Historijski revizionizam pojava je koja traje 25 godina i koristi se neprovjerenim činjenicama i sumnjivim ideološkim interpretacijama prošlosti.

Na pisanje o ovoj temi sam se odlučio u petak kada sam, na poziv vladike pakračko-slavonskog gospodina Jovana Ćulibrka, prisustvovao u prostorijama pravoslavne gimnazije u Zagrebu Međunarodnoj konferenciji u povodu Komemoracije jasenovačkih novomučenika. Najviše me se dojmio govor o zločinima pripadnika VII. brdske SS divizije Princ Eugen jer se to tiče  mene samoga s obzirom na to da mi je djed po ocu bio suradnik Gestapa.

Pišem imajući u vidu zločine Hrvata i Srba, jer su oni najstrašniji, ali i potrebnog mira u kućama svih ljudi naše izmučene regije, bez obzira na naciju kojoj mi pripadali.

Pišem i kao nasljednik onih koji su bili na zločinačkoj strani.

Za mene su partizani heroji i vjerujem da bih im 1941. pristupio da sam tada bio živ i sposoban, kao i to da, sada kada ga imam u kući, to mogu reći i za mojega oca, premda je on 1941. bio petogodišnji klinac, ali i imajući u vidu da je pedesetih u Buenos Airesu služio Anti Paveliću, što danas, kaže, ne bi nikada ponovio.

Ne pišem, da pojasnim i to, da zadovoljim apetite ekstremnih desničara kojima se tema komunističkih zločina čini od apsolutne državničke prioritetnosti, već da postanem eho onih istinskih tražitelja pravde i mira, ponajprije u kršćanskim redovima.

Pišem, dakle, kao nasljednik onih koji su bili na zločinačkoj strani. Za mene su partizani heroji i vjerujem da bih im 1941. pristupio da sam tada bio živ i sposoban, kao i to da, sada kada ga imam u kući, to mogu reći i za mojega oca, premda je on 1941. bio petogodišnji klinac, ali i imajući u vidu da je pedesetih u Buenos Airesu služio Anti Paveliću, što danas, kaže, ne bi nikada ponovio

Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od 27. lipnja 1996. o “mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima”, kao i od 25. siječnja 2006. o “neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima”:

– upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma kao što je to učinila glede zločina nacizma;

– naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina;

– preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba;

– inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo “na sućut, razumijevanje (…) počast (…) i priznanje njihove patnje”;

– upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja;

te, budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine; smatram svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću napisati sljedeća razmišljanja:

Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima”.

U tu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički stavovi, itd. – smatrao suparničkim isključivom komunističkom poretku.

Nakon što je taj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim stratištima, na “križnim putovima” i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda – u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji.

Smatram da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati kao i podcjenjivati značenje i broj svih tih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno.

Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi

Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima kao tzv. “drugu fazu revolucije”, te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je “razumjeti” narav i razmjere zločina koji su počinjeni.

Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin.

O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim masovnim pogubljenjima.

Na različite je načine evidentirano te dijelom locirano približno 1300 takvih grobišta, najviše u Hrvatskoj i u Sloveniji, među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora i u Maceljskoj šumi. Procjenjuje se da je to tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti.

Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine, pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno “nisu postojali”.

Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati.

Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljeća nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka ili pak počinitelja zločina (i sam u užoj obitelji imam člana kojeg su ubili komunisti u ljeto 1945.).

Smatra se potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama.

Tamo pak gdje su ostaci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici… ”potrebno je ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava”.

Sve to s ciljem da se omogući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih.

Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su “sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, a posebice neotuđivu pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost. Potrebno se ponovo suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti. Izuzetno je važno, na isti način, da cijelo naše društvo bude svjesno ogromnih dimenzija ustaškog terora, kao i to da se govori i o zločinima fašista, četnika i drugih.

Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima”

To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok je malo toga učinjeno u vezi zločina komunizma.

Bio bi red komemorirati sve patnje i stradanja te obilježiti stratišta i logora četiriju totalitarnih režima: fašizma, nacizma, ustaštva i komunizma, pa tako i “križnih putova” i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke “istrage” – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti.

Stoga, da bi se prekinuli omalovažavanje i šutnja o tim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, valja potaknuti institucije svih zainteresiranih država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvije pedagogija pomirenja i oprosta.

Institucije naših država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o tim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima.

Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u “drugoj fazi revolucije” obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike, premda je teško vjerovati da odgovornih još ima među živima.

Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama četiri totalitarna režima temeljem ideološke mržnje i “prava” na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Tešku krivnju snose i vođe poraženih režima, ustaške glavešine (Ante Pavelić, napose) tamo gdje su naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost, predvidivoj sudbini.

Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koje su – po dogovoru o vraćanju protivničkih vojski u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima kao predvidivim nastavkom partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina koji su započeli i mnogo prije završetka rata.

Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih zločina, bilo onih političkih vođa koji su naređivali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti masovnih zločina, mora se ukazati na važnost funkcioniranja pravnih država te na poštivanje nacionalnih zakona, rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.).

Uz kažnjavanje zločinaca – kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje naroda. To napose vrijedi za odgovorne za zločine devedesetih na području bivše SFRJ.

Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od četiri totalitarizama koji su opustošili naše države – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprečavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevice zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine.

Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od četiri totalitarizma koji su opustošili naše države – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprečavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevice zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine

Podsjećam na nedavna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…) koje su pod motom ”Istina i pomirenje” pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja.

U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, bilo bi nužno predložiti državnim vlastima, kao što u nas čini Documenta koju vodi uzorna mirotvorka Vesna Teršelič, da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu žrtava.

I na kraju, moramo odlučno osuditi sve totalitarizme i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi.

Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi.

Odgovara li vam ovo razmišljanje? Ne? Pokušajte me nadopuniti, a da to ne bude ponovo vrijeđanje i omalovažavanje koje je klasično kada se latimo ovih tema.

Mir vama i mir u našim kućama.

autograf

Poljoprivredna pitanja postaje sve teže odvojiti od klimatskih promjena jer vremenski ekstremi uništavaju sve veći dio usjeva. Nove agrarne strategije ne mogu se graditi bez istovremenog suočavanja s činjenicom da se ekonomski sustav treba mijenjati.

Prizori sušom spaljenih njiva diljem regiona, uz prateće požare, su zasigurno slike koje su obilježile ovo ljeto. Posljedice rekordnih temperatura su gubici ljudskih života i ogromne materijalne štete u poljoprivredi. Preko milijun hektara obrađenih površina stradalo je pod naletom suše u regionu. U Srbiji, procijenjena šteta iznosi više od milijarde eura, u Hrvatskoj se brojka vrti oko 134 milijuna eura, dok je u BiH zabilježeno oko 300 milijuna eura gubitaka. Mada bi se na prvu loptu moglo pomisliti da su takve vrućine sporadične te da se događaju jednom u nekoliko ili više godina, stručnjaci za globalne klimatske promjene upozoravaju da će takvi scenariji u budućnosti, uz ovakvu dinamiku neprekidnog ekonomskog rasta baziranog na fosilnim resursima, postati sve češći.

