grad i tmurna, prohladna zimska svakodnevica pod Tornjem svetog Luke. Prvi mrak pao je već oko pola pet. Ulice prazne, kafići isto, na prvi pogled vidiš da u čaršiji nema para, da vrijeme stoji kao u Márquezovom Macondu, da ljudi odoše u Njemačku i da je sve otišlo u kurac.

lupiga

Objavljena je sjajna i iznimno važna historiografska kritika nacionalističke Srbije

Latinka Perović analizira uzroke nastanka ludila 90-ih godina u Srbiji

Piše: Dragan Markovina, Telegram

O Latinki Perović ne treba trošiti previše riječi. Svakome tko je pratio političke i društvene procese u Jugoslaviji ili suvremenoj Srbiji jasno je kako je Latinka predstavljala jedan od najsnažnijih antinacionalističkih glasova u jednom militariziranom društvu čije su nacionalističke opsesije i mitovi odveli čitav jugoslavenski prostor u tragične ratove, devastiravši ga za dugi niz desetljeća.

Iako su navedene činjenice više nego očite, s njezinom posljednjom knjigom, “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, koja je upravo objavljena u izdanju Danasa, Latinka Perović je dokazala da je i u poodmaklim godinama još uvijek u stanju biti intelektualno lucidna i tekstualno suvremena. Naravno, zadržavši identičnu poziciju kritike srpskog nacionalizma.

No, najveća vrijednost ove knjige ne proizlazi iz njezine temeljne antinacionalističke poruke, bez obzira na to što tu poziciju vrijedi podržati. Veličina Latinkinog rukopisa nalazi se u preciznoj i razornoj znanstvenoj analizi uzroka koji su doveli do stvaranja takve klime u društvu koja je mogla proizvesti ludilo devedesetih godina, pri čemu tako utemeljena analiza ujedno nudi i odgovor na pitanje zbog čega su vrhunski umovi koji su se nalazili na drugoj strani bili osuđeni na poraz.

Esejistički stil

Drugim riječima, bez uvida u ovu knjigu teško će se razumjeti fenomeni srpskog nacionalizma i uopće problematika raspada Jugoslavije. Imamo li u vidu kako je knjiga k tome pisana esejističkim stilom, koji nije zamoran i ne gubi se u minucioznom nabrajanju dekontekstualiziranih podataka, postat će jasnije kako je riječ o kapitalnom historiografskom djelu. Lako čitljivom, unatoč tome što je ispisano na gotovo 700 stranica.

Iako je posve izvjesno, što je uostalom već umnogome i brojčano dokazano, kako će ova knjiga biti masovno pročitana u Srbiji, bila bi prava šteta da, zbog svih navedenih razloga, ne bude pročitana u Hrvatskoj. Uostalom, svim Hudelistovim pokušajima unatoč, fenomenološka problematizacija Dobrice Ćosića ni na jednom mjestu nije tako precizno opisana kao u ovoj knjizi.

Naglasivši da je kod Ćosića riječ o čovjeku koji je predstavljao puno više od toga da je bio nečiji eksponent, točnije zaključujući kako se radilo o čovjeku koji je praktično bio iznad svih unutar srpskog društva, Latinka ga je logično jedinog smjestila u dominantnu elitu. Suprostavivši ga pripadnicima neželjene elite, unutar koje je pozicionirala Marka Nikezića,Koču Popovića, Milovana Đilasa, Ivana Đurića, Novaka Pribićevića, Slobodana Inića, Ivana Stambolića, Olgu Popović-Obradović, Simu Ćirkovića, Zorana Đinđića, Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića.

Dubinski rascjep

Iako je naravno svima posvetila dužni prostor, dojma smo da je za ono što se desilo u povijesnom razvoju srpske politike uzela kao ključne osobe Ćosića i Nikezića. Pri čemu u svemu tome nije bila presudna činjenica njezine bliske suradnje s Nikezićem nego njegovo političko i intelektualno djelovanje.

Iako je tezu o dubinskom rascjepu unutar srpske intelektualne elite, između radikala i liberala, koji seže duboko u 19. stoljeće, Latinka Perović u više navrata elaborirala, u ovoj knjizi je tu teoriju dovela do kraja, iscrpno je dokumentiravši i analitički obradivši. Pri čemu se unutar cijele knjige, neovisno o autoričinoj fokusiranosti na odnose u srpskom društvu i politici, provlači pitanje šireg, općejugoslavenskog konteksta.

