Sedam i po dugih godina prošlo je kako je, do tada, jedan od najtraženijih svetskih begunaca, konačno ugledao svetlo Haga i sudnice Haškog tribunala. Kako je izricanju presude, istina tek prvostepene, konačno došao kraj te je Radovan Karadžić osuđen na 40 godina zatvora, ne bi bilo loše prisetiti se tih turbulentnih dana kad je otkriveno da se Karadžić slobodno šetao, ne samo Beogradom i Srbijom, već i da je navodno viđan na fudbalskim utakmicama Lacija, dakle u Rimu, da je letovao na Čiovu, pa čak i da je viđan na koncertu brata Marka Perkovića – Thompsona. Naravno, ne kao Radovan Karadžić himself, već kao druid, odnosno doktor alternativne medicine Dragan Dabić. Kao takav je, sećate se, i uhapšen.

Na scenu su izašli, sad već bivši, tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević i večni Rasim Ljajić, kao šef Koordinacionog tima za saradnju sa Haškim tribunalom. Samo ime „Dragan Dabić“ Ljajić je morao više puta ponoviti, očigledno i sam nesiguran u ono što su izneli na pladnju pred novinarima kako bi i sebe uverio u to da je lik sa fotografije koju su prikazali, koji je gotovo identičan onom druidu iz Asterixa, upravo glavom i bradom – Radovan Karadžić.

Radovan Karadžić sluša svoju presudu za “žrtvovanje za srpski narod”, odnosno niz monstruoznih zločina (FOTO: Hina)

Teško da nije izmamio osmeh. Zašto? Do tog trenutka prošlo je 13 godina otkako su u Haškom tribunalu izrazili želju da ugoste nekadašnjeg prvog čoveka Republike Srpske i čoveka koji se tereti, između ostalog i za genocid u Srebrenici. O tome gde i kako se skrivao već su ispredane legende. Ona koja je najviše grejala srBsko srce bila je ta da se Karadžić zamonašio u nekom od manastira u Crnoj Gori gde je upražnjavao pravoslavlje u ime svih onih koji se u njega kunu, a Srpska pravoslavna crkva odužila mu se za sve što je učinio za srpstvo tako što ga je štitila i pripremala za kanonizaciju. Karadžić je polako postajao mit koji su podgrejavale i bezuspešne racije i akcije pokušaja otkrivanja i hapšenja u holivudskom stilu. Američki specijalci, tajne službe postajali su predmet sprdnje, a Radovan je rastao i rastao. Mit se toliko naduvao da je morao negde i nekako prsnuti. I prsnuo je na iznenađenje svih, pa čak i porodice.

Međutim, činjenica da je nacionalni „heroj“ uhvaćen kao nadrilekar, koji je pri tom moguće imao i ljubavnicu, dok mu je porodica bila pod prismotrom, istragom, čak im se zabranjivalo korištenje imovine zbog sumnje da su mu pomagali u skrivanju i begu, nije gotovo ni malo poljuljala veru u taj mit. Iracionalno se racionalnim teško može uzdrmati. Njegovo tihovanje u pritvoru Specijalnog suda za ratne zločine predstavljeno je kao da je Karadžić odlučio na svoja pleća da primi sve grehe srpskog naroda. Pa ako već nije bio ta vrsta mučenika u godinama dok se predstavljao kao Dragan Dabić, neki od manastira prigodno je zamenila druga ćelija, ona zatvorska. Nije važno. Mit je odavno stvoren i koliko god pucao po šavovima objašnjavanje je bilo uzaludno.

Monah Radovan Karadžić? Ili nam se pričinja? (FOTO: Lupiga.Com)

Činjenica da je Karadžić uhapšen za vreme mandata Borisa Tadića na čelu Predsedništva nimalo nije pomogla realnijem sagledavanju stanja. Naprotiv.

Koliko god Tadić očijukao sa ljubiteljima lika i nedela Radovana Karadžića u njihovim očima uvek je ostao izdajnik Srbije i srpskih interesa. Sam čin hapšenja otvorio je brojna pitanja koja su samo skretala pažnju sa onoga zašto se Karadžića teretilo. Navodno je do Dabića vodio jedan presretnuti razgovor sa bratom Lukom Karažićem koji je greškom koristio karticu koja je bila zavedena u srpskoj tajnoj službi. Ta informacija je prenešena Tadiću koji se odlučio na hapšenje tek onda kad je u potpunosti tu istu službu stavio pod svoju kontrolu. A to je trajalo mesecima.

Sporan je bio datum hapšenja. Sve je ozvaničeno 21. jula 2008. godine, ali advokat Radovana Karadžića i ostali simpatizeri tvrdili su da se sve desilo tri dana ranije. Kako, zašto, ko je pokupio novac od nagrade…? Naciji koja je sklona teorijama zavere ovo je idealno leglo kako bi još malo potpalili nacionalističku vatricu pod noge Borisa Tadića.

Tadašnji ministar policije Ivica Dačić, koga je u politički život vratio baš Tadić, tih dana odlučno je odbijao bilo kakvo povezivanje sa ovim hapšenjem tvrdeći kako su on, a i policija nevini u čitavoj ovoj priči.

“Radovan Karadžić se žrtvovao za svoj narod u Republici Srpskoj a njega je žrtvovala Srbija” – Tomislav Nikolić (FOTO: Lupiga.Com)

Vratićemo se malo baš u te dane kako bi se podsetili reakcija dvojca koji je danas na čelu države, a koji je tih dana organizovao tzv. sverspski sabor kao vid protesta protiv hapšenja Radovana Karadžića. Tomislav Nikolić tada je bio na mestu zamenika predsednika Srpske radikalne stranke.

„Radovan Karadžić se žrtvovao za svoj narod u Republici Srpskoj a njega je žrtvovala Srbija, aktuelna vlast, Boris Tadić i marionete okupljene oko njega. I to je čitav jedan lanac marioneta prozapadnih, proameričkih. Srpska radikalna stranka će učiniti sve, upotrebiće sva demokratska i dozvoljena sredstva da najkasnije do kraja godine počisti sa vlasti ovakav režim kome ne postoji više nikakva svetinja“, kleo je Nikolić.

Aleksandar Vučić je obavljao funkciju generalnog sekretara radikala.

„Očekujemo da sutrašnji svesrpski sabor pošalje jasnu poruku svim građanima Srbije ali i svim ljudima u Evropi i svetu da Srbija nije šaka zobi koju će da pozoba Boris Tadić i njegov diktatorski režim, da ćemo pružiti otpor diktaturi u Srbiji, da ćemo uvek postavljati pitanje ko je, kako i zašto uhapsio Radovana Karadžića, čije su to paravojne formacije učinile? Nas zanima odgovor na pitanje gde je tri dana držan Radovan Karadžić, ko je oteo milione dolara za glavu jednog Srbina, Radovana Karadžića čija je sva krivica u tome što je stvorio Republiku Srpsku, što je bio njen lider, što je lider srpskog naroda zapadno od Drine“, dodao je tada mladi Vučić.

“Ko je oteo milione dolara za glavu jednog Srbina, Radovana Karadžića čija je sva krivica u tome što je stvorio Republiku Srpsku, što je bio njen lider, što je lider srpskog naroda zapadno od Drine”, pitao se mladi Vučić (FOTO: Lupiga.Com)

Svesrpski sabor je održan i na njemu je glavnu ulogu imao Luka Karadžić. Spomenuti dvojac se ipak držao sa strane i bio je poprilično rezervisan, što i ne čudi jer su svega dva meseca nakon toga napustili radikale i sad su tu gde jesu. Slične „manifestacije“ održale su se i u Banjaluci, na Palama gde je, eto baš zgodno, četiri dana pred konačnu presudu Karadžiću jedan studentski dom prigodno preimenovan pa sad nosi ime Radovana Karadžića, zaslugom Milorada Dodika.

A podsetimo se samo zašto je oko Radovana Karadžića bila tolika gužva i zašto mu se na kraju i sudi. Zločini koji se navode u optužnici uključuju, između ostalih:

• Ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući ubistvo najmanje 144 osobe u Biljanima (opština Ključ); više od 200 zatočenika u KP domu Foča; oko 150 ljudi u logoru Keraterm (pored Prijedora), i najviše 140 zatvorenika u logoru Sušica (pored Vlasenice).

• Zatočenje hiljada bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u zatočeničkim objektima u životnim uslovima smišljenim tako da dovedu do njihovog fizičkog uništenja. Navedeni zatočenički objekti uključuju logor Manjača (pored Banjaluke), logore Omarska, Keraterm i Trnopolje (pored Prijedora), KP dom u Foči i logor Batković (pored Bijeljine).

Dvojica srpskih “heroja” (FOTO: Hina)

• Ubijanje više od 7.000 muškaraca i dečaka bosanskih Muslimana iz Srebrenice putem organizovanih i situacionih pogubljenja, uključujući ubistvo više od 1.000 muškaraca u jednom velikom skladištu u selu Kravice i pogubljenje još 1.000 muškaraca bosanskih Muslimana pored škole u Orahovcu.

• Bezobzirno razaranje privatne imovine i javnih dobara, uključujući spomenike kulture i sakralne objekte, kao što su brojne džamije širom zemlje.

• Dela ubistva koja su bila deo cilja širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva provođenjem kampanje snajperskog delovanja i granatiranja, u periodu od 12. maja 1992. do novembra 1995. godine. Takva dela uključuju granatiranje pijace “Markale” 5. februara 1994. godine, kada je poginulo 66, a ranjeno više od 140 ljudi.

Svet je varljivo mesto, a Radovan će još jednom, po poslednji put biti tema broj jedan u tom i takvom svetu. Nema više tu ni želje ni mogućnosti da presuda postigne išta više od zaključenja čitavog procesa. Strane su odavno zauzete i nikakva presuda tu ne može više odigrati ulogu čak i da dođe do takvog obrata da Karadžić i prizna sva zlodela. Vreme odavno ne postavlja ovakve stvari na svoje mesto. Stoga mu treba maksimalno pomoći.

lupiga

Američki politolog Phil Butler je za New Eastern Outlook ustvrdio je da su razaranje i raspad Jugoslavije bili dio šireg plana NATO saveza da se oslabi geopolitičke protivnike zapadnog bloka u regijama Trećeg svijeta i proguta zdrava ekonomija naroda ovih prostora. Dio njegove analize je prenio i talijanski Globalist.

Phil Butler: Jugoslavija je morala biti uništena, a što bi bilo da nije…?

Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti. Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi. Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka. Odredbe tzv. “Krfske deklaracije” su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske. Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. No, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost. Rat, političke spletke, unutarnji i vanjski pritisci su u to vrijeme  teško opterećivali ovu novu svjetsku silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim pokusima, u konačnici je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna.

Za prekid “predavanja iz povijesti”, nacionalni heroj Josip Broz Tito je postao taj “diktator”, ali je stekao svjetsku  slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni. Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište. Nema znanstvenika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemaljama.

Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su sudjelovali Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kwame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Castro, u govoru u Havani 1979.

“Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike”, rekao je tada Castro.

Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima i imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorbiranje svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja.

Kao što vidimo danas, strategija je bila izazvati bitke koje vode ka fragmentiranju, podijeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda diljem svijeta.

Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih.

Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitacijska sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Europi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011.

Međutim, 2012. je summit Pokret nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda i znak krize Zapada. Uz deklariranu svrhu “borbe za mir u svijetu” i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. No, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas.

Gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Washingtona koja se provodila svugdje, pa i teškim metodama. Akcije Clintonove administracije su u to vrijeme bile tajnovite za javnost, jednako kao što su i danas.

Čitajući Washingtonov think tank propagandni Institut Brookings otkrivate ovo. U tekst “Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni” iz 1998. godine autor Ivo H. Daalder počinje:

“Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Washingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracijski logori i masakri stotina tisuća civila, malo tko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni.”

No, istina je puno jednostavnija od stvarnosti. Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bill Clinton oklijevao da posreduje u Bosni. Clinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, Georgea Busha starijeg, kojoj je cilj bio destabilizirati jugoslavenski socijalistički uspjeh.

Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše Christian Science Monitor 1999.

Ovo izvješće otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji (proxy war).

Što se tiče Billa Clintona i njegove nevoljkosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava povijest genocida i beskrajnih laži.

Priča koju sam pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju. Vidite “obrasce” koje nas vode do istine i više nego dovoljno.

Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca.

Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubojice iz inozemstva. Američki dužnosnici u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, predložak za djelovanje u Afganistanu i Iraku, Arapskom proljeću.

Imena Madeleine Albright, Javiera Solane, generala Wesleya Clarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicijski  “eldorado”.

Priča o tom genocidu u ime demokracije je prestrašna. Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina natrag u neku vrstu srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših “Jugoslavena” je, sasvim prirodno, EU i NATO savez.

Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata Rand Korporacija izrađuje plan podjele suverene države. Za one koji nisu svjesni, Rand Korporacija je “Veliki brat” svih hegemonijskih think tankova.

Tko je je zašto uništio Jugoslaviju?

Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu.

Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja milijuna ljudi.

Ali moja “fantazija”o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim.

Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj Južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas.

Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta europske priče o uspjehu. Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope gospodarskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta.

Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju.

Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prijevoz, stanovanje i komunalije. Neprofitno gospodarstvo je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najočitiji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.

Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush stariji i mlađi i Clinton su pomogli da se to dogodi. Nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik u Institutu političke studije u Washingtonu, Michael Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji.

Prema Parentiu, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje gospodarstvo korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije je zemlje trebalo učiniti takvima da budu:

1. Nesposobne da slijede nezavisan kurs osobnog razvoja.

2. Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.

3. Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice,  koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plaće u zapadnoj Europi i drugdje.

4. Demontiranih industrija automobila, nafte, teških strojeva, rudarstva i petrokemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.

Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana Rand Korporacije za Siriju. Jesu li Ukrajina, Donbas i Krim razumjeli ovo prije EuroMaidana? Koji je na kraju plan za Rusiju?

Iako ovo zvuči prijeteće, žao mi je, to je svijet u kojem živimo danas. Snagom uspavanih američkih građana, drogiranih glupim bezvrijednim tricama super-kapitalizma, svijet preuzimaju tirani.