Osim prihoda poljoprivrednika, štete u poljoprivredi će se direktno odraziti na sve ostale sektore prehrambene industrije poput mesne, mliječne i prerađivačke, što će za posljedicu imati više cijene svih proizvoda direktno vezanih za poljoprivrednu industriju. Iz nadležnih ministarstava kao rješenje za poljoprivrednike najavljuje se izgradnja sustava za navodnjavanje, kad se radi o poljima veličine nekoliko stotina tisuća hektara, a to je ogromna i teško izvediva investicija. Ministarstvo poljoprivrede sigurno ju neće moći realizirati u okviru budžetskih mogućnosti. Uz to, veliki broj poljoprivrednika nema vlastite resurse za takve pothvate, što se posebno odnosi na male poljoprivrednike. Rješavanje problema u agraru u kontekstu globalnog zatopljenja tehničko-tehnološkim mjerama poput navodnjavanja, modificiranja sjemena, promjene vremena sjetve itd. mogu kratkoročno pomoći poljoprivrednicima u borbi protiv klimatskih promjena. Međutim, vodeći se upozorenjima svih eminentnih stručnjaka na području klimatologije, takva rješenja su kratkog daha. Za dugoročnu stabilnost i sigurnost, posebno u kontekstu spašavanja poljoprivrede i održivosti planeta i ljudskih života, potrebno je sagledati stvari iz šire perspektive i uzeti u obzir da rješenje mora sadržavati  sprečavanje daljnjeg narušavanja klime. A determinirajući faktor je kontrola emisija CO2 na globalnom nivou.

Kao što kaže Jeremy Grantham, glavni nadzornik investicija u GMO Capital (kompanija čija vrijednost imovine iznosi 106 milijardi dolara globalno) ilustrirajući snagu klimatskih promjena i utjecaj na poljoprivredu: “Ponekad u crnom humoru volim reći da je istočna Australija imala prosječne padaline posljednjih sedam godina. Prvih šest godina su bile najsušnije od kad postoje mjerenja, a sedmoj nam je voda od poplava došla do grla. Takve ‘prosječne padaline’ otežavaju poljoprivrednicima uzgoj hrane.”

Dvije strane priče o klimi

Debate i teorije o klimatskim promjenama u znanstvenim krugovima vuku korijene duboke 200 godina. No, tek od druge polovice 20. st. počinje se ozbiljnije dovoditi u pitanje čovjekov utjecaj na globalne klimatske promjene, a u kontekstu povećane emisije CO2 plinova u atmosferu, uslijed rapidne industrijalizacije upogonjene fosilnim gorivima. U 21. stoljeću mnogobrojne studije dokazale su da je čovjek uzrok globalnih klimatskih promjena, tj. da je korištenje fosilnih goriva kao izvora energije glavni uzrok globalnog zatopljenja i većine vremenskih neravnoteža što se manifestiraju kroz oluje, uragane, tajfune, suše itd. James Hansen, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na području klimatologije, s grupom autora 2016. godine napravio je studiju o nužnosti smanjivanja CO2 emisija kako bi mogli osigurati zdrav i održiv planet sljedećim naraštajima. U uvodnom dijelu studije, tvrdi se kako je SAD u historijskom kontekstu emisije CO2 po glavi stanovnika, odgovorniji 10 puta od Kine i 25 puta od Indije za povećanje ugljičnog dioksida u atmosferi na razine veće od predindustrijskog doba.

Ipak, takve studije nisu spriječile predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da ove godine iziđe iz Pariškog sporazuma, usprkos njegovoj neobvezujućoj naravi. Negacijom i diskreditacijom alarmantnih podataka i mišljenja struke, Trump je pokazao nevjerojatnu društvenu neodgovornost i potpunu nebrigu za budućnost sljedećih generacija. Kako bi ukazali na posljedice izlaska SAD-a iz Pariškog dogovora, grupa aktivista u pratnji Jamesa Hansena i organizacije Earth Guardians pokrenula je civilnu tužbu protiv SAD-a s premisom odgovornosti za očuvanja planeta za sljedeće naraštaje. Uzgred, Pariški sporazum ratificiralo je 148 država zadavši si cilj sprječavanja prosječnog godišnjeg porasta temperature na više od 1,5 stupnjeva Celzijusa, s obzirom na temperaturu predindustrijskog doba. Također, James Hansen u navedenoj studiji pokazuje kako će aktualnom stopom emisija CO2 u atmosferu, biti potrebno uložiti vrtoglavih 104 do 570 bilijuna dolara u ovom stoljeću za tehnologije ekstrakcije CO2 iz atmosfere, kao što je bioenergija za hvatanje i pohranu ugljičnih čestica. S druge strane, kad bi se stope emisije CO2 smanjile na razinu takvu koja bi onemogućila zagrijavanje na više 1,5 stupnjeva Celzijusa, metode pošumljavanja i povećanja apsorpcije CO2 u tlu u poljoprivredi, bile bi dovoljno efikasno rješenje u borbi protiv CO2 emisija.

S druge strane, postoje studije znanstvenika koji ne vjeruju u povezanost utjecaja čovjeka i CO2 emisija na klimatske promjene. Jedan od njih je profesor Roy Spencer sa univerziteta Alabama koji je sastavio studiju složenu od kojekakvih mitova, mahom već potpuno znanstveno raskrinkanih, a vezanih uz klimatske promjene. Spencerova studija je jedan običan “miš-maš”, s namjerom obmane javnosti i prikrivanja stvarnih posljedica. Spencer je dakako raskrinkan, i u mainstreamu, npr. na britanskom portalu Guardianu koji je pokazao da je njegova studija financirana sredstvima lobista industrije fosilnih goriva, no s njegovim autorskim dignitetom nisu nestali i mitovi koje je promovirao kao ni interesi naftnih kompanija. Zahvaljujući njima, zastupljenost stavova skeptika prema klimatskim promjenama možda se čini medijski ravnopravno prezentirana kao “druga strana priče” što ponekad zamagljuje činjenicu da u stručnim (akademskim) krugovima postoji gotovo pa konsenzualno razumijevanje o čovjeku kao velikom faktoru ubrzavanja klimatskih promjena. I o ovome dakako postoji studija, koja je pokazala da se 97 posto klimatoloških istraživanja provedenih u periodu 1991. i 2011. godine zaključuje kako izgaranje fosilnih goriva predstavlja izravan faktor u promjenama klime.