Uočavajući prvu snažnu polemiku Dobrice Ćosića sa slovenskim intelektualcem Dušanom Pirjevcem kao paradigmatsku za razumijevanje čitavog kompleksa Komunističke partije, s obzirom na to da su obojica idejno formirani unutar nje, ali s dijametralno suprotnim pozicijama u odnosu prema pitanju Jugoslavije, autorica je ukazala na uzroke političkih, a kasnije i ratnih okršaja i raspada zemlje.

Nemogućnost pobjede

Vratimo li se iznova njezinom odnosu prema intelektualnom i političkom rascjepu unutar srpske elite između radikala i liberala, uočit ćemo najsnažniju tezu ove knjige. Riječ je o istinskoj nemogućnosti da liberalna pozicija nadvlada onu radikalnu. Slijedeći ovaj autoričin zaključak, čitateljima će postati jasno kako je čitava knjiga zapravo intelektualna, a donekle i sentimentalna posveta poraženima. Točnije, autorica im je svojim historiografskim radom dala pravo na egzistenciju u historiografiji. Što se iz njezine perspektive čini posebno važnim, s obzirom na to da je naglasila kako je to pravo oduzeto prvim srpskim naprednjacima koji su gotovo posve prešućeni i jedva poznati.

Slijedeći daljnje zaključke, nema nikakve dileme kako autorica misli da je put od Nikole Pašića prema Dobrici Ćosiću bio posve logičan. Dodatnu vrijednost istraživanjima uloge i značaja Dobrice Ćosića daje i činjenica koja je u knjizi naglašena, kako je on bio proizvod nastojanja Partije da stvori vlastitu, narodnu inteligenciju, izravno konfrontiranu onoj nekadašnjoj građanskoj, te da je zahvaljujući toj činjenici bio član gotovo svih intelektualnih grupacija u Beogradu. Od praksisovaca do ljudi koji su utemeljili NIN.

Svodeći sukob između dominantne i neželjene elite na pitanje odnosa prema modernizaciji društva i reformama, i to na način da je radikalna elita na prvo mjesto stavila jedinstvo naroda i stanovitu egalitarnost, bez potrebe za dubinskim reformama društva, za što su se zalagali liberali, ne treba čuditi da je takvu tezu prenijela i na historiografiju.

Latinka Perović, foto: LDP

Borba protiv federacije

Latinka je tako zaključila kako kritičarska i romantičarska historiografija ne predstavljaju samo dvije faze nego i dvije tendencije koje u srpskoj historiografiji paralelno egzistiraju. Upravo je na toj točki došlo do raskola između Tita i tzv. srpskih liberala. Čime je autorica srušila mit o tome kako je Tito radi balansiranja, nakon rušenja vodećih ljudi “maspoka” ili Hrvatskog proljeća, srušio i srpske liberale. Ili, kako je autorica izravno zaključila: “Obračun u Srbiji sa koncepcijom koja je kvalifikovana kao moderna, liberalna, prozapadna, bio je ujedno i obračun sa koncepcijom Jugoslavije, pa i Srbije. Odnosno sa jednom koncepcijom odnosa između nacija”.

Imamo li u vidu Nikezićev stav o tome kako srpski nacionalisti, ako već nisu u stanju pretvoriti federaciju u instrument svoje hegemonije, biraju borbu protiv te federacije, stavljajući Srbiju u izravnu opoziciju te otvarajući pitanja odnosa prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jasno je kako je još tadašnji rasplet, u kojem je Nikezićeva koncepcija poražena, umnogome odredio sve ono što se događalo potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih godina.

Neminovnost rata

Pobijedila je, kako je to Latinka Perović uvjerljivo pokazala, koncepcija Dobrice Ćosića, koji je u ‘Piščevim zapisima’ kritizirao svojevrsnu razmaženost prosječnog seljaka iz Srbije koji želi mir i egzistencijalnu situiranost i kojeg se ne tiču “ni Kosovo, ni to što se Srbima ruši istorijski identitet i integritet”.

Slijedeći ovakvu vrstu razmišljanja Dobrica Ćosić je još 1. siječnja 1991. napisao kako vjeruje u neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana te Srba i Albanaca. Odgovor na pitanje kako je bilo moguće stvaranje društvene atmosfere u Srbiji koja će zdušno prihvatiti ovakve koncepte i vizije koje je zastupao Dobrica Ćosić, i koja će istodobno odbaciti kako Nikezića, tako i sve ostale analizirane pripadnike neželjene elite, lako je pronaći u knjizi Latinke Perović.