Što bi bilo da je bilo?

Ali što da je Jugoslavija preživjela? Što da je veliki etničko-socijalistički eksperiment i dalje radio?  Sigurno bi naš svijet bio potpuno drugačiji od danas. Još jedna stvar, Europska unija bi uz Pokret nesvrstanih djelovala u okviru svojih sadašnjih granica. Bila bi manje moćna i daleko manje geopolitički utjecajna.

Cijela Europa bi možda dolazila u Beograd, a sada se šest republika bore za mrvice iz Bruxellesa. Potaknut mojom fantazijom o tome kako bi Jugoslavija  mogla izgledati, ostavit ću vas s  procjenama ekonomske situacije sadašnjih država Balkana i Jugoslavije čiji je BDP prije rata bio na 24. mjestu među svjetskim narodima.

2015. godine je Bosna i Hercegovina ekonomski bila na 112. Mjestu u svijetu, a uvjeti se pogoršavaju. Ipak, siromašni stanovnici BiH misle da će ulaskom u EU riješiti sve svoje probleme. Hrvatska je ekonomski trenutno na 76. u svijetu, ali je Bloomberg ekonomiju RH svrstao u 10 najgorih u svijetu. Makedonija se nalazi na 130. mjestu, a poljoprivreda je jedina pravi industrija, dok je nezaposlenost u zemlji iznad 30%. Crna Gora je, unatoč ljepoti i maloj površini, 149. ekonomija među svjetskim narodima. Poput nekih drugih bivših republika, Crna Gora vjeruje da će ulaskom u EU riješiti sve. Srbija je zauzela 87. mjesto po BDP-u, a Slovenija je 81. Što se tiče Kosova, Jonathan Marshall za Consortium News piše da je tamo rođena “mafijaška država sa stopom nezaposlenosti od 35 posto, shrvana epidemijom terorizma, kriminala i političkog nasilja”.

Osim toga, NATO polako guta sve države u regiji, jednu po jednu. Crna Gora je tek započela pregovore o pristupanju, a  srpski zakonodavci su ratificirali diplomatski sporazum o imunitetu i logističkoj potpori za predstavnike NATO saveza.

“I dok pišem ove završne redove, mislim na ono što bi hrabri i jaki narodi iz Jugoslavije dobili da nije došlo do prekida njene sudbine. No, sve što znam je da je 24. mjesto među svjetskim gospodarstvima daleko, a što se tiče Jugoslavije, taj je narod nestao zauvijek”, zaključuje američki politolog Phil Butler.

Doduše, američki politolog Phil Butler u svojoj kolumni pogrešno koristi termin jugoslavenske “nacije”, umjesto “jugoslavenski narodi”, što je inače čest slučaj u inozemstvu. No, unatoč činjenici što se nije posvetio specifičnostima svake nacije i tinjajućim antagonizmima koje je, kako i sam priznaje, Josip Broz Tito “čvrsto držao pod kontrolom”, njegov zanimljiv opis otvara pitanje koliko smo dobili, a koliko izgubili i jesu li se postojeći antagonizmi rasplamsali i prerasli u ratove “sami po sebi” i zato što su “jednog dana ipak morali eksplodirati” ili su se vješto iskoristili na način da se novcem, oružjem i propagandom na kraju ostvari konačni cilj – uništiti prilično zdrave ekonomije naroda bivše federacije koja je u vrijeme prije raspada imala 24. ekonomiju na svijetu i uništiti za Zapad opasnu ideju koja je temelj Pokreta nesvrstanih?

Izvor: Phil Butler – A Yugoslavian Fantasy

radiogornjigrad

Miting opozicije pred Ruskim carem.V.Seselj.
9.1991.
foto:Petar Kujundzic

Prvostepenom presudom koja će, nesumnjivo, imati teške posledice po susedske i međunacionalne odnose u regionu, Haški tribunal oslobodio je danas lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja po svih devet tačaka optužnice, koja ga tereti da je govorom mržnje podsticao i podržavao ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom ratnih sukoba i proterivanje Hrvata iz Vojvodine. Većina članova veća, uz suprotno mišljenje sudije Flavije Latanci, zaključila je da Šešelj nije kriv ni po jednoj od devet tačaka optužnice. Latanci je bila suprotnog mišljenja po osam tačaka optužnice, dok je po jednoj tački Šešelj oslobođen jednoglasno.Reč je o prvostepenoj presudi, na koju Tužilaštvo, koje je u završnoj reči zatražilo kaznu od 28 godina zatvora, može izjaviti žalbu.

“Šešelj je po izricanju ove presude slobodan čovek”, rekao je predsedavajući sudskog veća, sudija Žan Klod Antoaneti.

Šešelj je oslobođen po tri tačke iz optužnice za zločine protiv čovečnosti – progon nesrba na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, deportaciju i prisilno premeštanje. Po preostalih šest tačaka, lider radikala je oslobođen optužbi za kršenje zakona i običaja rata – ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje verskih objekata i pljačkanje javne ili privatne imovine. Većina članova veća je konstatovala da Šešelj nije odgovoran za optužbe Tužilaštva da je govorom i propagandom mržnje 1991. i 1992. godine počinio progon Hrvata iz Vukovara i sremskog sela Hrtkovci.

Nije kriv ni po jednoj od devet tačaka optužnice (FOTO: RSE)

Tužilaštvo, po proceni sudskog veća, “nije dokazalo” da je Šešelj “podsticao, pomagao i podržavao” zločine počinjene u Zvorniku, Vukovaru, Mostaru, Nevesinju, Bosanskom Šamcu, Brčkom i širem području Sarajeva.

Protiv razuma

Presuda je presudila razumu, uzalud podsećanja na ratnu retoriku, podsticanje mržnje, propagandu, falsifikate, regrutovanje protuva i kriminalaca u redove formacija pod državnom – Šešeljevom kontrolom, uzalud i svedočenja žrtava, za javnost u Srbiji je, i pre presude, kada je bila pomirena sa višegodišnjom kaznom, lider radikala bio “Srbin koji je raskrinkao Hag”, za milionsku masu glasnih ili pritajenih pristalica bio je i ostao “naš”, pametan, obrazovan, elokventan, neustrašiv. Heroj nacije koja teško izlazi iz doba adolescencije.

Na konferenciji za novinare Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj je slavio, vređao Haški tribunal i pretio.

“Citirali su moju izjavu iz sudskog procesa. Ideja velike Srbije je podjednako snažna i bez mene i sa mnom. Ja sam samo sitni delić doprinio svojim ratnim i političkim angažmanom, ideja velike Srbije je besmrtna”, kazao je predsednik SRS.

“Sada očekujem da me Kolinda pozove u zvaničnu posetu, imam neka obećanja da ispunim” – Šešelj (FOTO: Hina)

Uputio je, na prepoznatljiv način, reči kakve su obeležile noviju istoriju Srbije i ponovo se predstavio u ulozi dosledne personifikacije agresije Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te vladajuće ideologije progona nesrba i bahatog vlastodržačkog nasilja.

“Vidite kako su prošli kad su krenuli na mene, odmah sam im promenio kadrovsku strukturu, otišao je Ivo Josipović, Milanović… Došla je moja omiljena Kolindica… Sada očekujem da me Kolinda pozove u zvaničnu posetu, imam neka obećanja da ispunim”, rekao je Šešelj, a ponovio je i svoje nacionalističke i hegemonističke falsifikate.

“Svetska javnost je zaboravila kroz kakve je muke prolazio srpski narod devedesetih, kad su zapadne sile podržavale sve srpske neprijatelje. Koliko su Hrvati pobili nedužnih Srba u gradovima pod svojom kontrolom. U BiH se vodio krvavi građanski rat u kojem je Zapad stajao na strani naših protivnika. Zapad je bombardovao i Srbiju da bi albanski teroristi preuzeli vlast u Pokrajini. To bombardovanje i ranija bombardovanja mi kao narod nikad nećemo zaboraviti. Od nas koji su nas bombardovali ne mogu očekivati da im budemo prijatelji”, poručio je Šešelj.

Nekažnjeno proterivanje Hrvata

Deo analitičara i posmatrača u Srbiji ocenio je presudu kao svojevrsni skandal, izražavajući bojazan za budućnost međunacionalnih odnosa u Srbiji. Tomislav Žigmanov, predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, kazao je za Lupigu da među hrvatskom nacionalnom zajednicom “vlada neugodno iznenađenje, iako je reč o prvostupanjskoj presudi”.

“Bilo je za očekivati da zločini, ubojstva, etnički motivirano nasilje, protjerivanje Hrvata, dobiju svoj pravni epilog i da budu kažnjeni oni koji su svojim djelovanjem pridonosili tim zločinima, ili su ih neposredno počinili. Da žrtve tih zločina dobiju nekakvu vrstu zadovoljštine, što je izostalo. Hrvati koji su ostali u Srijemu ne mogu vjerovati da je nekažnjen govor koji je Vojislav Šešelj 6. maja 1992. godine održao u Hrtkovcima bio u funkciji podizanja borbenog morala lokalne zajednice, radi protjerivanja Hrvata. Svjedoci ili žrtve tog etnički motiviranog nasilja sada su još više potišteni, strah i određena vrsta deprimiranosti će rasti. Ako se istupi takvog tipa ne kažnjavaju, smatramo da će takva vrsta bahatog odnosa prema drugima snažiti”, naglašava Tomislav Žiganov.

Šešelj, kaže Veće, nije bio hijerarhijski nadređen dobrovoljcima na terenu (FOTO: Slobodna Bosna)

Većina članova veća, prema rečima sudije Antoanetija, smatra da Šešelj nije bio hijerarhijski nadređen dobrovoljcima na terenu, te da se ne može smatrati da su počinjeni zločini bili deo plana za stvaranje velike Srbije.

“Nismo se uverili da regrutovanje i raspoređivanje dobrovoljaca podrazumeva da je Vojislav Šešelj znao za zločine ili da je za njih davao uputstva. Ne može se smatrati da su ti zločini deo plana o stvaranju velike Srbije”, rekao je sudija.

Neki analitičari naglašavaju da je sudija Antoaneti u velikoj meri bio pod uticajem Vojislava Šešelja, prihvatajući čak i njegove velikosrpske ideje. Tako Nataša Kandić, osnivačica i prva direktorica Fonda za humanitarno pravo, organizacije koja je među prvim srbijanskim NVO podigla glas protiv narastajućeg fašizma i progona nesrba, ističe i to da je oslobađajuća presuda Šešelju “posledica i blagonaklonog odnosa sudije Antonetija”.

Oslobodio ga “antisrpski sud”

“Obrazloženje te sudske odluke zadire u neke druge presude i protivreči nekim sudski utvrđenim činjenicama. Presuda teško da može da se održi jer je izrečeno toliko novih zaključaka koji su suprotstavljeni mnogih zaključcima o zločinima i u BiH i u Hrvatskoj. Delovi obrazloženja protive se zdravom razumu, poput onog da je govor Šešelja u Skupštini Srbije, kada je izrekao da ‘neće ubijati Hrvate već da će ih spakovati na kamione pa neka oni vide šta će’, samo političko mišljenje”, ističe Nataša Kandić.

“Delovi obrazloženja protive se zdravom razumu” – Nataša Kandić (FOTO: mc.rs)

Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, kaže za Lupigu da nakon presude ostaje “nenamirena pravda za sve žrtve progona na nacionalnoj osnovi i etničkog čišćenja kroz delovanje paravojnih formacija kojima je Šešelj komandovao i koje su ostavile trajne posledice u Vojvodini i posebno Hrtkovcima, gde je celo selo ispražnjeno delovanjem ‘šešeljevaca'”.

Popov se retorski pita zašto je Haškom tribunalu trebalo 13 godina da bi odlučio da Šešelj nije kriv ni po jednoj tački optužnice i naglašava da je “ogromna nepravda naneta svim žrtvama, jer je toliko očiglednih i vidljivih dokaza bilo, pre svega u oblasti etničkog čišćenja”.

“Mogu samo da zamislim kako se sada osećaju žrtve svega onoga što su on i ljudi pod njegovom komandom činili”, rekao je Popov. On ocenjuje i da će presuda doneti i novo varničenje na relaciji Beograd – Zagreb, a da u Zagrebu “sigurno neće biti zadovoljni ovom presudom”.

“Samo će se nastaviti trend loših odnosa, varničenja koja su i ranije postojala u vezi sa Šešeljem, a situacija će se dalje komplikovati umesto da idemo napred”, kazao je Popov.

Srpski pokret Dveri i Demokratska stanka Srbije ocenili su da oslobadjajuća presuda Haškog tribunala Vojislavu Šešelju “ne sme zamagliti činjenicu da Hag jeste politički i antisrpski sud”.

Predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak izjavio je da je šokiran oslobađajućom presudom Vojislavu Šešelju u Haškom tribunalu.

“Svi proterani i unesrećeni devedesetih zaslužuju pravdu”, kazao je Čanak.

Vučić: Samo pokušavao da nađe krov nad glavom mučenicima iz zapadne Slavonije

Predsednik Srbije Tomislav Nikolić izjavio je da je ravnodušan prema oslobadjajućoj presudi.

“Osećam se indiferentno u odnosu na presudu Vojislavu Šešelju, nemam nikakva osećanja prema njemu”, rekao je Nikolić novinarima u Beogradu.

Nikolić ravnodušan (FOTO: Hina)

Srbijanski premijer Aleksandar Vučić najavio je konferenciju za novinare o presudama Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju za petak u podne.