Klima poslije ekonomskog rasta

Pa ipak, usprkos tome, sustav postavlja drugačije prioritete. Industrija fosilnih goriva uspješno je pridobila javne politike ali i javno mišljenje na svoju stranu stvorivši društveni stav koji u izboru između ekonomskog rasta i čistog okoliša favorizira rast. Ankete koje je Gallup provodi jednom godišnje u Sjedinjenim Američkim Državama, počevši od 2000. godine, pokazuju jasan trend. Čim ekonomija malo posustane Amerikanci favoriziraju rast na uštrb okoliša. U publikaciji “Climate after Growth“, autori Asher Miller iz Postcarbon Institutea i Rob Hopkins iz Transition Movementa zaključuju kako se radi o lažnom izboru jer je kontinuirani ekonomski rast mjeren u BDP-u stvar prošlosti zbog činjenice da živimo na planetu s ograničenim resursima. Ekonomski razvoj budućnosti ne može se mjeriti kontinuiranim rastom ekonomije iako pojedine grane, npr. zelena industrija, mogu bilježiti uspone. Autori argumentiraju kako troškovi ekstrakcije fosilnih goriva postaju sve veći jer je industrija energenata primorana tražiti nove izvore poput plina i nafte iz škriljca itd. Takva ekstrakcija je skuplja od tradicionalne zbog kompleksnije tehnologije, teže dostupnosti izvora i većeg utroška vremena. To dovodi do povećanja cijena energenata, dok su prateće ekološke posljedice takvih metoda ekstrakcije fatalne.

Kontinuirani ekonomski rast baziran na fosilnim izvorima u budućnosti može biti samo još skuplji po okoliš. Ovo pak poskupljuje proizvodnju i transport hrane rezultirajući visokim cijenama gotovih poljoprivrednih proizvoda. Hrana time postaje teže dostupna najsiromašnijim klasama. S druge strane rezultat je isti kad sagledamo posljedice neprilagođenosti društava na kratkotrajne rapidne promjene u atmosferi koje rezultiraju sezonskim sušama, požarima i poplavama, a s kojima smo započeli tekst. I ovo ima dvostruke posljedice. Jedna je nemogućnost održavanja usjeva u slučajevima poplava i ispiranja plodnih polja kišom nošenih bujica, kao što je bio upravo slučaj na dalmatinskim otocima, a druga je politička nepripremljenost. Sustavi za navodnjavanje na Balkanu, s početka ove priče, zbog svojih ogromnih troškova moraju biti javnofinancirani projekti jer je njihov interes eklatantan primjer društvenog interesa. Poskupi li hrana toliko da postane nedostupna najizloženijim dijelovima društva iza nje slijede društveni nemiri, a iza njih obično ratovi.

Stoga je pitanje klimatskih promjena, na Balkanu ali i šire, postalo usko povezano s pitanjem agrarne politike, a sve zajedno poraslo je na listi društvenih i stranačkih prioriteta. Sve agrarne politike budućnosti trebaju krenuti odavde, od međusobnih utjecaja klime, poljoprivrede i dugoročnih društveno-političkih interesa. Treba u konačnici imati na umu da naše pasivno prihvaćanje klimatskih promjena leži i u njihovoj sporosti. Riječima Daniela Gilberta, psihologa s univerziteta Harvard: “Globalno zatopljenje nema ljudsko naličje, što znači da ga teško možemo percipirati kao neprijatelja, dok se u isto vrijeme klimatske promjene odvijaju dovoljno sporo da se našim umovima učine normalnima. Upravo u tome leži opasnost.”

bilten

Nakon neočekivane prošlotjedne eskalacije hrvatsko-slovenskog arbitražnog spora pred Općom skupštinom UN-a, za koju je ovaj put izravno odgovoran premijer Andrej Plenković, bilateralni prijepor sa Slovenijom u Hrvatskoj je pao u drugi plan. Plenkovićeva vlada, suočena s kulminacijom rata oko Agrokora, očito nema energije za borbu na više frontova, što Hrvatsku ponovo dovodi u pasivnu poziciju, a to znači i nove probleme za Zagreb.

Još donedavno se činilo da je rješenje blizu. Iz Zagreba su stizali neslužbeni signali o spremnosti Hrvatske da prihvati sadržaj arbitražne odluke – ako već ne i samu odluku – ako Slovenija pristane na oblikovanje kondominija za hrvatske i slovenske ribare u akvatoriju Piranskog zaljeva. U Ljubljani su bili zadovoljni takvim pokušajima smatrajući ih potvrdom da su na hrvatskoj strani napokon shvatili arbitražnu realnost, iako su slovenski čelnici i dalje ustrajavali isključivo na implementaciji arbitražne odluke.

Slovenski premijer Miro Cerar, međutim, nije odbijao dijalog s Plenkovićem. Štoviše, u jednom je trenutku bio pristao i na odlazak u Zagreb na sastanak s Plenkovićem bez precizno utvrđenog dnevnog reda, što vjerojatno svjedoči o tome da je i Ljubljana, a ne samo Zagreb, bila pod diplomatskim pritiskom da ne zatvara vrata dijalogu. Zbog svega toga Plenkovićev agresivan istup pred Općom skupštinom UN-a time još je neočekivaniji.

Plenkovićevo iznošenje bilateralnog problema pred najvažniju multilateralnu organizaciju na svijetu – što je samo po sebi apsurdno – predstavlja zaokret u odnosu na njegovu dosadašnju politiku deeskalacije i, kako je sam Plenković volio reći, dedramatizacije arbitražnog spora. Plenković je tim potezom izravno upropastio veliku priliku koja bi mu se ukazala da je Cerar stigao u Zagreb. Tim susretom, da je do njega došlo, Plenković bi Bruxellesu poslao poruku da se dijalog nastavlja. Time bi smanjio pritisak na Hrvatsku, iako je zapravo riječ o razgovoru radi razgovora, što je jasno već i po tome što je hrvatska strana najavljivala da će na sastanku staviti na stol »sva otvorena pitanja«.

No tim sastankom Plenković bi postigao još jedan važan cilj. Cerarov dolazak u Zagreb na razgovor o »svim otvorenim pitanjima« barem bi donekle otupio uvjerljivost Cerarove rezolutne tvrdnje da je spreman razgovarati isključivo o implementaciji presude, s obzirom na to da je ipak pristao na sastanak koji, barem formalno, implementaciju arbitraže nema na dnevnom redu. No i to je samo odraz iracionalne situacije u kojoj se Hrvatska zatekla. Hrvatska, naime, odbija provedbu arbitražne odluke, koja joj odgovara znatno više nego Sloveniji, dok Slovenija inzistira na njenoj implementaciji, iako arbitražom nije ostvarila planirane ciljeve.

Zašto se Plenković odlučio za drastičan zaokret u UN-u? Od političara s njegovim diplomatskim iskustvom, naime, očekivali bismo da je kadar procijeniti kakve će posljedice izazvati njegov nastup pred svjetskom državničkom elitom kod slovenske strane. Zato su na slovenskoj strani uvjereni da je Plenković namjerno izazvao novu krizu jer time želio namjerno sabotirati svoj zagrebački sastanak s Cerarom, koji otpočetka nije želio, kao što nije zainteresiran ni za rješavanje arbitražnog problema. Tako, naime, misli Borut Šuklje, bivši slovenski diplomat i jedan od najboljih poznavatelja slovensko-hrvatskih problema, iako njegovo objašnjenje proturiječi svemu onome što je Plenković govorio i radio od objave arbitražne odluke.