Zahvaljujući svemu navedenom, nećemo pretjerati ako ustvrdimo kako je riječ o životnom djelu velike povjesničarke i osobe koja je bila živi svjedok dramatičnih društvenih lomova u Srbiji, ali i na čitavom južnoslavenskom prostoru u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća.

tacno

Zimsko ljetovanje – tako se zove čarobna knjiga Vladana Desnice, danas već pomalo zaboravljenog pisca. Spominjem je zbog meteoroloških prilika u prosincu mjesecu – uživamo u ljetu usred zime, ali i kao sjećanje na vremena kad je književnost dohvaćala magiju. Ponosim se činjenicom da sam poznavao Kaštelana, Marinkovića, Slamniga, Daviča, Kiša… Bijahu to majstori – čarobnjaci, virtuozi riječi. Književnost koja se piše danas izražajno je uglavnom oskudna, ona više stremi nekoj novoj formi realizma – pisci i dalje pišu o ratu, koji je završen prije dvadeset godina, ali čije posljedice još uvijek snažno određuju našu suvremenost. Ili škrabaju polupornografsku triviju, opsjednuti tržištem i brzom zaradom. A u nas se bestselerima nazivaju izdanja prodata u tisuću primjeraka. Pisci su danas  lumpenproleteri pisanja, mučenici svoje profesije.

Vrijeme tranzicije pokazalo se kao vrijeme velike društvene nepravde, tako da su ljudi ogorčeni na politiku, vlast, društvo, a s tom ogorčenošću raste i eurofobija. Bosanski političari su kivni na međunarodne suce, vjerojatno stoga što ti arbitri manje koruptabilni od domaćih. Političari-knezovi razdijelili su zemlju po principu one zgode iz Andrića: ti si prota dobrunski, a ja džizlija višegradska, nahije su nam se pomiješale – meni moja, a tebi tvoja. I što u tu nahijsku podjelu da se miješaju nadobudni stranci, jer vladavina prava i slične trice nisu za nas. Mi živimo još u devetnaestom stoljeću u kojemu se pjevaju nacionalne budnice i davorije, a ovo je ipak dvadeset i prvi vijek. Mržnja prema Evropi rezultat je našeg potajnog straha i nevjerice da mi nikad nećemo biti uspješni i organizirani kao oni.

Jako su simpatični ovi mladi intelektualcii koji sustavno napadaju europski i svjetski kapitalizam kao uzrok svih svjetskih zala. Samo… samo što? Mi moderno kapitalističko društvo nikad nismo ni imali. Naši novi kapitalisti nisu svoje bogatstvo ostvarili unapređenjem proizvodnje, nego bliskošću s nacionalističkim vlastima, koje još uvijek dominiraju jugoistokom Europe. Radnici koje oni zapošljavaju zapravo su njihovi robovi, ljudi bez ikakvih prava.  Morali bismo prvo ostvariti liberalni kapitalizam u svojoj avliji, da bismo ga mogli onda osporavati. Ovako, ne sličimo li možda na one komunističke ideologe, koji su neprestano osipali po građanskoj kulturi, a mi građansku kulturu jedva da smo ikada i upoznali.

Za to vrijeme u našem susjedstvu događaju se turbulentni procesi. Neki spas vide u Rusiji, mada je jasno kao dan da suvremeno rusko društvo nije demokratski kapacitet na koji bismo se mogli ugledati. Ideološka i vjerska zaslijepljenost i dalje glavni je pokretač u plemenima Južnih Slavena, toplih slavenskih duša. Nobelovka Svetlana Aleksijevič navodi i ovakvu formulaciju: ljudi su nam divni, samo je narod zao. Iako nam, rekli smo, klima u decembru donosi ljeto, svuda oko nas, iz svih socijalnih institucija bije led. “Nemam volje da odgledam večernje televizijske vijesti”, piše ovih dana na svom blogu moj prijatelj, da slušam  govorancije o Europi, jer više nemam ni toliko snage da me naljuti ovo uporno batrganje prema Europskoj uniji, a da se pri pri tom pri svakom (batrgavom) koraku nipodaštava europska kultura. Ovdje je tokom posljednjih dvadeset godina nastala i stabilizirala se jedna nova nekulturna EU-klasa, kojoj  nije važna europska duhovnost – nju zanimaju samo euro-donacije.”