„Kažu Vojislav Šešelj je na mitingu rekao kako treba proterivati ili deportovati Hrvate, a kada pogledate šta se zaista dogodilo, videćete da je Vojislav Šešelj samo pokušao da nađe, i to ne u pravom smislu reči, već samo verbalno, kuću, krov nad glavom za mučenike, srpske izbeglice iz Zapadne Slavonije, za desetine hiljada Srba koje su ustaše Franje Tuđmana proterale. Oni ne kažu da je on odgovoran za bilo koje ubistvo, ne navode nijedno ime, već navode da su neki, kada su čuli njegov govor, želeli nešto da urade. Ne postoji nikakva uzročno-posledična veza između reči Vojislava Šešelja i izvršenja bilo kojeg krivičnog dela u Hrtkovcima“, rekao je Aleksandar Vučić na radikalskom skupu novembra 2007. godine, promovišući knjigu Vojislava Šešelja “Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić” u Beogradu. Možda ćemo sada čuti nešto drugačije.

lupiga

Hrvatska javnost dobila je novu “zvijezdu” javnih medija: Vojislava Šešelja, kojega je sud u Haagu oslobodio i sada je slobodan. Neću ponoviti frazu koja me smeta, (slobodan čovjek), jer ta spodoba nema osobine pravog čovjeka, pa ga tako neću ni oslovljavati. Ni gospodin, kako ga u medijima časte.

Pridružujem se svima koji osuđuju “nelogičan” čin Haškog suda, čija je odluka konsternirala normalne ljude, a pogotovo pogođene nedjelima četničkog vojvode i njegovih koljača.

No, ako malo promislimo, moramo shvatiti činjenicu da je ova presuda, osim što je mnoge ljude pogodila u srce, zadala i mnoge glavobolje. Prije svega srbijanskim političkim elitama, a i poštenim građanima, jer će divljanje ovog stvora najprije početi u vlastitom dvorištu.

Njegovi učenici i sljedbenici (Vučić, Nikolić), koji su ga na izvjestan način izdali, ne mogu očekivati da će im oprostiti. Ne kaže A. Vučić bez razloga: “No ono s čim mi imamo problem je njegova politika (Šešeljeva) kojoj ćemo se suprotstaviti jer Srbiju gura u probleme, muke, prošlost, politika koja bi nas u potpunosti izolirala od drugih i uopće ne krijem da ću se toj politici i osobno kao predsjednik Vlade a i poslije toga žestoko suprotavljati”,.

Dakle, ako će igdje početi ludovanje izroda ljudskog roda i njegovih sljedbenika, to je Srbija.

Na žalost, i Bosna i Hercegovina već je doživjela orgije (istina, ne masovne ali simptomatične) u Srebrenici, mjestu užasnih zlodjela Šešeljevih istomišljenika. Iskreno se nadam da u Hrvatskoj takve oblike nećemo vidjeti (možda koji grafit).

Upravo zato, hrvatska javnost, a osobito aktualna vlast, morala bi djelovati na smirivanju strasti, obuzdavanju bujanja” bujica” ekstremne desnice, opravdavanju postupaka “izazovima” od strane četnika i zagovornika Velikie Srbije. Moramo biti svjesni da ideja o Velikoj Srbiji živi u mnogim glavama, kao na žalost, i o Velikoj Hrvatskoj. Događanja u susjednoj državi ne smiju se zanemarivati, već se pripremati za odgovarajuće poteze.

Nismo, nadam se, u situaciji kao 91., tim prije što smo u NATO savezu. No, uzdati se samo u pomoć sa strane, ne bi bilo previše pametno.

Što se tiče Šešeljeva želje da popije kavu u Zagrebu, jasno je da se više radi o provokaciji nego suludoj potrebi da se ovdje šepuri. Sigurno je upoznat s Odlukom MUP-a RH.

“MUP je temeljem članaka 36. i 38. Zakona o strancima i članka 5. Zakona o schengenskim granicama Vojislavu Šešelju zabranio ulazak u Republiku Hrvatsku”.

Ako pak prekrši ovu zabranu i dođe, treba ga ljudski primiti i dati priliku da obiđe svoje “partnere”. Kao izraz “dobrodošlice” treba ga smjestiti kao “cimera” kapetanu Draganu. Jasno, uz sve daljnje procedure koje je Haški sud tako sramotno izigrao.

Iskreno se treba nadati kako se kod nas ne bi ponovilo nešto slično kao haška presuda Šešelju, a koja se dogodila prije 20 i nešto godina, na koju ovaj put želim upozoriti.

Izvor. Narod.hr:

“U studenom 1990. u Dvoru na Uni uhićen je Željko Ražnatović Arkan zbog posjedovanja veće količine automatskog oružja i četničkog znakovlja. Bilo je to u vrijeme kada se je srpski narod u tom kraju još uvijek držao prilično pasivno prema događanjima oko Knina.

Planiran atentat na predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana?

Nakon mnogo godina, pukovnik Ivan Primorac, tadašnji tjelohranitelj hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana otkrio je da su hrvatske službe sigurnosti Ražnatovića uhitile nakon što su pravodobno saznale za njegov dolazak na čelu skupine koja je trebala izvršiti atentat na samog predsjednika Tuđmana.

„Rutinska redarstvena akcija iz prosinca 1990., kada je u Dvoru na Uni Arkan i uhićen, nije bila tako rutinska kako je tada plasirano u javnost”, kazao je Ivan Primorac svojevremeno za Večernji list.

“Mi smo prilikom uhićenja te osobe apsolutno znali koga hapsimo, čovjeka koji je planirao ubiti predsjednika. Ta nas je spoznaja i vodila do Arkanova uhićenja, no, kao što je poznato, šest mjeseci poslije, pod nikad razjašnjenim okolnostima, pušten je na slobodu. …..

Nakon šest mjeseci zatvora (iako je osuđen na pet godina), pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, biva pušten iz zagrebačkog zatvora i vraća se u Beograd.”

Poznato je još da su Arkana “određeni utjecajni ” ljudi tadašnje hrvatske političke vrhuške premjestili u Sisački zatvor (da lakše pobjegne), pa je nakon intervencije J. Manolića vraćen u Remetinec. Isti ti utjecajni ljudi, noću su ga obilazili u Remetincu. Istovremeno, iz Arkanovog dosijea su nestali dokazi iz međunarodne potjernice, pa je sve završilo na skandalozan način, njegovim puštanjem. Tko je stajao iza toga, možemo samo nagađati?

Upravo zato, sklon sam mišljenju kako je i Šešeljev slučaj dio nekog plana, neke političke igre, kojoj trenutno ne možemo sagledati posljedice. Ako bi se uvažilo skraćeno obrazloženje koje je iznio sudac Jean-Claude Antonetti, jasno je da su neoborivi argumenti za njegovu pravu osudu relativizirani i zanemareni. Na to ukazuje sutkinja Flavia Lattanzi izjavom koja svjedoči njezinu konsternaciju presudom. Tko tu koga, da ne kažem što!

Dakle, umjesto da se bavimo kreaturom kao što je Šešelj, bolje bi bilo proniknuti u zadnje namjere ove sramotne presude. Netko ili nešto tu ima svoju računicu!

Nakon što Hrvatska pod novom vlašću niže sve same poraze, Karamarko je odlučio to resetirati i vratiti zemlju u devedesete, kada su se nizali uspjesi i nikada dovoljno opjevani trijumfi. Ukratko, želi se još jednom pobijediti Srbiju i zato se koče njezini pregovori s Bruxellesom

portalnovosti

Zašto je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, za razliku od nürnberških i tokijskih sudišta poslije Drugog svjetskog rata, doživio sramotni neuspjeh? Suđenja u Haagu su bila potpuno odvojena od ideološkog i političkog konteksta počinjenih zločina, dok su u slučaju nürnberških i tokijskih suđenja taj kontekst i osuda ideoloških motiva kojima su se počinitelji rukovodili bili nedvosmisleni, ocjenjuje naš kolumnist

Sudovi sude na temelju pravnih normi ali bi trebali suditi i sukladno određenom ideološkom i moralnom, vrijednosnom sustavu. Počinitelji zločina također postupaju na temelju svoga, ali pervertiranoga sustava vrijednosti. Svako suđenje počinitelju je na stanovit način i osuda njegovog i afirmacija vladajućeg sustava vrijednosti. Bez toga suđenje, pa i samo pravo, gube smisao.

Kada redovni sud sudi, primjerice, kradljivcu on ne osuđuje samo konkretnog pojedinca nego i sustav vrijednosti koji ne poštuje tuđu imovinu. Kada su nürnberški ili tokijski sud sudili, primjerice, Hermannu Göringu ili Hideki Toju, činili su to u okviru sustava vrijednosti koji je nedvosmisleno osudio nacifašizam i njegovu japansku inačicu. Civilizacija ranjena Drugim svjetskim ratom i Holokaustom nije imala nikakve dvojbe o zločinačkoj naravi nacističke i fašističke ideologije. Suđenje konkretnim pojedincima koji su, sukladno toj ideologiji, naređivali masovna ubojstva bilo je juridički i moralni imperativ, ali nije bitno utjecalo na percepciju nacizma i fašizma. Gnušanje nad tim ideologijama i oblicima vladavine bilo je toliko neupitno da bi ostalo identično sve i da su kojim slučajem nürnberški i tokijski optuženici pobjegli u Argentinu ili da su ustrijeljeni na licu mjesta (kako je predlagao Churchill). I bez nürnberškog i tokijskog procesa bilo bi jednako nedvojbeno da je riječ o ideologijama koje utjelovljuju Zlo i koje valja iskorijeniti i zatrti u ime golog opstanka ljudske vrste. Uostalom, mnogi kradljivci izbjegnu pravdi ali time se ne mijenja naš odnos prema krađi.

Haaški, pak, procesi su se odvijali u moralnom i ideološkom vakuumu, u odsutnosti poimanja da su zločini počinjeni u srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačkom ratu bili neumitna posljedica nedemokratske naravi nacionalizma i njegovih državotvornih i teritorijalnih fiksnih ideja. Sasvim drugačije nego u Nürnbergu ili Tokiju, u Haagu je antidemokratski sustav vrijednosti poput nacionalizma ostao netaknut, štoviše, uspio je haaške procese iskoristiti za vlastito jačanje i još uvijek je dominantna ideologija u gotovo svim državama bivše Jugoslavije. Bitno drugačije ne bi bilo i slučaju da haaški sud nije ni osnovan. Zato su haaška suđenja nacionalističkim političarima i generalima bila beskorisna u širem moralnom i političkom kontekstu. Ona jesu, doduše, pokušala ispuniti svoju juridičku obvezu osudivši pokojeg “kradljivca” (u čemu su također zatajila), ali nisu osudila i samu ideju krađe.

Zamislimo hipotetsku i apsurdnu situaciju da nacistička Njemačka nije doživjela totalni poraz u Drugom svjetskom ratu i da se negdje sudi njenim čelnicima, pa da Njemačka odbija izručenje, recimo, Juliusa Streichera, ili tvrdi da je presuda kojom je Hans Frank oglašen krivim “neprihvatljiva”. Zamislimo pripadnike SA koji usred Dachaua urlaju kako će nastaviti ubijati Židove, ili vladu Reicha kako svečano izjavljuje da je oslobađajuća presuda Ernstu Kaltenbrunneru (jer u toj hipotetskoj situaciji bi i takvo što postalo moguće) dokaz da se Holokaust nije ni dogodio ili, pak, da Karla Dönitza nakon odsluženja kazne predstavnici političke i vjerske elite dočekuju kao heroja i mučenika. U tom hipotetskom univerzumu Joseph Goebbels ne bi počinio samoubojstvo nego bi se trijumfalno upitao pred okupljenom ruljom na hamburškoj rivi: “Je li zločin voljeti i braniti svoj narod i svoju domovinu?”

Bez uspostave stvarne demokracije i vladavine prava u državama bivše Jugoslavije i bez nedvosmislene osude državotvornog nacionalizma – a to je bila ideologija svih zaraćenih strana – kao svjetonazora kojem su imanentni rat, mržnja i zločini, svako suđenje pojedinačnim nacionalistima unaprijed je bilo osuđeno na propast i nije moglo skončati drugačije nego kao juridička shizofrenija.

Primjer haaškog suda pokazuje da je besmisleno voditi postupak protiv kradljivca u društvu koje krađu doživljava kao “obranu nacionalnih interesa”. Upravo zato se i moglo dogoditi da haaški sud oslobodi čovjeka koji do te mjere nije krio svoja nacionalistička uvjerenja da ih je ogolio do njihove suštine, do groteske i prostaštva.

Pravda je spora, ali dostižna, barem retrospektivno. U slučaju Vojislava Šešelja ona se ne nalazi u budućnosti nego u prošlosti. Okružni sud u Sarajevu ga je 9. srpnja 1984. oglasio krivim za, između ostalog, “razbijanje bratstva i jedinstva, narušavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti i protuustavnu promjenu federativnog uređenja države”. Šešelj se još tada zalagao za nasilnu promjenu zatečenog državnopravnog i teritorijalnog ustroja u čemu je (s važnijim i manje važnim suučesnicima) kasnije u potpunosti uspio i tako izazvao masovne patnje i opću civilizacijsku, moralnu i ekonomsku propast ovog dijela Europe. Prvostupanjski sud osudio ga je na osam godina zatvora, a pod pritiskom naivne demokratske javnosti viši sudovi ublažili su kaznu.

Da, bilo je to vrijeme kada su nacionalisti, ako bi prešli izvjesnu granicu, završavali u zatvoru. To nije bilo demokratski. Ipak, određena ponašanja i sustave vrijednosti treba promatrati u kontekstu njihovih konačnih posljedica. Nitko ne sumnja da bi legalizacija krađe neizbježno izazvala imovinski kaos i nasilje, ali mnogima još uvijek nije jasno da legalizacija nacionalizma nije mogla izazvati ništa drugo nego mržnju, ratove, uspostavu autoritarnih režima i moralnu i materijalnu bijedu.

Treba li zato – za svaki slučaj – usprkos demokratskoj tankoćutnosti ili upravo zbog sprječavanja ratova i mržnje, nacionaliste kazneno goniti kad se odveć strastveno odaju svojim državotvornim halucinacijama? Ili ih je bolje, onako blesavo ozbiljne, ismijati dok su još bezopasni? Ta su pitanja tragična, ali ne zato što je na njih teško odgovoriti nego zato što su fatalno zakašnjela.