Za Plenkovićev agresivni nastup pred UN-om možda postoji i jednostavnije, prozaičnije objašnjenje. Možda je, naime, Plenković ovaj put jednostavno pogrešno procijenio posljedice svog nastupa, tim više što mu to – sjetimo se njegova neopreznog i nepromišljenog nastupa u Ukrajini na početku mandata, kojim je izazvao žestoku reakciju Moskve – ne bi bilo prvi put.

Možda je Plenković očekivao da će Cerar samo prihvatiti izazov i u svom govoru pred Općom skupštinom, koji je uslijedio nakon Plenkovićevog, uzvratiti istom mjerom, te da će sve završiti na još jednoj balkanskoj svađi pred UN-om. Pokazalo se, međutim, da su takva očekivanja, ako su i postojala, bila pogrešna. Slovenska delegacija u New Yorku navodno je za Plenkovićevo spominjanje arbitraže doznala tek dva sata nakon što je Plenković održao svoj 20-minutni govor, a Cerar je u svom izlaganju govorio o svemu – migrantima, terorizmu, solidarnosti, ljudskim pravima, okolišu, održivom razvoju, pa čak i zaštiti pčela – osim o arbitraži i Hrvatskoj. Blagost pred Općom skupštinom Cerar je nadomjestio naknadnom odlučnošću, poručivši Plenkoviću da neće doći u Zagreb. Time je još jedna prilika za rješenje ovog problema – kao, uostalom, i sve dosadašnje – nepovratno propuštena. I to Plenkovićevom krivnjom.

novilist

U Beogradu sam snimila svoju prvu pjesmu. Pjesmu pod nazivom „Kobra“ napisala sam u muškom i ženskom licu, čiju mušku ulogu preuzima srbijanski reper Laki Keš Škorpion poznat po suradnji s Denirom i Juicom. Tekstove pišem više od 18 godina i red je bio da preuzmem i ulogu izvođača. Moram priznati da sam imala drugačiju predstavu o tome kako snimiti pjesmu i da nisam ni sanjala što će sve da me zadesi u Beogradu. Organizacija je bila loša, a u jednom trenutku je zbog napetosti, nervoze i sukoba mišljenja došlo do fizičkog obračuna između mene i kolege u kojem je nakon žustre rasprave došlo da kraće tučnjave u kojoj sam ja odlučila stati na kraj povisivanju njegovog tona na mene, dok je on odlučio počupati moju kosu. Bio je to trenutak u kojem mi je bilo drago što sam vlasnica ekstenzija na klipsu čiji se češljić sam otkopčao kako bi me zaštitio. Zbog incidenta sam gotovo ispustila čitav projekt, no kako nam je posao bio bitan, nastavili smo raditi.

Oko pjesme najviše mi je pomogao Napoleon, koji se meni kao početniku potrudio objasniti, kako spojiti riječi s muzikom i postići savršen sklad. Ovom prilikom se zahvaljujem i izvinjavam Bogdanu čijeg smo studija bili gosti i koji kao domaćin nije smio biti žrtva našeg incidenta. Nakon snimanja odvezeni smo u hotel, koji prvo nije imao slobodnih soba, radi političkog kongresa tog dana održavanog u Beogradu a onda se nekim čudom ipak našla jedna u potkrovlju, na koju su nam odmah skrenuli pažnju da ne primaju prigovor. Umorni i izmučeni još od puta ka Beogradu odlazimo u lift koji se kasnije čak dva put zaglavio, a u sobu u kojoj smo boravili najbolja prijateljica i ja, recepcionar je kucao svakih dvadesetak minuta, iako ga niti jednom nismo pozvali. Sve je ličilo na film čiji glumci jedva čekaju da se završi.  Ujutro dobivam ponudu da budem u spotu Lakija i njemačkog repera Toni Der  Assija  „Sve me viša ima“ čiji su spot snimali tog dana, no umjesto toga hvatam prvi vlak za Slavonski Brod znajući da će se kolege i bez mene vrlo dobro snaći.

Cijeli život slušam rep, zbog toga sam se odlučila i biti dio istog. I ako imam masu tekstova o ovisnosti, nasilju, socijalnim pitanjima ovoga puta za prvi puta odlučila sam pisati i repati upravo o onome što ljudi najviše vole. Pjesma je „prosta“ prepuna „hrabrih riječi „ pisana „bez dlake na jeziku“ i spremna sam na to da će ju dušebrižnici osuditi.

Kolega koji je u međuvremenu imao i smrtni slučaj u obitelji, u više navrata mi se ispričao zbog incidenta koji je svakako obilježio snimanje moje prve pjesme.

Napravili smo dobru pjesmu.

Hrvatskim javnim prostorom, hrvatskom politikom dominiraju ratna retorika, prijetnje ‘neprijateljima’ i različiti oblici govora mržnje, zakonska diskriminacija ljudi i podjela na privilegirane branitelje-veterane i one druge koji to nisu, ili nisu imali sreću da se ‘upišu’ među 505 tisuća branitelja. Hrvatska se dijeli na povlaštene građane i njihove obitelji prvog reda i nepovlaštene građane i njihove obitelji drugog reda. Sve se to događa čak 26 ili pak 22 godine nakon okončanja rata što je nevjerojatno dugo razdoblje za takvu reanimaciju i slavljenje novije hrvatske (opet ratne) prošlosti da se jedino može zaključiti da se to događa zato jer je u pitanju budućnost zemlje.

Ako ne znate što ćete s budućnošću, onda ste nostalgični i vraćate se u navodno slavnu i pobjedničku prošlost. Ovdje različite strukture, generalske, veteranske, političke i stranačke i nazovi povjesničarske i kulturnjačke odmah skaču na sve što bi i na najmanji mogući način možda moglo zasjeniti i dovesti u pitanje slavnu ratnu pobjedu i fingirano ili stvarno, svejedno, najtvrđe moguće hrvatstvo. O tome je u Hrvatskoj dijagnoza sve teža.

Kad bi ovo društvo stvarno imalo želju da ide naprijed, da surađuje sa susjedima, da pokuša pravično pa i samokritički rasuđivati, trebalo bi biti relaksirano u vezi definicija Domovinskog rata, definicija branitelja. Ne bi smjelo prozivati navodne zločince uvijek ne-hrvatske nacionalnosti, nalaziti neprijatelje, veleizdajnike i sumnjivce koje će uputiti na sretan put odavde, da odu iz ove zemlje.

Treba smiriti loptu, pokušati živjeti u sadašnjosti ali tako da se najpametnije i najkooperativnije moguće kreira budućnost u kojoj će se živjeti bolje nego danas, u kojoj će biti veće ljudske slobode i u kojoj će Hrvatska biti zemlja iz koje ne samo da neće mnogi i mnogi odlaziti, nego u koju će neki stranci čak i doći da bi ovdje ostali živjeti i raditi.