Polovicu prošlog mjeseca proveo sam u Berlinu, u koji sam sletio iz Zagreba, ujutro 10. studenoga, saznavši tek u zrakoplovu da je prethodne noći izvršena serija bestijalnih atentata u glavnom gradu Francuske. Večernja izdanja novina, koje sam pokupio u letjelici, nisu donosilo nikakve pojedinosti, osim udarnih naslova, koji su govorili o masovnome zločinu. Isti dan sam pohitao u srce glavnog njemačkog grada, na Pariški trg (Pariserplatz), gdje su tisuće ljudi došle upaliti svijeće i donijeti cvijet u spomen umorenima. I za vrijeme Zida, Berlin sam doživljavao kao neko skrovito utočište, neku blagu i bezbrižnu oazu, ali te novembarske večeri nespokoj se ocrtavao na licima, a na mnogima su potekle suze. Taj osjećaj ispunio je i moju dušu tihim nemirom.

Tu, pored Brandenburške kapije, na Pariškom trgu, sredokraći njemačke i europske povijesti, blještao je te večeri ocean svijeća i cvjetova, ispred tronutih lica, koja su emanirala neizvjesnost pred nadolazećim danima. Puhao je blagi vjetar, raznoseći suhe listove iz ulice Aleje lipa (Unter den Linden), kroz stubovee trijumfalne kapije, na kojoj brončani četveropreg u galopu govori o zloćudnoj povijesti, čija su se kola stoput slomila na hridima ovog gigantskog broda. Teroristički napad na Pariz suvremeni Berlin doživio je kao napad na Europu, napad na sebe; kao početak jedne nove epohe u kojoj bombaši-samoubojice zavode novo europsko vrijeme pomrčine i leda. Kolika je u svemu tome krivica Europe?

Gledamo kako se Europa danas raspada pred našim očima i sve više, kako bi to rekao László Végel, postaje “domovina užasa”. Krvavi događaji u Parizu samo potvrđuju onespokojavajuće teze Michela Houellebecqa, koji u svome posljednjem romanu (Pokoravanje) upisuje upravo Francusku kao ranjivi topos, što će pokleknuti pred nadiranjem jedne nove civilizacije, koja će dovesti u pitanje sve vrijednosti Zapada. Zemlje koje smo u našoj mladosti obožavali kao žrtve staljinističke diktature, kakve su Mađarska ili Poljska, danas pokazuju neko novo, nimalo lijepo lice.  Nije puno ostalo od europskog duha danas, osim ono malo  lijepe književnosti, belles-lettres, jedino što imamo, a drugi nemaju i jedino na čemu nam zavide, ironično zaključuje Houellebecq.

Pišući o propasti Berlina u Drugom svjetskom ratu, Gottfried Benn u glasovitoj pjesmi kaže: Kad sva ova lijepa zdanja i mostove bude progutala stepa, i ruševine će zboriti kako je Zapad bio moćan i jak.  Ta benovska Večernja zemlja, Zapad, (Abendland) pred izbjegličkim valom s Istoka danas se opet komeša, talasa, izranjajući stare mržnje i atavizme iz mulja svoje povijesti. To, svakako zna i njemačka kancelarka Angela Merkel, čiji se kancelarski ured nalazi tek koji stotinu metara daleko od ove tužne mase. Žena što je opću moralnu krizu svjetske politike, koja je podsticala i raspirivala sukobe na Bliskom istoku, odlučila ublažiti tako što će primiti milijun prognanih. Ako itko u današnjem svijetu nudi neku nadu, onda je to Angela, kako bi to rekao Enzensberger, Merkel, između ostalog. Bjelodano je da ljude-bombe ne možemo uništiti bombama, možda bi vrijedilo pokušati svijet spašavati solidarnošću i dobrotom.

Šetajući sarajevskim Selimovićevim bulevarom prema RTV domu, jutros gledam kako iz zahrđalih kontejnera za smeće jedna stara gospođa u sivom krombi kaputu vadi ostatke hrane, dok se oko nje mota čopor pasa lutalica. Nemam što dodati niti mogu komentirati ovu svakodnevnu sliku jada, prizor koji je već postao stereotip, opće mjesto u opisima naših patriotskih stanja  Završavajući ovaj sivi zimski zapis, zapalio sam cigaretu i sjetio se jednog magičnog pasaža Miloša Crnjanskog, koji govori o našim snovima:

“Negde mora biti lakšeg života, vedrine događaja što se slivaju kao čisti i hladni, prijatni penušavi slapovi. Odseliti se treba zato, otići nekuda, smiriti se negde, na nečem čistom, bistrom, glatkom, kao što je površina gorskih jezera. Živeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke. Idući za svojim životom.”

lupiga