Osuda Vojislava Šešelja na nekoliko desetljeća robije bila bi nesumnjivo zadovoljstvo, ali i svojevrsna samoobmana. Ima neke žalobne dosljednosti u njegovom oslobađanju. Za razliku od Hermanna Göringa i Hideki Toja, Šešelj je pobijedio. Njegovi ciljevi su ostvareni, zasebne nacionalističke države su uspostavljene (nešto manjeg opsega, ali to je sporedno), pripadnici političkih, etničkih i drugih manjina su ili pobijeni ili prognani ili prezreni, a Šešeljev sustav vrijednosti (vulgarnost, domoljublje, povijesni revizionizam) uživa status svetinje na ovom zgarištu koje su on i njegovi važniji i manje važni suučesnici ostavili iza sebe.

tportal

Stihovi pjesama domaćih i regionalnih muzičara nisu uvijek onakvi kakvim ih doživljavamo na prvo slušanje. Brojne pjesme su napisane kao da pjevaju o ljubavi i raznim životnim nedaćama, ali “iza zavjese” se kriju tekstovi koji nose tajanstvene poruke, priče, mračne tajne, pa i dirljive životne ispovijesti poznatih imena.

Prikazivanjem komunističkih zločina na Bleiburgu kao genocida nad Hrvatima, a genocidne NDH i ustaškog logora Jasenovac kao komunističkog mita – kojega će narator nekoliko puta spomenuti upravo tim riječima, doslovno kao, citiram, „mit o ustaškom Jasenovcu“ – advokatura ključnih teza hrvatskog neofašističkog revizionizma povjerena je glupom lažovu, dobivena je, naravno, glupa laž, i preostaje još samo netko zaključi kako je Jakov Sedlar, na temelju svega iznesenog, glupi lažov.

Piše: Boris Dežulović, N1

Znali smo, naravno, i ranije da su revizionisti bolesni, patološki lažovi, da je laž u samoj srži njihova bića i da nijednog izvan laži nema, pa i nije baš da nam je nedostajao ključni nekakav, novi i snažan dokaz. Druga jedna stvar duboko impresionira u najnovijem falsifikatorskom slučaju hrvatskog povijesnog revizionizma, mockumentaryju Jakova Sedlara und Hrvoja Hitreca pod naslovom, kako drugačije, „Jasenovac – istina“: upravo helijska lakoća laganja, zadivljujući nedostatak ikakve odgovornosti prema vlastitoj laži, odavno amputirane svake pojedinačne potrebe makar za iluzijom istine.

Igra je, međutim, mnogo prepredenija nego što izgleda. A izgleda kao nepojamna, kozmička glupost. Revizionisti iz razreda Jakova Sedlara, naime, ne žele da vi mislite kako su glupi, oni žele da to konačno shvatite. Obrana laži zahtjeva barem izdaleka argumentiranu konstrukciju, kakav-takav intelektualni angažman, ali ako je laž providna i glupa, pače imbecilna, lažov će u svojoj tupoj imbecilnosti biti oslobođen takvog angažmana, efektno ga prebacujući drugoj strani. Čiji je jedini argument – shvaćate igru? – da je ovaj glupi lažov.

„To je sve što imate? Da sam glup?“, trijumfalno će onda poentirati glupan, diskvalificiravši drugu stranu kao nekredibilnu i isključivu, jer lažova nalazi glupim samo zato što drugačije misli.

Stvar je, naravno, mnogo jednostavnija i lakša ako je lažov zaista glup. Evo, recimo, Jakov Sedlar.

Jakov Sedlar najprije ima tezu: jasenovački logor je bio regularni zatvor otvorenog tipa za neprijatelje hrvatske države, a srbokomunisti su ga od prvih dana svoje diktature predstavljali kao klasični nacistički eksterminacijski logor, namećući tako Hrvatima genocidnu hipoteku, i ne libeći se u tome ni najprizemnijih, nepojamnih laži.

Sedlar, razumije se, za tu tezu ima i dokaze: recimo, onaj desničarski urbani mit kako je partizansko-komunistički Vjesnik 1945. pisao da je mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba. Razumijete, hihi, lažljivim komunistima u njihovoj slijepoj mržnji prema svemu hrvatskom ne smeta niti razmjerno lako provjerljiva geografska činjenica da Zagreb na Savi leži uzvodno od Jasenovca, i da leš iz jasenovačkog logora do Zagreba Savom može samo u zločinačkoj boljševičkoj mašti.

Izvor: Screenshot trailera “Jasenovac – istina”

Istina, Sedlar ima i mali problem: Vjesnik nikad nije pisao da je mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba. Vjesnikov članak s tvrdnjom da je mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba naprosto u arhivima ne postoji, niti je ikad postojao. Sedlar, međutim, za problem ima rješenje: jednostavno će kompjuterski simulirati naslovnu stranicu Vjesnika, s lažnim naslovom – da ne bi bilo nesporazuma – „Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba!“.

Svakako, nije bilo do ograničenog budžeta ili vremena, jer takva stvar – montaža jednog običnog naslova na jednu običnu staru naslovnicu – najjednostavnija je photoshop operacija kakvu na kompjuteru zna izvesti i Marko Grubnić: prosječna maturantica frizerske škole s Instagrama to bi na mobitelu napravila za četiri minute. Nije dakle ni zbog visokih troškova produkcije, ni zbog kratkoće rokova Sedlarov falsifikat ispao tako providan da je već i letimičan pogled – a kamoli razorno precizna istraživačka ekspertiza Lovre Krnića s portala Lupiga – dovoljan da se zaključi kako je riječ o upravo katastrofalno očajnoj montaži.
Kao jedino preostalo i prihvatljivo znanstveno objašnjenje ostaje tako da je autor, jebiga, glup.

Jakov Sedlar pritom je sasvim dovoljno – i sasvim očekivano – glup da napravi sve što je u njegovoj moći kako bi ga se uhvatilo u laži. Do te mjere da mu tobožnja naslovnica Vjesnika slučajno, eto, bude oštećena baš na mjestima gdje se nalaze broj izdanja i datum izlaska, ali zato, u desetak sekundi dugačkom kadru, pod umetnutim naslovom o jasenovačkim leševima ostane originalni Kardeljev intervju Tanjugu o situaciji u Trstu! Baš poput onih famoznih izdajničkih cipela, što su na retuširanim fotografijama Josifa Visarionoviča Staljina sa suradnicima često bile jedino što bi ostalo od drugova što su noć prije netragom nestali negdje u sibirskim tundrama.
Zgodnu crticu o komunističkim lažima Sedlarov je narator mogao, naravno, naprosto samo pročitati, bez nepotrebnog sramoćenja s jeftino montiranim falsifikatom – tim više što je od šezdeset minuta filma tih desetak sekundi najmanje važno – ali tada bi Jakov Sedlar bio samo lažov, ne i glupi lažov.

Njegova bi tužna, banalna i bizarna laž bila stoga vrijedna tek sažaljenja, kakvoga čovjek inače osjeti za glupe ljude, da je u cijelom filmu sporno samo tih kretenskih deset sekundi. Najzad, morate barem na trenutak osjetiti sažaljenje za budalu koja krivotvorine jednog staljinističkog režima, čitavog sazdanog na krivotvorinama, dokazuje upravo staljinističkim krivotvorinom. Naime, fotomontažom – Staljinovim omiljenim falsifikatorskim alatom.

Pored cijelog bezbroja primjera komunističkih izmišljotina i laži, Sedlar tako pobija valjda jedinu stvar koju komunisti četrdeset pete nisu trebali izmišljati i lagati: jasenovačke leševe u Savi. Pa u demonski bešćutnom pokušaju da leševima što plivaju uzvodno dokaže kako su komunisti u demoniziranju Jasenovca ponekad bili baš onako kozmički glupi, ispadne upravo toliko, dakle baš onako kozmički glup.

Bili bi stoga, rekoh, i film i autori vrijedni tek kurtoaznog sažaljenja, da je sporna samo ta tupa laž: cijeli je film, naime, jedna pogana i sat vremena dugačka neprekinuta tupa laž. Od samog početka – kad je iz nekog, samo Sedlaru jasnog razloga, naracija o Srbima što u Jasenovcu prije rata teroriziraju Hrvate popraćena fotografijom alpskih četnika iz slovenske „plave garde“ – do samog kraja, kada Sedlar maloumno optužuje Miljenka Jergovića za antisemitizam, jer u romanima židove piše malim „ž“. Mada i oni s mnogo manje židovskih veza od Sedlara znaju da riječ „Židovi“ u hrvatskom jeziku – i u Jergovićevim romanima – označava pripadnike židovskog naroda, a da su „židovi“ pripadnici židovske vjere.

Primjera ima još, i ima ih mnogo bezočnijih. Na primjer: postojanje poslijeratnog logora za „istrjebljenje Hrvata“, kojega su partizani, kako se tvrdi, u Jasenovcu održavali sve do 1951., Sedlar dokazuje svjedočenjem dvojice navodnih čuvara komunističkog Jasenovca – iz nekog samo njemu poznatog razloga obojica su opet Slovenci! – koji predstavljeni tek inicijalima, zamagljenih lica, izgovaraju tako loše odglumljen i naučen tekst da gledatelj ima neugodan dojam kako gleda cijeli Četverored zbijen u tuš kabini.

Konačno, na jednako glup način na koji navodna komunistička podmetanja dokazuju upravo klasičnim komunističkim podmetanjem, Sedlar und Hitrec na paušalne konstrukcije srpske propagande o sedamsto hiljada, milijun – idemo na milijun i pol – milijun i pol Srba pobijenih u Jasenovcu odgovaraju paušalnom konstrukcijom o „više Hrvata ubijenih u komunističkom Jasenovcu nego Srba u ustaškom“, pa rijetko odvratno mjerenje svake pojedinačne žrtve ustaškog Jasenovca zaključuju nepodnošljivom, upravo klasičnom srpskom lakoćom tvrdeći kako su „ubijene i u jame bačene“ ni manje ni više nego, citiram, „stotine tisuća Hrvata“.

Sve je to, međutim – kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Petar Gudelj – „pola pizde mlake vode“ prema najpoganijoj laži u filmu, sumanutom pokušaju da se dokaže kako se dobri Poglavnik Ante Pavelić osobno zalagao za Židove u NDH, napose za one koji su, eto, nekako završili u jasenovačkom logoru. Sedlar to dokazuje još jednim ekskluzivom, senzacionalno otkrivenim Poglavnikovim pismima ministru bogoštovlja i nastave, „bratu“ Mili Budaku, kojega Pavelić prijateljski moli za dvije usluge: najprije da uredi kako bi se Židovskoj općini u Zagrebu omogućilo nesmetano djelovanje, a onda i da intervenira kod „zajedničkog prijatelja“ u Jasenovcu, nekog A. K., ne bi li ovaj nekako „pokušao urazumiti“ raspojasanog Maksa Luburića, što se tamo oteo kontroli i „nedolično ponaša“ – „navodno je čak osobno likvidirao neke uznike“! – pa tako sramoti „časnu ustašku odoru“.

To dakle da bi Ante Pavelić, u pismu sa službenim memorandumom Ureda Poglavnika NDH, skrušeno molio Budaka da se založi kod nekog njihovog zajedničkog prijatelja i spriječi ubojstva u Jasenovcu, baš kao da ga moli da mu kćer Višnju upiše na fakultet pejzažne arhitekture – to da bi jedan apsolutni diktator uopće molio običnog ministra, i to ministra obrazovanja, za uslugu i intervenciju u najvećem koncentracijskom logoru u zemlji – toliko je besprizorna i bolesna izmišljotina da nije usporediva ni sa čim u cjelokupnoj povijesti svjetskog revizionizma. Otprilike kao kad bi Hitler molio svog ministra obrazovanja Bernharda Rusta da malo obuzda Rudolfa Hoessa u Auschwitzu.

Jednako tako – zašto ne – mogao je Sedlar dokazati i da je Tito, zaprepašten kad je čuo za „likvidacije nekih uznika“ na Bleiburgu, molio Kostu Nađa da intervenira kod Jove Kapičića kako bi urazumio Simu Dubajića.
Da je riječ o krivotvorini bolno je stoga očito čak i bez historiografske ili lingvističke ekspertize o autentičnosti navodnih Poglavnikovih pisama. A ona pada već i na letimičnom pogledu.

Ne mora čovjek, naime, biti ovlašteni sudski vještak za tipografiju da bi znao kako svaki slovni, brojevni i drugi znak ispisan pisaćim strojem na papiru zauzima jednak prostor – to je vrlo jednostavan mehanički princip i općepoznata odlika sloga Typewriting, pa je taj font čak i u svojoj kompjuterskoj inačici zadržao istu specifičnost – zbog čega je apsolutno, čisto mehanički, nemoguće da riječ od četiri slova na papiru zauzme jednaki prostor kao riječ od pet slova ispod nje. Kao što je apsolutno nemoguće da redak, koji zajedno s razmacima ima ukupno sedamdeset devet slovnih znakova, ispisan pisaćim strojem bude jednake dužine kao i, recimo, redak niže, s ukupno sedamdeset šest slovnih znakova zajedno s razmacima. A tako su ispisana navodna Poglavnikova pisma Budaku iz Sedlarova filma – još jedna njegova očita, bijedna i glupa krivotvorina.

Lažna pisma koja bi imala dokazati kako je Poglavnik neobično skrbio za hrvatske Židove, kudikamo su, međutim, opasniji falsifikat od jednog imbecilnog naslova. U nekoliko europskih država Sedlar und Hitrec bi već bili u zatvoru: čak i u Republici Hrvatskoj njihov je film u cjelini kvalificirano kazneno djelo. Kako je sad već riječ o ozbiljnoj zločinačkom predumišljaju, njegovu legitimaciju treba prepustiti državi – recimo, ministru i profesionalnom povjesničaru koji će nakon premijere jednakom lakoćom ustvrditi kako je „film vrlo koristan, jer ističe važnost istine i otvara broje tabu teme“ – a autoru se valja vratiti ulozi „vrlo korisne budale“, odnosno glupog lažova.
A tu je Jakov Sedlar nenadmašan.