Evo nekoliko najnovijih primjera o tome kako smo mi Hrvati najispravniji ljudi na svijetu a za druge se to ne može reći, dapače – neki su četnici a to je za nas Hrvate puno gore nego biti ustaša.

Nakon sastanka Generalskog zbora o skorim presudama protiv hrvatske ‘šestorice’ na Haaškom sudu, general Vladimir Šeks prokomentirao je da su Stipe Mesić i Ivo Josipović odgovorni što se sudski proces u Haagu odvijao na način da se Hrvatska optuži za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pitanje odgovornosti za ratne zločine za Šeksa je očito stvar lobiranja za tzv. nacionalne interese a ne pitanje neovisnog sudskog otkrivanja istine i odgovornosti za počinjena nedjela.

Što se sve više i više udaljavamo od rata, čini se da Srbi u očima Hrvata postaju za taj rat sve veći i veći krivci. Jer u predloženom Zakonu o hrvatskim braniteljima bi po novom trebalo stajati da je oružanu agresiju na Hrvatsku 90-ih godina uz Srbiju, Crnu Goru i JNA izvršio i „veliki broj pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj“. Srpskom predsjedniku Vučiću se ta definicija ne sviđa, ali Šeks kaže da neće nama četnik Vučić propisivati zakone.

E sad, kad smo već kod toga da je veliki broj hrvatskih Srba potpomogao agresiju na Hrvatsku, onda je baš jako čudno što su Damir Krstičević i mnogi drugi skočili kao opareni na tezu srpskog političara Dragana Vulina o tome da je u Hrvatskoj bio građanski rat.

Ali, ako na drugoj strani bio veliki broj Srba, naših, hrvatskih građana, pa kako onda negirati tu tezu o (djelomičnom) građanskom ratu u Hrvatskoj? Pa jedna grupa hrvatskih državljana se sukobila s drugom grupom državljana. To se lako da izvesti iz te nove bezgrješne definicije rata iz 90-ih.

Ili kad Dragan Vulin kaže da u svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko u ratu ima strana. Na to hrvatski ministar Damir Krstičević replicira da je „za nas u Hrvatskoj samo jedna istina i da u Hrvatskoj nije bio građanski rat“. Pa jest, ali to je „za nas u Hrvatskoj“. Pa to je baš ono što Vulin kaže – da je to hrvatska istina. A Srbi imaju svoju. I nije stvar u prisilnom uvjeravanju nego međusobnom prevladavanju takvih konflikata.

Važna je rekoncilijacija i pomirba, ako se želi gledati naprijed i da ako se hoće da budućnost bude drukčija i bolja. Ali, u hrvatsko-srpskom slučaju očito niti jedna strana ne želi smirivanje tenzija. Kad ne bi bilo neprijatelja, izdajnika, onih koji mrze Hrvatsku, pa čime bismo se uopće bavili, što bismo radili?

Mogli bismo reći – Hrvatska je više za rat nego za rad i za dom spremna.

novilist

Srpska pobuna u Hrvatskoj mora se gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako se ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija…

Ne, nije ovo izjavio Vučićev ministar za provokacije Aleksandar Vulin, štoviše nitko iz Srbije tim riječima nije ovih dana Domovinski rat nazvao građanskim. Stoga vojnik Krstičević, policajac Brkić i anemični Plenković ne moraju skakati na zadnje noge ne bi li obranili njegovu svetost. Tvrdnju da se »srpska pobuna u RH mora gledati kao građanski rat«, naglašavajući i podvlačeći da je »u Gospiću 1991. trajao građanski rat« napisali su, potpisali i ovjerili ugledni hrvatski odvjetnici Željko Olujić i Bosiljko Mišetić.

Bilo je to znatno ranije od ove provokacije provokatora Vulina u Šibeniku, daleke 2004. godine, u žalbi na presudu kojom je Županijski sud u Rijeci njihova branjenika Tihomira Oreškovića nepravomoćno osudio na 15 godina zbog ratnog zločina protiv civila, koji se, prema međunarodnom pravu, može počiniti samo u međudržavnom sukobu, a ne i u građanskom ratu. Nitko se tada nije pobunio, prosuo žuč, pozvao na odgovornost i sankcije zato što je »svaki put potrebno ponavljati istinu o pravednom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu jer istina je samo jedna i nema dvije strane«, kako je Vulinu osvetnički uzvratio potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić.

Nitko do danas iz prvog HDZ-ovog ešalona templara nije ni zucnuo a kamoli mač potegao na one koji su iz petnih žila dokazivali kako ratnog zločina u Gospiću 1991. nije moglo biti jer tada nije ni bilo međunarodno priznate RH, pa tako ni agresije na nju. A Željko Olujić i Bosiljko Mišetić nisu bezveznjaci, neznane osobe sumnjivog podrijetla i namjera. Jedan je bio Tuđmanov državni tužitelj, a drugi ministar pravosuđa, a kada takvi pravni i pravosudni autoriteti tvrde kako 1991. u Hrvatskoj nije bilo nikakve agresije, već eventualno jugoslavenskog građanskog rata, a uistinu istina je samo jedna, onda se valja zapitati tko je u pravu, Vulin ili Brkić?

Ili možda tezu o građanskom ratu u Hrvatskoj mogu iznositi samo oni kojima HDZ izda certifikat za to u prigodama kada pod svaku cijenu »naše« ratne zločince treba obraniti od pravosuđa, pa bilo ono i hrvatsko? Ako je tako, što nas onda briga kad u Beogradu podižu spomenik »svom« ratnom zločincu, samoubojici kojeg, tipično srpski, proglašavaju herojem u ratu koji su izgubili!? Tepić je tu privremeno, samo dok se ne steknu uvjeti za rehabilitaciju Slobodana Miloševića, baš kao što su nakon sedamdeset godina to učinili s Dražom Mihailovićem i Milanom Nedićem.

I to bi spadalo u tzv. »srpska posla« da knjige jednog od predvodnika rehabilitacije tih zločinaca, Bojana Dimitrijevića, ne financira novcem poreznih obveznika Ministarstvo kulture RH za mandata HDZ-ovog ministra Zlatka Hasanbegovića! Ni na to nitko iz vrhuške HDZ-a nije rekao ni slova. A što se tiče građanskog rata, premijeru Plenkoviću bilo bi bolje da kaže što misli o onom pravom, koji ponovo prijeti. Španjolskom.

novilist

Od vrha do dna novih ex-yu država posijano je toliko mržnje da se nitko više ne usudi postaviti jedino relevantno pitanje. Zašto je srušena jedna solidna država da bi je zamijenile ruine sedam novih, koje čak i same sebe smatraju nepodnošljivim komšijskim ruglima?

Otac jednog od slovenskih košarkaških heroja, Luke Dončića, nalazio se prije 25 godina među “izbrisanima”. Teško je pronaći ilustrativniji primjer ksenofobnog cinizma slovenske države i dijela društva: uspješni su naši, neuspješni su smeće. Na tom tragu donosimo priču o odjeku europskog košarkaškog zlata u slovenskom društvu.

Pobjeda slovenske košarkaške reprezentacije na Europskom prvenstvu lansirala je Sloveniju u svojevrsnu euforiju. Devet pobjeda u nizu te titula najbolje europske reprezentacije, stvorili su u medijima, državi i društvu posebno raspoloženje. Zanos je rastao iz utakmice u utakmicu, da bi apsolutni vrhunac dosegnuo nakon pobjede u finalu. Malo je vjerojatno da će u dogledno vrijeme slovenskom sportu poći za rukom ostvariti usporediv uspjeh, pa je oduševljenje razumljivo. No u ovom nas tekstu neće zanimati sportska strana tog postignuća, već odjek koji je ostvario u slovenskom društvu. O tome da se radilo o tjednima koji su protresli Sloveniju nema spora te se oko toga slažu praktički svi koji su o njima izvještavali. Ali što se točno, ako uopće išta, u stvarnosti promijenilo?

Mediji su reprezentativcima najčešče čestitali na tome što su uspjeli ujediniti Sloveniju. Uobičajene podjele na desne i lijeve, partizane i domobrane, sindikaliste i poduzetnike, potisnute su u pozadinu, pa čak i suspendirane za vrijeme trajanja prvenstva. Baš kao u antičkoj Grčkoj u vrijeme održavanja Olimpijskih igara, primijetio je jedan kolumnist, i u Sloveniji je na snazi bila nepisana zabrana svih političkih sukoba. Istini za volju, takvi trenuci jedinstva nisu nešto posve novo te su se barem nakratko događali i ranije, prilikom manjih sportskih uspjeha. Ono što jedinstvo i zajedništvo u ovom slučaju čini novima i posebnima jest raznovrsnost (nacionalnog, etičnog itd.) koja se slila u jednu državnu reprezentaciju – u košarkašku reprezentaciju.

Ksenofobni izazovi

Dakle, radi se o nečemu drugčijem nego, recimo, u slučaju alpskih sportova u kojima se slovenski sportaši natječu za slovensku državu. Naravno, i tamo se stvari mijenjaju, što dokazuje, recimo, vrhunski biatlonac, Jakov Fak, inače Hrvat, koji se natječe za Sloveniju. Ipak, zimski sportovi su u prošlosti bili viđeni, prvenstveno od strane politike, kao prilika za razlikovanje od ostalih jugoslavenskih republika, dakle kao sredstvo u izgradnji, a kasnije i u učvrščivanju nacionalne svijesti. Košarkaška reprezentacija razbija taj okvir, pokazujući se znatno raznolikijom i raznovrsnijom. Za dio navijača, a posebno dio medija i glasnika jedinstvenosti i nacionalnog ponosa, predstavljalo je to u najmanju ruku određen izazov, ako već ne i problem. To da je član slovenske reprezentacije afroamerikanac Anthony Randolph, da je vodi Srbin Igor Kokoškov, da su očevi Gorana Dragića i Luke Dončića srpskih korijena, a majke im slovenskih, sve to predstavljalo je konceptualne probleme za raznorazne (ne)pozvane buditelje i čuvare nacionalne svijesti i ponosa.

Anthony Randolph je ubrzo prekršten u Antona, odnosno, od milja u Tončka. Ni porijeklo reprezentativaca i njihovih roditelja više nije bilo “problematično”. Uostalom, upravo bi ponovno ujedinjena jugoslavenska reprezentacija neosporno bila na vrhu Europe, zar ne? Suočeni s tom neočekivanom širokogrudnošću, kako politike, tako i medija te dobrog dijela slovenskog društva, prisiljeni smo, nažalost, tu sliku donekle pokvariti. Naime, da je odnos države i društva prema takvim i drugačijim strancima oduvijek bio tako blag i dobronamjeran, onda o svemu ovome ne bi bilo potrebno pisati. No, tome nije, niti je bilo tako. Koliko brzo je slovenska država spremna od oprati ruke pokazuje slučaj migrantskih radnika (najvećim dijelom iz Bosne i Hercegovine), koji su u polurobovskim uvjetima mukotrpno radili za danas propale građevinske gigante, da bi na kraju često ostali neplaćeni. Iako se danas vozimo po cestama, kupujemo u trgovinama i živimo u stanovima koje su nam izgradili ti radnici, za njih tada nitko nije navijao, a ponajmanje država. Potreban je bio snažan pritisak civilnog drištva i kritičkih medija kako bi se to područje počelo regulirati. Svježiji primjer nalazimo u tužnom slučaju sirijske obitelji s novorođenčetom, koje je ta ista država, unatoč snažnim protestima, bez zadrške prognala pa si i od toga oprala ruke.

Dobri i loši stranci

Mora se u tom kontekstu spomenuti i slučaj izbrisanih. Tek danas, više od dvadeset godina nakon brisanja, ta se nepravda ispravlja, barem simbolično i kroz isplatu odšteta. A brojni je jednostavno nisu dočekali. Kada je 18. juna ove godine istekao rok za podnošenje tužbi prema “Zakonu o povratu odštete osobama koje su bile izbrisane iz registra stalnog prebivališta”, država je mogla izračunati kako je na izbrisanima “uštedjela” dobrih 100 milijuna eura. Toliko je, naime, manji iznos podnesenih tužbi od svote koju je vlada ranije predviđala. Sam otac čuda od djeteta, Luke Dončića, Saša Dončić, čak i sam svojedobno košarkaš, devedesetih je bio među izbrisanima. Zanimljivo je zapaziti još jednu paralelu. Službenici su izbrisanima nakon isteka roka za izbor državljanstva poništavali dokumente kao na tekućoj traci. Dvadeset i pet godina kasnije, službenici su kao na tekućoj traci izdavali putne listove za slovenske navijače koji su u zadnji tren odlučili otputovati u Istanbul na košarkaško finale. Vjerojatno su barem neki od tih službenika bili čak i isti.

Na kraju se ne možemo othrvati dojmu kako za manje ili više latentne ksenofobe, a u prvom redu za ksenofobiju uklesanu u politički i administrativni aparat slovenske države, čovjek čovjeku niti približno nije jednak. Baš kao i u većini liberalnih demokracija suvremenog svijeta, i u Sloveniji postoje dobri i loši stranci. A kako definiramo dobro i loše? Čini se kako bi na to pitanje slovenski urednici i političari najradije odgovorili s Nietzscheom: “Što je dobro? – Sve što u čovjeku potiče osjećaj moći, volju za moć, moć samu. Što je loše? – Sve što potječe iz slabosti.” Prosječno strano lošije je od prosječnog našeg, a ispodprosječno strano, recimo poput socijalnih i ekonomskih status, već bi moglo biti i kriminalno. Sve je to bilo, a i dalje jest prisutno u reakcijama na izbjegličku krizu. Tek zaista nadljudski napori i postignuća mogu strano učiniti zaista našim.