Makar uhvaćen u očitoj montaži Vjesnikove naslovnice, Sedlar tako ne odustaje, pa u intervjuu za televiziju N1 mrtav-hladan i dalje ostaje pri tome da je naslovnica autentična, da je vlastitim očima vidio, vlastitim rukama držao i vlastitom kamerom snimio u privatnoj kolekciji „kod nekih beogradskih lopova“, ali da je bila preskupa da je otkupi. Čak se i ne pokušava izvaditi mogućnošću da mu je, recimo, neki srpski udbaš uvalio fotokopiju, već bandoglavo inzistira da je držao u rukama baš originalni primjerak Vjesnika. Upitan, međutim, za upadljivu nelogičnost s Kardeljevim intervjuom pod naslovom o Jasenovcu, hladnokrvno odgovara kako tekst pod naslovom nije ni čitao!

Sedlar, naime, ne želi da mi mislimo kako je glup: on želi da to konačno shvatimo.

Podvrgnimo se, uostalom, pogibeljnom eksperimentu, pa na vlastitu odgovornost nakratko povjerujmo Sedlaru: on je, dakle, nakon opsežnih i mukotrpnih istraživanja otkrio prvorazrednu, upravo senzacionalnu historiografsku ekskluzivu, otputovao je zbog nje u sam vučji brlog, u Beograd, kod „beogradskih lopova“ dobio i u rukama držao nepobitni dokaz komunističkih podmetanja Hrvatima, snimio ga i odlučio, naravno, odmah staviti u film – koji pri tom pažljivo priprema punih deset godina! – pa od cijele te monstruozne komunističke laži pročitao samo naslov! A nelogičnost sa stranicom koju je cijelo to vrijeme držao u rukama saznao tek nakon premijere!

U hrvatskom jeziku za takvog čovjeka postoji samo jedan dovoljno nedvosmislen i precizan izraz: glup.

Operacija je tako dovršena. Prikazivanjem komunističkih zločina na Bleiburgu kao genocida nad Hrvatima, a genocidne NDH i ustaškog logora Jasenovac kao komunističkog mita – kojega će narator nekoliko puta spomenuti upravo tim riječima, doslovno kao, citiram, „mit o ustaškom Jasenovcu“ – advokatura ključnih teza hrvatskog neofašističkog revizionizma povjerena je glupom lažovu, dobivena je, naravno, glupa laž, i preostaje još samo netko zaključi kako je Jakov Sedlar, na temelju svega iznesenog, glupi lažov.

„To je sve što imate? Da sam glup?“, trijumfalno će na kraju poentirati Sedlar, u spektakularnom kvaternikanskom obratu diskvalificiravši upravo drugu stranu kao nekredibilnu i isključivu, onu koja lažova nalazi glupim zato što drugačije misli.
Kvaternikanski obrat je, shvatili ste, nešto kao kopernikanski obrat za glupane: to je ono kad general Slavko Kvaternik trijumfalno proglasi NDH, nakon čega s lažljivim glupanima više nema zajebancije.

tacno

Hrvatska od Srbije traži da prestane suditi optuženima za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj unatoč tome što su počinitelji većinom srpski državljani i etnički Srbi, a Srbija to odbija učiniti jer, eto, baš hoće kažnjavati svoje državljane!

Slavna glumica i ikona jugoslovenskog filma i teatra Mira Furlan vratila se nakon 25 godina na scenu jednog hrvatskog nacionalnog pozorišta, piše dnevni list Danas.

Piše: Marija Krtinić

Pre nešto manje od mesec dana u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena predstava “Kasandra”, u kojoj glumica, reklo bi se simbolično, igra naslovnu ulogu – ženu koja upozorava na rat kada tu pošast niko ne vidi i koja biva odbačena, jer ni po koju cenu ne želi da prihvati laž.

Simbolično je i da je komad režirala Nada Kokotović, koreografkinja i rediteljka, pionirka koreodrame na ovim prostorima, koja je poput Furlan, sa ratnim godinama i nestankom Jugoslavije postala građanin sveta. Ali i to da se Mira u Hrvatsku vratila na poziv čelnih ljudi riječkog HNK – Olivera Frljića i Marina Blaževića, koji danas, poput nje tada, trpe napade jer ne mogu da ćute. U narednih nekoliko godina ona će biti tu uz njih, kao nova članica ansambla.

Intervju za Danas glumica je prihvatila još dok je bila u Rijeci, ali je zbog obaveza oko premijere i prvih repriza, razgovor morao da sačeka do njenog povratka u Sjedinjene Američke Države, kad su se već prvi utisci slegli.

Kako je došlo do toga da se nakon više od 20 godina vratite u Hrvatsku?

– Dvije godine traju dogovori sa Oliverom i Marinom. Mnoge su se ideje pojavile tokom tih dviju godina, projekti su se iz ovog ili onog razloga mijenjali i na kraju se završilo sa “Kasandrom”. Bila sam dirnuta i počašćena Oliverovim i Marinovim pozivom. To je bila gesta na koju sam osjećala da moram odgovoriti, gesta poštovanja, gesta koja mi je pokazala da u Hrvatskoj postoje ljudi kojima je stalo do onoga što se usuđujemo nazvati pravdom. To da su me pozvali mladi ljudi koji nisu bili sudionici događaja devedesetih me posebno dirnulo. Od mojih kolega i bivših prijatelja iz profesije nije me svih ovih godina pozvao baš nitko. Ovo nikako nije žalopojka – baš naprotiv! Ovo je naprosto činjenično stanje.

Došli ste na poziv Olivera Frljića. S obzirom na okolnosti u kojima trenutno živi i radi, moglo bi se reći državnog neprijatelja broj jedan. Sličnu sudbinu iskusili ste i sami pre dvadeset godina kada ste dobili etiketu nacionalnog izdajnika i kada vam je oduzet stan. Kako danas gledate na to razdoblje, da li biste danas isto učinili? Da li ste nešto savetovali Frljića?

– Ah, kakav savjet čovjek može uopće dati bilo kome! Strašno je to što se događa, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Evropi, pa i šire. Kao da ljudi uporno ne mogu naučiti nijednu lekciju. Kao da stalno i neprestano moraju ponavljati svoje najgore, najgluplje, najopasnije greške. Kao da nitko ništa ne razumije. Kao da nitko ništa ne misli. (Zapravo mislim da je upravo tako – ljudi više ne misle, nemaju vremena za to, previše vremena provode na Fejsbuku i Snepčetu, pretpostavljam.)

Pitate me da li bih “isto učinila”. Zapravo ne znam što sam to ja “učinila”, osim sto sam živjela svoj život. Taj život se, čini se, nije uklapao u novu stvarnost.

Osim sto je izuzetno talentiran režiser, Oliver je hrabar, iskren, direktan i nije oportunist. To su osobine koje jako cijenim. Žalosno je da su naše nove države tako neprijateljski raspoložene prema svojim kritičarima kojima bi se zapravo trebale pokloniti i zahvaliti im se. Nije li kritički stav građana prema sistemu najveći stupanj patriotizma? Nemam osjećaj da su stvari drugačije u Srbiji – samo se treba prisjetiti slučaja briljantnog “Utiska nedjelje” Olje Bećković. Ono što je zapanjujuće je činjenica da su sada, nakon 25 godina od početka rata, stvari na neki način gore nego tada: tada je postojalo “opravdanje” ratom (u koje ja nikada nisam vjerovala, ni na trenutak – NEMA, naprosto nema opravdanja za ukidanje slobode, NIKADA), sada tog argumenta više nema. Svaka je nacija sama sa sobom, bez strašnog neprijatelja pred vratima. Sad se svi mogu mirno pogledati u ogledalo, tako sami i prepušteni sebi. Neprijatelj je ili mrtav ili otjeran ili ušutkan. I što sad??? Kud sa nagomilanom mržnjom? Pa se onda kamen baci na uspješnijeg, inteligentnijeg i hrabrijeg od sebe. Tri loša ubiše Miloša. Kakva dobra rečenica.

Kazali ste da vam je jedna prijateljica rekla: “Dolaziš u najgorem času, ili u najboljem, jer baš sada nam trebaš”. Imate li osećaj da sada možete nešto promeniti?

– Davno sam odustala od te ambicije. Mogu li nešto promijeniti? Možemo li uopće nešto promijeniti? Ne, apsolutno ne. Oni koji misle, ti ionako već sve znaju. Oni koji ne misle, ti ionako nemaju šanse da išta shvate. Dakle, kome čovjek govori, kome se obraća kad glumi, piše, kad daje – recimo – ovaj intervju? Teško se othrvati neugodnom osjećaju potpunog besmisla. S druge strane, mislim da je jedina svrha javnog života upravo borba za neku prihvatljiviju stvarnost. Mislim o tome samurajski: najvrednija je ona bitka koju gubiš. I budistički: nije bitan rezultat nego proces. Smisao bi tako valjda bio ne u postizanju cilja nego naprosto u samoj borbi, bez obzira na rezultat. Tako je valjda i sa životom. Bitku na kraju neminovno gubimo ali je bitno u toj bici ostati na nogama. Još nešto mislim: čini mi se da svaka riječ koja se izgovori u javnom prostoru ipak nešto mijenja, samim svojim postojanjem. Rekla bih čak i da svaka naša privatna riječ, odnosno misao, mijenja stvarnost. Dakle, izgovorene riječi imaju težinu i obavezuju nas. Prema njima imamo odgovornost. To je ono što povremeno zapanjuje: apsolutna neodgovornost za izgovorenu riječ. Zastrašujuć je primjer Donald Tramp.

Ima li simbolike u tome da se u hrvatsko pozorište vraćate ulogom Kasandre – žene nadarene proročkim darom, ali i prokletstvom da joj niko ne veruje?

– Da, naravno, simbolika je jasna i vidljiva. “Kasandra” je briljantan roman pisan iz ženskog ugla povijesti koja je uvijek muška i crno-bijela, prepuna “naših” i “njihovih”, odnosno “dobrih” i “loših momaka”, ma što to kome značilo. Krista Volf je roman pisala u trenutku kad je postojala ogromna opasnost od nuklearne katastrofe kao posljedice “hladnog rata”. Nije slučajno da je kao predložak uzela grčku temu – sve je, naime, uvijek isto, još od starih Grka. Euripid je, uostalom, sve već napisao. “Što ima novo?”, pita Astrov Ujaka Vanju a ovaj mu odgovara: “Nema ništa, sve je staro”.

No, i u Americi koju ostavljate na naredne dve godine nije mnogo bolja atmosfera. Jednom prilikom ste izjavili da vas je pre odlaska fascinirala ideja slobode u toj zemlji, ideja rasne i etničke izmešanosti. Šta vam je od te fascinacije ostalo?

– Još uvijek sam uzbuđena na dobar način kad sletim na LAX, losanđeleski aerodrom, i kad mi crni službenik na šalteru emigracije kaže: “Welcome home” a onda me armenski taksist odveze kući. Svaki put me ponovno razveseli miješanost američkog društva. Što se tiče tzv. slobode, ona je i ovdje pod stalnim atakom. I ovdje je taj atak na slobodu neprestano opravdavan potrebom za sigurnošću. “Želite li biti sigurni li slobodni”, dilema je koja se stalno nameće stanovništvu. LJudi ne razumiju da je ta “dilema” zapravo lukava podvala.

Da li se i dalje osećate kao imigrant u toj zemlji? U društvu ili u profesiji kojom se bavite?

– Ja se osjećam kao imigrant na ovoj planeti. Nikad se nisam osjećala kao da sam se igdje ikada zapravo “smjestila”. Ali nije li to prirodno stanje? Pa svi smo samo prolaznici kroz život i sve je “privremeno”. A mi bismo stalno i uporno neku sigurnost i definitivnost. Ja sam putnik i promatrač. Ta marginalna, tranzitorna pozicija je pozicija slobode.

Mislite li da će na vaš život u toj državi uticati predstojeći izbori? Kako gledate na kandidaturu Donalda Trampa, koga ste spomenuli?

– Trump je na neki način koristan jer je razotkrio, samim svojim postojanjem, lažnost i besmisao takozvanog demokratskog procesa. Demokracija je u Americi, nažalost, mrtva jer se izbori naprosto – kupuju. Otkako je Supreme Court donio odluku prema kojoj korporacije mogu legalno uvaljivati ogromne količine novaca u političke kampanje, više nema nade za demokraciju. Postojanje Trampa na političkoj sceni je sigurni dokaz da je jedino što neku osobu kvalificira za predsjedničkog kandidata – ogromna količina novaca i celebrity status. E pa kad je tako, onda možda da Kim Kardašijan bude predsjednica? Zašto ne? Vjerojatno bi bila bolja od Trampa. A i Kanje Vest bi u tom slučaju bio “First Husband”, što bi bilo baš zgodno. Sve je to ionako jedan veliki cirkus, sa mnogo love. Stvar je izgubila svaku ozbiljnost.

Šta se to događa u savremenom društvu u koji fašizam ulazi na mala vrata?

– Problem je što se ljudima čini da je Tramp toliko smiješan i apsurdan i da ga je toliko nemoguće zamisliti kao predsjednika “slobodnog svijeta”, kako ovdje vole reći, da se nitko previše ne uzrujava nad tom neshvatljivom pojavom. Ja se sjetim svoje bake koja je pričala kako, isto tako, nitko ni Hitlera nije shvaćao ozbiljno jer je opći dojam bio da je luđak i bolesnik. Tramp govori stvari od kojih bi se svakom normalnom čovjeku trebala dizati kosa na glavi. Ali se to ne događa jer nitko ne može povjerovati da je sve to zbilja a ne noćna mora.

O novim oblicima starih fanatizama govori knjiga Aleksandra Tišme “Vere i zavere”, na čijoj ekranizaciji ste nedavno radili u Novom Sadu…

– Kakav lijep roman! Kakav lijep projekt! Bilo mi je veliko zadovoljstvo učestvovati u projektu koji ima antifašistički karakter. Takvih je danas, na moje ogromno čudo, jako malo.

Ima li nade da ćete sa nekim angažmanom doći i u Beograd, na čijim pozornicama se takođe dugo niste pojavljivali, osim kao autorka komada “Dok nas smrt ne rastavi”?