Stoga je potrebno biti znatno oprezniji, pa i suzdržaniji, nego što su to bili pojedini komentatori kada su ocjenjivali kako se radi o ujedinjenju Slovenije, nadilaženju podjela i kvalitativno novoj razvojnoj fazi rasprave o tome što sve ima domovinsko pravo biti slovenskim. Uostalom, teško bi bilo zamisliti da oni koji u naše ime pobjeđuju ne bi bili naši. Naravno da priliku za prisvajanje uspjeha nije propustila ni politička vrhuška, koja je po hitnom postupku otputovala na finale kako bi i njih malo obasjao sjajan uspjeh košarkaša. Osim toga, zanimljivo je kako je slovenski politički vrh, nakon preko noći otkrivenog entuzijazma za košarku, uspio dobiti najbolja mjesta, unatoč tome što ih je agencija već bila prodala običnim smrtnicima. Povodom toga možemo samo još jednom napomenuti – što je dopušteno bogovima, nije dopušteno volu.

Tenisice Luke Dončića umjesto države

Glavno pitanje je, naravno, kada i kako ćemo postići da naši budu i oni koji u naše ime gube? Oni članovi društva koji su zaboravljeni i nemaju jednake mogućnosti. I na to smo pitanje odgovor praktički dobili, i to u produžecima košarkaške euforije. Program Pokroviteljstvo (Botrstvo) koji provodi Savez prijatelja omladine Ljubljana-Moste (Zveza prijateljev mladine Ljubljana-Moste), a glavni medijski sponzor mu je Val 202, radio postaja RTV Slovenije, namijenjen je poboljšanju kvalitete života djece i mladih. Bavi se onim mladima koji se suočavaju s teškim materijalnim, socijalnim ili zdravstvenim problemima te su zbog toga ugroženi, diskriminirani ili socijalno isključeni. Projekt se provodi od 2010. godine, a otada je kroz njega prikupljeno već više milijuna eura. Obično se radi o malim iznosima koje pokrovitelji doniraju djeci kako bi im omogućili koliko-toliko ugodno djetinjstvo. Povremeno se dogode i veće akcije, poput primjerice aukcije tenisica Luke Dončića, u kojima je nastupao na europskom prvenstvu. U konačnici je aukcija donijela 30.000 eura, a novac će biti namijenjen mladim i perspektivnim sportašima koji dolaze iz teških socijalnih uvjeta te im je otežan puni razvoj njihovih sportskih sposobnosti i talenata. Među primateljima donacije su i trojica tinejdžera, posebno nadarenih košarkaša, koji se već sada natječu u višim starosnim kategorijama. Prvome su umrli roditelji, a druga dvojica su s majkom pobjegla od nasilnog oca. Tek dvije među nebrojenim sličnim pričama.

Bez dvojbe, lijepo je i sasvim zasluženo da se iskazala tolika solidarnost te da će se novac upotrijebiti u tako dobre svrhe. No, ponovno se postavlja pitanje gdje je tu država, koja bi morala biti prva u nizu sustava pomoći i potpore, ali najčešće zataji ili nema prave odgovore. Kao što će voditelji samog projekta Pokroviteljstvo prvi priznati, najsretniji bi bili kada takav projekt više ne bismo trebali, kada bi (socijalna) država znala adresirati i rješavati takve probleme. Umjesto vrhunskih košarkaša i velikodušnih pokrovitelja, upravo bi ona trebala biti ta koja će ujediniti Sloveniju, kako bi pomogla i osnažila čak i one koji u naše ime gube.

bilten

Svi bi ti Pavkovići bili tek kriminalci i redikuli, e da nije vlasti koja opstaje na provociranju uvijek istog muklog zajedništva. Partija je, naime, jednako totalitarna, kolone su jednako „dostojanstvene“, samo je zastava negdje putem izgubila zvijezdu.

Kako nazvati društvo u kojemu se zakoni donose zato da bi ih se povuklo i prije nego uđu u parlamentarnu proceduru? Demokratskim? Ili pak partijskom tiranijom u kojoj su zakoni podložni tek premijerovom diskretnom „osluškivanju pulsa naroda“, pa je tako hrvatski šef vlade odustao od zakona o porezu na nekretnine, jer je oslušnuo kako za takav harač još nije vrijeme. A onda je povukao i novi obiteljski zakon, rađen po naputcima tvrde konzervativne desnice, i prema kojemu bi država određivala što je to obitelj, pa se tako bračni par bez djece više ne bi imao pravo nazivati obitelj, nego bi tu dičnu kategoriju činili samo Josip, Marija i jato malih Isusa, svi ostali su guba nevjernička i jalova.

No ima jedan zakon na kojega baš nitko nema primjedbi, iako se tiče novih privilegija braniteljske populacije, kojoj se povećavaju ionako visoke naknade i penzije, uz postojeće pravo na stanove i besplatno školovanje djece koja, usput rečeno, danas već imaju skoro trideset godina. S domaćih 506 tisuća branitelja sada su u pravima izjednačeni i pripadnici hrvatske vojske u BiH, a obilato će se omastiti i druge društvene kategorija. Ratni reporteri, naprimjer, i inače masovno okićeni Spomenicom domovinskog rata, zatim čistačice, kuhari, medicinske sestre, vatrogasci, pogrebnici… Čitav narod, reklo bi se, te je u tu svrhu osigurana ogromna suma proračunskog novca, a nacionalistička se desna vlada s pravom nada da joj je time osiguran i još jedan mandat, budući da je premijer „dobro osluhnuo puls naroda“. I pravilno zaključio da se upravo s lovom lako kupuje masovna naklonost birača.

Usput je jednoj obijesnoj kategoriji građana omogućio da dalje vježba svoj utjecaj kao, uz katoličku crkvu, druge poluge vlasti. Bio je tako dovoljan tek jadni pismeni befel predsjednika braniteljskih udruga u kojemu traži zabranu održavanja Evropske noći kazališta, jer „nedopustivo je da se publika zabavlja uz neke kazališne predstave, među kojima su i one srbijanskih pisaca, dok će se drugi prisjećati najtežih dana Domovinskog rata, obilaziti grobove i paliti svijeće…“. Taj nekrofilski pamflet odnosi se na 18. novembra, odnosno pad Vukovara, kada se čitava Hrvatska već skoro tri desetljeća pretvara u zajednicu zombija i mučenika, a život se zaustavlja, te se stoga očekuje da i kazališta prestanu s radom. Naravno, organizator Noći kazališta istog je trena ustuknuo pred dekretom subnorovske družbe i taj događaj premjestio tjedan dana kasnije.