– Bilo bi lijepo opet doći raditi u Beograd jer je to oduvijek bio “najkazališniji” grad u bivšoj državi. To je grad zaista dobrog, živog kazališta, fantastičnih glumaca i izuzetno sofisticirane kazališne publike. Ali rat je učinio da nitko od nas više ne postoji kao čovjek, glumac, pisac, vodoinstalater ili taksista. Postojimo samo kao Hrvati, Srbi ili Albanci, pa smo shodno tome i upućeni – svatko ka svom pripadajućem habitatu. Nema više da se netko usudi petljati se nekamo gdje mu nije mjesto! Kakvo žalosno osiromašenje! Ali i ono je proizvod demokratskih htijenja građana, zar ne? Sad su konačno svi “svoji na svome” i, prema tome, sretni i zadovoljni. Blago njima!

b92

Makedonija – Još jedan “dragulj u kruni” Georga Sorosa? (Prvi dio)

Neprofitno profiterstvo

Soros tvrdi kako se ne bavi filantropijom u zemljama u kojima posluje. Ali je Soros često koristio svoje veze u ključnim investicijama. Naoružan studijama Međunarodne trgovačke komore (ICC), osnovane 1919. godine u Parizu, a uz podršku Bernarda Kouchnera, šefa privremene uprave Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK), Soros je pokušao steći najprofitabilniji rudarski kompleks na Balkanu.

Bivša Jugoslavija je bila njegov cilj još od prvih dana njene dezintegracije. Već tada, 1991. godine, Soros je krenuo s radom svog “Otvorenog društva” i sa 100 milijuna dolara plaća oporbu, izdavačke kuće i “nezavisne” medije poput radija B-92 u Beogradu.

Od tada pa nadalje je sve poznato, iako uvelike podložno analizama nacionalnih povjesničara, a sve završava vojnom okupacijom Kosova od strane NATO saveza na jugu Srbije. Rat u Makedoniji 2001. je bio posljednji sukob na teritoriju bivše Jugoslavije i završio se tako da je Sorosu i američkim stratezima ostavio prostor za dezintegraciju države u budućnosti. Jednako je slučaj i s Bosnom i Hercegovinom, gdje se uvelike potencirani “vjekovni atavizmi” koriste za raspirivanje nacionalne mržnje među stanovništvom, dok s druge strane kapital kola ne poznajući granice.

Međutim, treba se vratiti na 1999. i Međunarodni kriznu skupinu (ICG), think-tank kojeg podržava George Soros. ICG objavljuje članak u kojem se savjetuje Ujedinjenim narodima na Kosovu (UNMIK) “da preuzmu rudarski kompleks Trepča što je brže moguće i objasnio kako bi to trebalo učiniti”.

U rujnu 2000. godine, u žurbi da rudnik Trepča preuzme prije izbora u tadašnjoj SRJ, Kouchner je rekao “kako je zagađenje iz rudarskog kompleksa opasno po okoliš”. Prilično besmislena tvrdnja, obzirom da je tijekom bombardiranja 1999. od strane NATO saveza cijelo područje, a i šire, zagađeno kišom osiromašenog urana, a studije su pokazale da je u zrak, vodu i na tlo bačeno više od 100 000 tona kancerogenih tvari. No, Kouchner je imao svoju zadaću i rudnik je “iz zdravstvenih razloga” bio zatvoren. Soros je uložio 150 milijuna dolara u nastojanju da dobije kontrolu nad kompleksom rudnika Trepča, koji sadrže zlato, srebro, olovo, cink i kadmij, a čija imovina vrijedi  5 milijardi dolara.

Bugarska je također implodirala u kaosu “slobodnog tržišta” i Soros se posvetio “bratskoj pomoći” bugarskom narodu.

Reuters je početkom 2001. izvijestio: “Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) je uložila 3 milijuna dolara u bugarsku high-tech tvrtku Rila. Još 3 milijuna dolara je došlo iz američkog privatnog investicijskog fonda Argus Capital Partners, sponzorirane od strane kompanije Prudential Insurance of America koja djeluje u Srednjoj i Istočnoj Europi. Soros, koji je uložio oko 3 milijuna dolara bugarsku tvrtku Rila i 2001. godine još jedan milijun, postao je većinski vlasnik.”

U Rumunjskoj su Soros i njegovi saveznici bacili oko na rudnik “Rosia Montana”, gdje su, kao i na Kosovu, lažno tvrdili da “predstavlja opasnost za okoliš”. Istina je da postojeći mali komunistički rudnik zagađivao okoliš, ali je on ionako trebao biti ugašen i razrađen je projekt novog rudnika sa svim potrebnim studijama. Soros se u kampanji koristio ekolozima povezanima s njegovim “Otvorenim društvom”.

Rumunjski ured za financiranje je uložio ogromne napore i doveo druge, nerumunjske skupine za zaštitu okoliša, ali je rudnik na kraju ipak zatvoren. U stvari, bitka se vodila između kanadske o kompanije Gabriel Resources, koja je upravljala rumunjskim rudnikom zlata, ali

Soros posjeduje udio u rudarskoj kompaniji Newmont Mining. S druge strane, Newmont Mining posjeduje udio u kompaniji Gabriel Resources, što znači

da Soros de facto posjeduje barem mali udio Gabriel Resourcesa. Pomažući da se ubije projekt Rosia Montana, Soros je značajno oborio cijenu dionica Gabriel Resourcesa i ostavio projekt Rosia Montana da i dalje leži neiskorišten i

pun zlata. Za Georga Sorosa je poznato da voli ulaganja u “propale”, bolje rečeno – upropaštene rudarske kompanije. U svakom pokušaju da se projekt iznova ne pokrene aktiviraju se nevladine udruge, među kojima je ključan “Savez za čistu Rumunjsku”. Rudnik još uvijek leži neiskorišten i nemojte biti iznenađeni da se Soros pojavi kao “spasitelj” nevjerojatno bogatog rudnika Rosia Montana. Jednako tako, ne treba biti iznenađen ako zapadni mediji tome ne budu pridavali nikakvu pozornost.

Kirk Leech, slobodni novinar i autor internetske stranice Golden Myths, koji se fokusirao na priču Rosia Montana, piše da je gašenje projekta Rosia Montana “bila ekonomska i socijalna katastrofa za više od 300 radnika, koji su najvećim dijelom otpušteni, a lokalno stanovništvo ove doline je ekonomski uništeno i ne zna kakvu budućnost očekivati”.

Jedino je sigurno za one koji su doprinijeli zamrzavanju projekta da će rudnik i dalje biti politička pozornica na kojoj će se prepucavati profesionalni zapadni i lokalni aktivisti  za zaštitu okoliša, bogati lokalni zemljoposjednici i poslovni krugovi u nadi da će imati koristi od nesigurnog projekta. Jasni gubitnici u bitci za Rosia Montana su obični ljudi.

Priča o zaštiti okoliša uvijek privlači pozornost zapadnih novinara, ali je isto tako istina da je rumunjska oporba uvijek bila povezana i kontrolirana izvana.

Zapadni ekolozi, koji nisu živjeli u području rudnika, pa čak ni u samoj Rumunjskoj, djelovali su u toj zemlji preko “Otvorenog društva”.

Soros je diljem svijeta financirao i kampanje za promicanje reformi u politici suzbijanja korištenja opojnih droga. Ovo je pitanje vrlo osjetljivo i potrebno je s velikim oprezom pristupiti cijelom procesu u odlučivanju koga dekriminalizirati u lancu od proizvodnje do konzumacije opojnih droga, ali jasni zakoni u tom smislu već postoje diljem zemalja EU. Proizvodnja i prodaja ili puštanje u promet opijata su kazneno djelo, dok se korisnicima propisuje dozvoljena količina za dnevnu i isključivo osobnu uporabu. Dakle, ovaj se problem ne može i ne smije riješiti jednostavnim zakonom o liberalizaciji tržišta narkoticima.

2008. godini Soros donira 400 000 dolara pomoći i financira uspješnu mjeru u državi Massachusetts, političku inicijativu kojom se u državi dekriminalizirao posjed od manje od 28 grama marihuane. Soros je također financirao slične mjere u Kaliforniji, Aljasci, Oregonu, Washingtonu, Coloradu, Nevadi i Mainu. Među skupinama za dekriminalizaciju droga koje su dobile sredstva od Sorosa su Centar Lindesmith i Zaklada Drug Policy.

Soros je 2008. donirao 1,4 milijuna dolara da pomogne promidžbu kalifornijske skupine “Proposition 5”, ali se nije uspio izboriti za mjeru za uvođenje programa rehabilitacije kao alternativu za zatvor za osobe osuđene za nenasilna kaznena djela povezana s drogom. Ovdje treba reći da Soros u tom smislu ne djeluje u Europskoj uniji, jer su takve mjere već dio zakonodavstva mnogih europskih država. Koliko je Sorosu zaista stalo do sudbine aktualnih i budućih ovisnika, teško je reći, ali da želi utjecati na ovu pošast, onda bi u suradnji s Pentagonom i američkim tajnim službama problem riješio u rekordnom roku, ali ne na Zapadu, nego u Afganistanu, koji je od američke okupacije najveći proizvođač opijuma na svijetu, kao i Peruu i Kolumbiji, američkim saveznicima i najvećim proizvođačima kokaina.

Imidž “filantropa” Sorosu daje moć oblikovanja međunarodnog javnog mnijenja, posebno kada se otvara pitanje tko su žrtve, a tko zločinci. Kao i druge nevladine organizacije, Human Rights Watch i sve Soroseve nevladine udruge  sustavno ignoriraju većinu organizirane i samostalne radničke klasne borbe u svijetu. U Kolumbiji se radničke vođe ubijaju rutinski i od strane paravojske koja djeluje su u dogovoru sa Sjedinjenim Državama i pod pokroviteljstvom vlade. Budući da se ti sindikati protive neoliberalnoj ekonomiji, HRW je relativno tih.

Kada je prije nekoliko godina aktivist Human Rights Watch Jose Vivanco svjedočio pred američkim Senatom u korist “Plana Kolumbija” rekao je:

“Kolumbijci se i dalje zalažu za ljudska prava i demokraciju i potrebna im je pomoć. Human Rights Watch nema nikakvih problema sa Sjedinjenim Američkim Državama, pod uvjetom da nam pomognu.”

HRW izjednačava akcije kolumbijskih gerilaca koji se bore za slobodu i protiv ugnjetavanja, državnog terorizma, siromaštva i eksploatacije s represijom oružanih snaga i paravojnih eskadrona smrti koje pomažu SAD. HRW je tvrdio i da vlade i vojska štite vlasnička prava i održavaju ekonomski i politički status quo. Posebno u oči pogađa laž ove organizacije, koja tvrdi da je 50% civilnih žrtava ubijeno od strane kolumbijske vlade i eskadrona smrti, iako je točan podatak 80%.

HRW je nadgledao izbore i pomogao usponu Uribeove vlade 2002. godine. Uribe je preostalo kadar latinoameričkih diktatora koje su SAD podržavali u prošlosti, ali je svejedno izabran. Human Rights Watch nije htio komentirati činjenicu da je većina glasača bojkotirala izbore.

Kuba je još jedan protivnik neoliberalizma kojeg se sustavno demonizira od strane takozvanih udruga za ljudska prava. Na obližnjem Haitiju je Soros financirao aktivnosti svih koji su radili da uguše narodne težnje, a bio je ključan u uklanjanju prvog demokratski izabranog vođe Haitija, Jean-Bertranda Aristidea. Ken Roth iz Human Rights Watcha je osudio Aristidea kao “nedemokratskog političara”.

Na svojim internetskim stranicama HRW kritizira Washington što se energičnije ne suprotstavlja Kini. Aktivnosti Kena Rotha su bile i dogovaranje koncerata “Tibetan Freedom”, što je putujući propagandni projekt velikih američkih rock glazbenika koji pozivaju mlade da podrže Tibet u borbi protiv Kine. Tibet je bio omiljeni projekt američke administracije kojeg je CIA pokrenula prije nekoliko desetljeća. Ken Roth se sjetio i kineskih Ujgura, kojih na sjeverozapadu zemlje ima jedva oko 20  milijuna, te je optuži kineske vlasti za kontrolu nad naftom bogatom zapadnom pokrajinom Xinjiang, gdje žive kineski Ujguri. Uz kolonijalistički pristup “podijeli pa vladaj”, Roth je pokušao uvjeriti neke od pripadnika ujgurske vjerske manjine u Xinjiangu da je intervencija poput one NATO saveza na Kosovu najbolji model za njih. Tek u kolovozu 2002. godine američka vlada je daje neku podršku njihovim nastojanjima.

Američka nastojanja na tim prostorima jasno opisuje The New York Times, koji je u svom starom članku o provinciji Xinjiang u zapadnoj Kini Ujgure opisao kao “muslimansku većinu koja živi pod represivnom kineskom vlašću”.

“Ujguri su dobro upoznati s NATO bombardiranjem Jugoslavije prošle godine, što su mnogi slavili kao oslobođenje muslimana na Kosovu. Oni ovdje maštaju o sličnom spašavanju”, 2000. piše The New York Times, iako je netočno da su Ujguri većina u Xinjiangu, kao i da su svi kosovski Albanci muslimani. Naime, Ujguri čine relativnu većinu od 48% stanovništva, ostalo su Han Kinezi (41%) Kazasi (8,3%), Huej (5%), ostalo su Kirgizi, Mongoli, te pripadnici Dongxiang i Xibe manjine.

The New York Times tada piše i “kako su najnovija otkrića nafte Xinjiang učinila izuzetno atraktivnim za međunarodni promet”, a uspoređuju uvjete autohtonog stanovništva s onim u Tibetu, što su prilično proizvoljne tvrdnje i odišu nepoznavanjem prilika u Kini i složenih odnosa svih etničkih skupina koje u toj zemlji žive.

Soroseve nevladine udruge sustavno lažu o stradalima u agresijama NATO saveza, a kada je 1989. bombardirana Panama, HRW u svojom izvješću samo navodi “kako je istjerivanje Manuela Noriege i uspostava demokratski izabrane vlasti predsjednika Guillermo Endara donijela velike nade u Panami”, a zaboravlja se spomenuti broj poginulih. Tako je bilo u svim drugim intervencijama, kojih je previše za nabrajati i samo od 1990. do danas ih ima na desetke, svaka sa žrtvama, patnjama i stradanjima civilnog stanovništva (1990. – 1999. / 2000. – 2009. / 2010. – danas).

Sva Soroseva brbljanja o vladavini prava padaju u zaborav kada SAD i NATO odrede svoje ciljeve. Tada George Soros i njegova hobotnica nevladinih udruga stanu iza dogovorenog projekta.

Kada su se dogodili napadi 11. rujna 2001. godine u New Yorku, rečeno je da je u World Trade Centru poginulo 2 801 osoba. 6. studenog 2001. godine se sastaje američko “Vijeće za inozemne odnose” (CFR), koje odlučuje provesti “veliku javnu diplomatsku kampanju”. ​​CFR je stvorio “Nezavisni Task Force kao američki odgovor protiv terorizma”. Sorosu su se pridružili Richard C. Holbrooke, Newton L. Gingrich, John M. Shalikashvili (bivši predsjednik Združenog stožera), te druge moćne osobe. Oni su mrtve u napadima “9/11” jednostavno iskoristili kao alat američke vanjske politike.

George Soros je primjetan u cijeloj kampanji i tada izjavljuje: “Jesu li viši američki dužnosnici pritisnuli prijateljske arapske i druge muslimanske vlade ne samo da javno osude napade “9/11″, nego i za stvaranje razloga i ciljeva za kampanju američke borbe protiv terorizma? Ako njihove vlade šute, mi nikada nećemo uvjeriti javno mnijenje na Bliskom istoku i Južnoj Aziji u pravednost našeg cilja. Moramo pomoći njima i moramo potaknuti bosanske, albanske i turske muslimane da se educiraju i da se sjete veze i američke uloge u spašavanju muslimana Bosne i Kosova 1995. i 1999. godine. Treba iskoristiti naše dugogodišnje, bliske veze s muslimanima širom svijeta. Angažirajte regionalne intelektualce i novinare, bez obzira na njihove stavove. Redovito pratite regionalni tisak u realnom vremenu.”

Soroseva je uloga podupirati i braniti američku vanjsku politiku, a posebno je zabrinut zbog mogućeg urušavanja svjetskog kapitalističkog sustava i činio je i činit će sve da to spriječi.

Soros je svojevremeno rekao: “Ja već mogu nazrijeti profit od konačne krize. Autohtoni politički pokreti, koji će vjerojatno nastati, tražit će da se izvlaste multinacionalne korporacije i preotme ‘nacionalno’ bogatstvo.”

Soros ima ozbiljan prijedlog plana i za zaobilaženje Ujedinjenih naroda. On predlaže da “demokracije u svijetu trebaju preuzeti vodstvo i uspostaviti globalnu mrežu, savez koji bi mogao raditi sa ili bez Ujedinjenih naroda”.

Da je psihotičan, moglo bi se pomisliti da je imao napad, ali je činjenica da je Soros izjavio “kako su Ujedinjeni narodi nesposobni za ispunjavanje obećanja sadržanih u preambuli Povelje”, što su reakcionarna razmišljanja institucija poput  Instituta “American Enterprise”. Iako mnogi konzervativci Sorosevu mrežu gledaju kao “ljevičarsku”, po pitanju statusa Sjedinjenih Država u Ujedinjenim narodima, Soros je na istoj valnoj duljini kao John R. Bolton, svojevremeno državni podtajnik za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost, koji je rekao: “Mi, republikanci u Kongresu, vjerujemo da ništa više ne treba posvetiti sustavu Ujedinjenih naroda.”

Ranije su John R. Bolton i njemu slični vodili višedesetljetnu desničarsku kampanju protiv Ujedinjenih naroda, a sada to čini Soros. Na njegovim raznim internetskim stranicama se mogu čitati kritike rada Ujedinjenih naroda. Čak i neki pisci su pod utjecajem njegovih ideja. William Greider, na primjer, otkrio je neke vrijednosti Soroseve kritike i tvrdi da Ujedinjeni narodi ne bi trebali biti mjesto okupljanja “diktatora i lidera totalitarnih režima, koje uopće ne treba tretirati kao ravnopravne partnere”.

Ovakav prozapadnjački rasizam je srž Soroseve oholosti. Njegova pretpostavka da Sjedinjene Države mogu i trebaju pokrenuti svijet je u stvari recept za fašizam na globalnoj razini. Predugo se zapadni “progresivci” priklanjaju Sorosu. Vjerojatno će Greider i drugi reći da je pozivanje na fašizam pretjerano i neopravdano. No, dovoljno je pažljivo slušati ono što je sam Soros izjavio: “U starom Rimu su glasovali samo Rimljani. U suvremenom globalnom kapitalizmu, samo Amerikanci glasaju. Brazilci ne glasaju.”

Soros i droge

George Soros je kategorički zanijekao primanje novca od narko kartela ili bilo kojeg oblika kaznenih djela. Ostaje činjenica, međutim, da se barem neka od njegovih financijskih poslovanja baziraju na bankarstvu i među financijskim centrima za koja se naširoko smatra da sudjeluju u pranja novca. Sorosev fond sa sjedištem u Nizozemskim Antilima, samoupravnoj federaciji od pet karipskih otoka, CIA opisuje kao ključnu točku u pretovaru južnoameričke droge na putu za SAD i Europu i centar za pranje novca.

Sorosev dugogodišnji cilj je bio srušiti nacionalnu politiku protiv droge američke vlade. On to naziva “smanjenjem štete”, što znači da će se kaznena djela povezana s uporabom opojnih droga “navodno smanjiti”, ako vlada preuzme trgovinu drogom i pribora za njeno konzumiranje droga. Ovo je sklizak teren i pilot projekt u Švicarskoj baš i nije dao neke rezultate, dok mnoge zemlje Europske unije imaju vrlo blage zakone u tom smislu, ali se konzumacija ne smanjuje. No, provedba zakona će i dalje će biti potrebna kada su u pitanju djeca, jer će u suprotnom  opijati biti dostupni svima, pa i malodobnicima i tinejdžerima, baš kao što su danas cigarete ili alkohol, bez obzora na sve postojeće zakone.

Soros se oštro protivi rigoroznim zakonskim mjerama u području proizvodnje, prodaje i konzumiranja droga, a sebi uzima za pravo da hvali ili kritizira zakonodavstva suverenih država.

U ovom izvješću, izdanom u svibnju 2008. godine od strane “Zaklade Beckley”, još jedne iz njegove galaksije, bio je kritičan prema bivšem gruzijskom predsjedniku Eduardu Ševardnadzeu.

“Bivši prvi tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije u Gruziji, Eduard Ševardnadze, pokrenuo je oštre zakonske mjere i javne kampanje protiv korisnika droga 1970.”, stoji u tom izvješću.

“Zaklada Beckley” u svom izvješću navodi kako su primjetne obećavajuće promjene pod predsjednikom Mihailom Saakašvilijem, koji je “koji je najavio mogućnost odmaka politike o drogama od pretežno zakonske i kazneno-pravne sfere”. Drugim riječima, lider “Revolucije ruža”, Saakašvili, obećao je Sorosu konačnu legalizaciju droga u Gruziji.

Problem konzumiranja opojnih droga je previše složen da bi m u se pristupilo na ovaj način. Legaliziranje trgovine ili državni nadzor nad distribucijom onoga što zovemo opojnim drogama ne mogu biti isti u Nizozemskoj, gdje je to riješeno poznatim “coffee-shopovima”, Boliviji u kojoj se list koke tradicionalno konzumira stoljećima ili Rusiji, koja je ionako teško pogođena poplavom heroina koji izlazi iz Afganistana! Uzeti jedan zakon i preslikati ga na globalnu razinu u ovom području je zamisao vrijedna prezira.

No, čini se da iz svega opet stoji profit, što je, kada su u pitanju droge, više nego razumljivo. Zamjenik direktora “Zaklade Beckley” Mike Trace, bio je postavljen za voditelja Ureda Ujedinjenih naroda za kontrolu droga i kriminala u Beču u siječnju 2003. Bio je prisiljen dati ostavku na svoju dužnost u roku od osam tjedana i to nakon objavljivanja podataka iz dokumenata dobivenih od mreže “Hassela Nordic”, švedske organizacije koja se bori protiv liberalizacije propisa o drogama, koja je dokazala da je Trace bio uključen u operacije koje financira milijarder George Soros, a koje su potkopavale međunarodne konvencije o trgovini opojnim drogama. Iste godine se u Beču održao poseban sastanak na tu temu, ali je sve prekrio zaborav. Portal Accuracy in Media je o tome napisao veliku reportažu, ali je ona vješto prešućena.

Svi koji vjeruju da je američkom milijarderu i “filantropu” stalo do sudbine i života sitnih kriminalaca i ovisnika, jednako tako mogu vjerovati da mu je stalo i do slobode, demokracije, ljudskih prava, čistog okoliša i svjetlije budućnosti svih naroda u svijetu, za što se navodno bore udruge koje gravitiraju oko “Otvorenog društva” Georga Sorosa.

*************************************************

Vraćajući se na Makedoniju, jučer je Zoran Zaev, lider Sorosevih “ljevičarskih antisocijalista” i stranke SDSM, izjavio je “kako se izbori 5. lipnja neće održati”. Četvrti dan za redom traju nemiri, ali je makedonski premijer Nikola Gruevski poručio kako će se izbori održati i dok je on na funkciji koju obnaša, Makedonija neće vidjeti nikakav ukrajinski scenarij, kako je obećao Zaev. Iz svega se da zaključiti da će sljedećih nekoliko tjedana biti ključni za budućnost, ali i za opstanak Makedonije kao jedinstvene države svih njenih građana.

Kremlj je upozorio Zapad da u Makedoniji ne pravi “ukrajinski scenarij”, jer će planuti će cijeli Balkan.

Rusija je zabrinuta zbog pogoršanja političke krize u Makedoniji i poziva strane na mirno rješenje, priopćeno je u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova.

U ruskom Ministarstvu vanjskih poslova  su konstatirali da je “makedonska oporba ponovno postala instrument za raspirivanje unutarnjeg političkog sukoba, te ovaj put ima podršku iz inozemstva, a sve s ciljem da se poremeti održavanje izvanrednih izbora zakazanih za 5 lipnja, što predstavlja jedini demokratski legitimni izlaz iz krize”.

Ruski dužnosnici su podsjetili da je provođenje izbora dogovoreno 2015. uz aktivno sudjelovanje Sjedinjenih Država i Europske unije i da se zapadni partneri trebaju pridržavati dogovora i preuzete  odgovornosti. No, treba podsjetiti da su zapadni dužnosnici bili jamci mirne tranzicije u Ukrajini, a samo nekoliko sati nakon potpisivanja zajedničke deklaracije je u Kijevu izvršen prevrat. Sudeći po slijedu događaja, može se reći da je s “jamstvima Zapada” Makedonija već duboko ušla u “ukrajinski scenarij”.

“Smatramo nedopustivim pogoršanje krhke situacije u Makedoniji, koja je uvjetovana složenom etničkom i vjerskom strukturom države. Aktiviranje “ukrajinskog scenarija”, iniciranje nezakonitih akcija i državni udar izvana mogli bi dovesti do dubokih potresa u Makedoniji i destabilizacije Balkana u cjelini”, navodi rusko Ministarstvo vanjskih poslova i poziva “sve političke snage i predstavnike međunarodne zajednice da mirnim sredstvima dođu do rješenja unutarnje makedonske situacije, s poštovanjem djelovanja i odluka legitimnih vlasti i rukovodstva Makedonije”.

Međutim, mnogi makedonski novinari i takozvani intelektualci, koji su protekla dva desetljeća ubrzano napredovali, profesionalno i financijski, drže da je Zoran Zaev u pravu i prevrat je “jedini spas za Makedoniju”.

Iako su ova dva teksta opis samo manjeg dijela aktivnosti dvorskog čarobnjaka “Američkog carstva”, Georga Sorosa, dovoljno je da se u njega prepoznaju vrhunska inteligencija, lukavost i organizatorske sposobnosti. Što god činio Soros, posljednje je što jedan narod i politički vrh smije učiniti – podcijeniti ga.

Izvor: Heather Cottin – George Soros: Imperial Wizard/Double Agent

altermainstreaminfo

Na eskalaciju protusrpske mržnje i netrpeljivosti, osobito otkako se državna vlast presvukla iz „lijevocrvenih“ u „desnoplavocrne“ odore, eruptirao je u Srbiji vulkan protuhrvatske pomame. Milo za drago ili obratno, nije bitno, no srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji – ni luk jele niti ga mirisale – gurnute su biti prvima na ciljniku crnokošuljaške falange. Ovih je dana osobito uzavrelo na objema stranama Dunava pa stanje, sve sličnije uraganu s početka devedesetih, pomalo izmiče kontroli i zlom slutnjom opet uznemirava Europu.

Za agresivnu ustašizaciju u Hrvatskoj i dio vlasti koje toleriraju povijesni revizionizam, zaoštravaju hrvatsko-srpske odnose i potiču pogrom onih koji drugačije misle, očito više nema razumijevanja ni u Bruxellesu niti u Washingtonu. Prve je packe službenom Zagrebu udijelio Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, a potom i američki State Department u svom redovnom godišnjem izvješću o ljudskim pravima u svijetu, pa istaknuti njemački europolitičari, sada i sama Europska unija, kao i veleposlanici najmoćnijih zemalja EU i Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj. Na kakve je grane spala Hrvatska u jedva tri mjeseca vlasti koalicije HDZ&“domoljubi“&Most upućuje i to da se ove godine u Jasenovcu, prvi put, priređuju tri odvojena odavanja počasti žrtvama ustaškoga genocida.

Slične poruke zadnjih su nekoliko mjeseci sve češće (FOTO: SNV)

Intenziviranje protusrpske mržnje – do otvorenih zahtjeva za istjerivanjem Srba iz Hrvatske: Milorada Pupovca, Mirjane Rakić, Borisa Lalovca, mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija… – začinjeno je lakomislenim „diplomatskim“ istrčavanjem u blokadu srbijanskog pregovaračkog puta u Uniju. Blokada ionako nema šanse, jer zapadni geostrateški, vojni i ekonomski interesi (SAD/EU/NATO) nikad nisu ni u tragovima uključivali želje i osvetničke porive hrvatske desnice da se na svaki način napakostiti Srbima. Napakostiti, pa makar to išlo preko leđa onih 59.000 Hrvata u Srbiji, uključujući i one što se izjašnjavaju Bunjevcima i Šokcima. Mediji donose neugodne pojedinosti o tome da je u Srbiji zavladala protuhrvatska histerija i žestoko neprijateljstvo prema hrvatskoj manjini nakon što je Zagreb pokušao blokirati put susjedne zemlje u EU.

Analfabetska diplomacija u Zagrebu, opijena dolaskom u prigodu muvati se po predvorjima međunarodnog odlučivanja, nije vidjela dalje od nosa, pa je žestoko udarila u zid „viših interesa Zapada“. Odbacila je i službenu potporu prethodne vlasti Srbiji na putu u Uniju, što je u Bruxellesu tada honorirano kao hrvatski prilog miru i stabilnosti na povijesno nestabilnom Balkanu. Slovenska se europarlamentarka Tanja Fajon neki dan izlanula u tom smislu na televiziji N1: EU smatra Srbiju, a ne „neku drugu zemlju“ liderom u regiji. Hrvatska desnica tvrdi obratno, voli mitove, ali i crnokošuljašku ZDS-koreografiju. Unija to ne voli.

Time se Hrvatska kompromitirala pred demokratski zrelim svijetom i usamila od ostalih 27 zemalja EU-a. Naudila je hrvatskoj manjini u Srbiji, ali i oko 200.000 vlastitih građana srpske etničke pripadnosti. Posljedice su već na djelu. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac, prije nego se obrati međunarodnoj zajednici, a hoće, zatražio je pomoć državnog vrha vlastite domovine protiv govora mržnje usmjerenog prema Srbima. „Sami ste si krivi za sve zlo koje vam se događa, izazivate hrvatski narod“, otprilike je smisao „baršunaste odbijenice“ hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

“Stvoreno je snažno antihrvatsko raspoloženje u javnosti” – Tomislav Žigmanov (FOTO: Hina)

Potvrđujući Hini antihrvatsku histeriju u Srbiji, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić je kazao hrvatskim medijima u Vojvodini: „Očito je da se radi o koordiniranoj akciji u kojoj sudjeluju vodeće i minorne srbijanske stranke, mediji, pojedine organizacije, ali i neke nepostojeće hrvatske udruge“. Isti takvi to čine Srbima i „komunjarama“ u Hrvatskoj. Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov precizira: „Vojislav Šešelj je oslobođen optužbi, Srbija je u predizbornoj kampanji, a Hrvatska uvjetuje njezin nastavak pregovora s EU-om ispunjavanjem određenih obveza. Sve to stvara snažno antihrvatsko raspoloženje u javnosti, što za posljedicu ima povećanje straha kod pripadnika hrvatske manjine, njihovo povlačenje i pasivnost“. U Srijemu se napada Hrvate na javnim mjestima, opet ih se naziva ustašama, tjera na iseljenje i čine im se neugodnosti na radnim mjestima…

Kokardaši tamo daleko i proustaška im braća u Hrvatskoj opet traže krv na Balkanu, a nacionalne manjine su im prve na ciljniku. Tako, recimo, za studentskog kapelana don Damira Stojića, salezijanca doseljenog iz Kanade, koji nikad nije osjetio vonj ljudske krvi na prvoj crti bojišnice, „Domovinski rat još nije gotov“. Ako za njega nije, neka si ga nosi u župni dvor umjesto da maloumno huška veterane na polnoćki u savskoj šatri. Za Šešelja, dok usred Beograda pali hrvatski barjak, „velika Srbija je samo pitanje vremena, od nje ne odustajemo, a ustaše treba klati hrđavom žicom kao kerove“. Vojvođanski Hrvati iz Hrtkovaca i Slankamena dobro su zapamtili što to znači. Karamarko i Grabar-Kitarović u to su doba bili u debeloj zavjetrini, kao što će i sutra biti nastane li opet stani-pa’ni.

„Nećemo dopustiti da nas se ponižava“, poručio je Beograd Zagrebu u povodu uvjetovanja puta u Uniju, čiji hodogram predviđa za nizozemskog predsjedanja otvaranje poglavlja 23. i 24. o pravosuđu i ljudskim pravima. Beogradski Blic, pozivajući se na izvore u samom vrhu EU-a, tvrdi da su „Hrvati zatražili vremena kako bi se izvukli iz problema koje su uvjetovanjem Srbiji sami zakuhali, jer ne mogu dobiti podršku ostalih članica EU-a“. „Ako Hrvatska do utorka ne dostavi mišljenje, politički pritisci podignut će se na višu razinu i vrlo je moguće da će se u cijelu priču uključiti i Vijeće ministara EU-a“, citira Blic izvor u Bruxellesu.

Analfabetska diplomacija u Zagrebu, predvođena ministrom vanjskih poslova Mirom Kovačem, opijena dolaskom u prigodu muvati se po predvorjima međunarodnog odlučivanja, nije vidjela dalje od nosa, pa je žestoko udarila u zid „viših interesa Zapada“ (FOTO: Hina)

Pitanja prava nacionalnih manjina riješena su bilateralnim sporazumom Hrvatske i Srbije; dodatno će se armirati srbijanskim prihvaćanjem pravne stečevine EU-a i mehanizmima nadzora provedbe. Problem srbijanske suradnje s Haagom je ad acta, što je potvrdio glavni tužitelj Tribunala Serge Brammertz i pohvalio Srbiju zbog primjerne suradnje. Bez suvišnih zašto i zato, Srbija je, precizirao bi Vladimir Šeks, „locirala, identificirala, uhitila i transferirala u Haag“ sve zatražene velike ribe – od Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića do Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja, Ratka Mladića… Treći hrvatski uvjet Srbiji, Zakon o općoj jurisdikciji za ratne zločine u ratovima u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji ne vrijedi Bruxellesu koliko je crnog pod noktom: takve paragrafe ima 11 zemalja Unije i nikom ništa, a srbijanski su 2005. godine prepisani od Francuza.

Prepotentno je od hrvatskog političkog vrha blokirati Srbiju baš na pitanjima građanskih sloboda, ljudskih i osobito manjinskih prava kad Hrvatska ima debelog/užeglog putra na glavi, baš u odnosu na te grijehe. Ne ispunjava pretjerano obveze što ih je Uniji potpisala pristupnim sporazumom. „Socijalna diskriminacija i slučajevi nasilja prema etničkim manjinama, ženama i LGBT zajednici te korupcija u vlasti najveći su problem u poštivanju ljudskih prava u RH“, tvrdi SAD u izvješću State Departmenta.

Poruke “ljubavi” nedavno upućene Agrokoru u Srbiji (FOTO: Hina)

Milijun i jedan je razlog za korektnu dobrosusjedsku suradnju Hrvatske i Srbije: od prepletenosti povijesnih sudbina, kultura i komplementarnih ekonomija do dugoročnih interesa u Uniji. Unatoč onima koji zazivaju krv i osvete samo zato što oni nisu naši, normalan je intelektualni i poduzetnički svijet izgradio mostove preko Dunava. I to funkcionira. Robna razmjena je, recimo, ovdje u korist Hrvatske. Jesu li Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Ivan Tepeš, Pero Ćorić ili proustaški žurnalistički harlekini iz nekih „medija“ pitali managemente Agrokora, Podravke, Kraša, Končara, Atlantic grupe i inih među 150 hrvatskih izvoznika i tvrtki koje unosno posluju u Srbiji podržavaju li ih kada dižu tenzije?

Hoće li Zagreb i Beograd ipak smoći kritičnu masu razuma i podrezati krila svojim proustaškim/pročetničkim jastrebovima i učinkovito zaštititi ugrožene nacionalne manjine? Ili će ih na to biti prisiljen natjerati masovan građanski pokret otpora? Kolumnistica Jutarnjeg lista Ivanka Toma je, pod naslovom „HDZ je stvorio napetost u odnosima sa Srbijom, sada to mora riješiti“, prepoznala problem: „No, situacija u kojoj smo se našli nije jednoznačna. Ona je primjer nekonzistentnosti hrvatske državne politike i amaterizma u obrani nacionalnih interesa.“

lupiga

Hrvatska je u pola godine prešla put od zemlje čija Vlada zbog migrantske krize narušava odnose sa susjedima, ali uživa stanoviti ugled na Zapadu, do zemlje čija Vlada narušava odnose sa susjedima, ali je zbog svoje vanjske i još više zbog unutarnje politike postala predmetom kritike čitavog niza zapadnih država

portalnovosti

Dan nakon izbora u Srbiji, na kojima je Aleksandar Vučić ubijedljivi pobjednik, sa preko 48 odsto osvojenih glasova, svima je nejasno zašto nema slavlja u SNS-u i zašto ova pobjeda nije ispunila očekivanja prvog čovjeka naprednjaka.

1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

Piše: Ljupko Petrović

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školostvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku kad je ovakva, to je već drugo pitanje…

tacno

Blago vama koji radite, pa danas ne radite! A nije vezano uz to što je nedjelja. Niste na ovaj datum radili ni prošle godine, a nećete ni sljedeće, ako ste rođeni pod sretnom zvijezdom. Još ako dobivate redovito plaću – prvomajski vam zavidim. Kao i svi oni koji rade a skoro zaboravili kad su dobili zadnju paru za to. Njima je, ipak, teže nego nezaposlenima, jer ovi potonji imaju slobodnog vremena na pretek, ne moraju svaki dan mijenjati garderobu što je ušteda u vodi, struji i deterdžentu. A koliko tek cipele mogu trajati! Danima ih ne moraju obuvati, do obližnjeg marketa čiji gazda vodi računa da uvijek ima kruh i mlijeko na akciji, mogu i u papučama, a skoro pola tople godine i bosi. Pa one jeftine s nenatkrivenog sajamskog štanda umjesto jedne, mogu potrajati pet-šest sezona.

Najproblematičniji smo mi zavidni. Zato za kaznu imamo uspomene.

Nekad davno, prije mnogo godina, već se početkom aprila bezeciralo janje u selu, uz procjenu koliko će dobiti na kilaži do Prvoga maja, dala se kapara i, praznik rada je mogao polaganim dnevnim koracima stizati. Bilo je sigurno da će jadno janješce na sam praznik biti u dvorištu, ne više živo, već spremno za gurmanski užitak. Koliko god to ružno i nepošteno bilo prema njemu. Još sinoć izvaganome, idealna težina, 25-26 kilograma žive vage, najbolje. Za ražanj. Sve crnje od crnjega za janješce, ali, slina curi, želuci se nadimaju, miris ulazi u nosnice.

Nekad davno, zorom razbuđeni, čekali smo prvomajsku budnicu, koračnicu gradskog limenog orkestra, čiji su članovi uglavnom bili vatrogasci. Prolaze kroz dvije-tri glavne varoške ulice, a mi, s periferije, jurišamo na prozore i vrata, zavidimo onima u tim ulicama jer mogu vidjeti svirače. Kroz naš sokak nikad nisu prolazili. U dječjoj glavi pitanje: Zašto ove godine nisu išli drugim ulicama, zašto uvijek istim.

Nekad davno, Uskrse smo itekako obilježavali, i jedan i drugi, takav je uvijek bio običaj, zavarava sebe i sve oko sebe onaj tko kaže da nije smio. Smio je, samo ako je želio, ali, većina nije baš to htjela, nije željela. Tko je mogao nekome zabraniti da ofarba jaja i jede kuhanu šunku? Uvijek je to bila porodična svetkovina, kako i priliči religioznom običaju. Ali, zato smo Prve majeve baš slavili. Onako narodski, nepodijeljeno i neopredijeljeno. Samo što je većina pekla janje, a tko nije bio ljubitelj tog okusa i mirisa, taj se ipak „opredijelio“ – za prasence. Postupak isti, a uvijek je ispadalo dobro, jer smo onda na ovalima razmjenjivali više vrsta pečenog mesa. Nije li nekome iz društva u dvorištu odgovarala vruća janjetina, slobodno je mogao preći u susjedovo dvorište na ohlađenog odojka

Nekad davno, na Prvi maj, oko deset,  počeli su stizati gosti s raznovrsnim kolačima. Iz velikoga grada, k nama u provinciju, svečano odjeveni, kakve trenirke i tenisice. Svi su imali neke trifrtalja rukave ili pulovere kojima su se rukavi lako dizali do laktova, a samo zaradi toga da se pečena janjetina lakše savladava, da borba s krtinom ili obožavanom glavom bude lakša. Ražanj se okretao u dvorištu, jelo se u dvorištu, ostaci neprožvakanoga direktno bacali mačkama, a nesavladane kosti psima. Svi zadovoljni, miris pečene janjetine u prstima navečer su odnosili u grad. Nije im bilo neugodno pred susjedima u liftu zbog tog mirisa. Bio je to simbol prestiža i statusa. Biti pozvan na prvomajsku janjetinu s ražnja! Sav je gradski komšiluk znao kako je bilo savršeno. Drugačije od roštilja na obližnjem izletištu.

Nekad davno, veselje je počinjalo sa Zaimom Imamovićem i vječnom Kavu mi draga ispeci. Nastavljalo sa Safetom Isovićem i Moj zumbule. Negdje u sredini, kad su na red došle makovnjače i štrudle od sira, eto istinske tuge za živim i neživim majkama, čiji je vrhunac bio Nedžad Salković i Ne klepeći nanulama. Onda ljubavna patnja, Himzo Polovina i Emina. A predvečerje se pozdravljalo sa Da zna zora…

Nekad davno, prije mnogo godina, kad je bio Prvi maj, od sevdaha se nije moglo zaspati sve do trećega maja. Radni ljudi zato što su se odmarali, plaćeno, dva dana, ako se kako moglo spojiti s vikendom, znalo je to biti i četiri-pet dana. Graditelji su se vraćali u prvu majsku jutarnju šihtu opijeni proljetnim suncem, janjetinom, pivom i hvalisanjem, malo mamurni, ali raspjevani. Pod pobjedničkim zastavama ponosa koje su natkriljivale nebo: Liberté – Égalité –  Fraternité zastavama.

Nekad davno, sjećaš li se … bivši radni druže, sretan ti Prvi maj!