No tko je čovjek čija je riječ zakon za kulturne radnike, intendante kazališta, ministricu kulture? Je li to isti lik koji je nedavno osuđen na sedam mjeseci zatvora zbog „bludnih radnji nad jednom djevojkom“? Itekako jest, ali taj odvratni čin nije nimalo umanjio njegovu važnost unutar moćnog konzervativno-katoličkog pokreta. Jer gradio je taj siledžija i prigradski publicist svoj društveni ugled i svoju nacionalističku neupitnost krvavom borbom protiv „Titovih pionira“ i „djece udbaša“, svih koji su karijeru stekli jer su „Titu nosili štafetu ili mu pjevali“, on se stoga zalaže za lustraciju, za antikomunističku rekonkvistu i pisanje nove povijesti jer se, kaže, „povijest i dalje piše po pravilima kumrovečke škole“. Eh, još da nije proklete novinske arhive, iz koje se pak lijepo čita kako je taj osuđeni kriminalac i agilni antikomunista, sadašnji protivnik Titovih bista i ulica, disao i pisao u svom bivšem životu. A volio je uvijek kolone sjećanja, martirologiju općenito, danas hrvatsku, jučer jugoslavensku…

“Kolona je tiha, nijema, dostojanstvena… u njoj koračaju djeca, očevi, majke, starci… tuga je duboka i teško je riječima iskazati osjećaje“, recitirao je tako u ondašnjim novinama taj Mladen Pavković, tronuti sudionik kolone pred Titovim grobom u Beogradu.

Martirska kolona u Vukovaru ili ona u Beogradu,  svejedno, tu je uvijek spremni grobar, drug Pavković, da svojim plošnim, slabo pismenim stilom dočara kolektivni jecaj, gubitak i nacionalnu bol. Jučer je to „voljeni Tito prema kojemu ljubav nikada neće prestati“, danas je to Vukovar, „grad heroj“ zbog čije je „dostojanstvene kolone sjećanja“ zabranjena Noć kazališta. A točno u tri i pet popodne zaustavit će se svi koji se kreću ulicama. Ili je to scena iz drugog filma, onog o smrti „najdražeg sina naroda i narodnosti“? Svejedno, uspjela je inicijativa šefa branitelja, agipropovskog tupadžije, bliskog vlasti i bludničkoj strasti, uvijek spremnog partijskog pera koje će u osvit raspada Jugoslavije napisati idiotski tekst pod naslovom: „Ugled JNA moramo sačuvati!“

One iste armije koja će samo dvije godine kasnije razrušiti Vukovar, a Hrvati potom, s istim partijskim pamfletistom, svaku godinu naricati u „dostojanstvenoj koloni sjećanja“. Tako šmrcavo i patetično sličnoj onoj kojom je u Zagrebu onomad masovno ispraćen vlak s lijesom „voljenog druga Tita“. No svi bi ti Pavkovići bili tek kriminalci i redikuli, e da nije vlasti koja opstaje na provociranju uvijek istog muklog zajedništva. Partija je, naime, jednako totalitarna, kolone su jednako „dostojanstvene“, samo je zastava negdje putem izgubila zvijezdu.

tacno

Tada, prije punih trideset godina, gotovo je sve bilo isto kao danas osim što nije bilo PricewaterhouseCoopersa.

Gigant koji je uzdrmao privredu tadašnje SFRJ zvao se Agrokomerc i njegove nevolje počele su otkrivanjem financijskih teškoća, pet falsificiranih teleks naloga u iznosu od tadašnjih 16 milijardi dinara. Agrokomerc je poslovao s mjenicama bez pokrića čiji se iznos procjenjivao na 400 milijuna američkih dolara. U tvrtku koja je iz male Velike Kladuše u BiH uspjela svojim poslovanjem premrežiti cijelu Jugoslaviju i krenula u svjetsku ekspanziju te 1987. godine novac su velikodušno plasirale najveće tadašnje banke dokazujući da on nema nacionalni ni republički predznak – Ljubljanska banka, Jugobanka Beograd, Osnovna banka Priština…

Izbijanjem afere pokazala se i politička povezanost svega onoga što se zbivalo u i oko tog prestižnog »privrednog subjekta«, a ništa nije moglo proći niti bez upliva ondašnjih tajnih službi. Afera Agrokomerc prozvana je YU Watergateom dobivši skraćenicu »Agrogate«. Čelnika i tvorca »čuda iz Velike Kladuše« Fikreta Abdića svi su od milja zvali Babo i imao je status poluboga koji mu je u tom kraju zauvijek ostao. Protiv njega i njegovih najbližih suradnika država je podigla tužbu zbog »kontrarevolucionarnog djelovanja«, a rasplet svega što se zbivalo te 1987. godine traje i danas.

Agrokor Ivice Todorića nomen est omen podsjeća na Agrokomerc, baš kao što je njegov nadimak Gazda hrvatski usporediv s bosanskim nicknameom Babo, jer bi oba imala značenje imena indijanskog poglavice Onaj Kojeg Se Bespogovorno Sluša.

Nije sada nužno raditi konverziju i mjeriti količinu novca koja je »nestala« iz Agrokomerca i Agrokora, sigurno je samo da su se od toga obje države dobro uzdrmale, štoviše za SFRJ će neki ustvrditi da je to bio početak njezinog kraja. Bez obzira na različite ekonomske sustave u kojima su izrasli, oba giganta i njihovi tvorci imali su istu filozofiju »blitzkriega« i galopirajućeg rasta za koji se nisu birala sredstva i zaduženja, zvali se oni mjenica, kredit ili dobavljači.

I Abdićevi i Todorićevi objekti su bili vrlo uredni, proces proizvodnje je tekao besprijekorno i bio visokomoderniziran. Babo je svoju cijenu platio i, između ostaloga, bio i kolateralna žrtva Miloševićevog ekspanzionizma koji nije bježao niti od rata u namjeri da Jugoslavija postane velikosrpska ili da je ne bude. Gazda je na rasapu bivše države zgrabio uz pomoć politike najbolje i najvrednije dijelove hrvatskog da bi potom krenuo u osvajanje ex YU tržišta, šireći svoje carstvo na Srbiju, BiH, Sloveniju.

I Abdić i Todorić krili su političke veze svog uspona, i Babo i Gazda svoj pad pripisuju isključivo političkom progonu. Babo se i sam okrenuo politici odgulivši zatvor, ni Gazda ne krije ambiciju srušiti Vladu iako na kladionicama ne stoji dobro i mnogi ga vide iza rešetaka. Slijedi li repriza »Agrogatea« i ove 2017. godine možda će nam već danas reći oni koji su u Hrvatsku stigli tek 1997. godine, PricewaterhouseCoopers.

Ili će tu čast ipak prepustiti Dinku Cvitanu?

novilist

Foto: 123RF/Press/Index

OD SVIH iritantnih, a u isto vrijeme brutalno nebitnih pojava u hrvatskom društvu, na samom vrhu ovog tornja intelektualne izdrkotine bez ikakve je sumnje zasjelo iščuđavanje “urbanog” dijela stanovništva nad “fenomenom” narodnjaka.

Ništa nije ispunjeno s toliko malograđanštine, ladičenja, neinformiranosti i izvještačenosti kao naša građanska dužnost da se javno sablaznimo nad “kuriozitetom” mladih koji masovno pohode narodnjačke klubove.

Ništa ne krije više neutemeljenog popkulturalnog fašizma od, u slobodarske ideje umotanih elitista, “kužera” i hipstera čiji šatro multikulti svjetonazor pada na testu istog trena kada se suoče s nečime što se ne uklapa u njihov ograničeni “mozaik prihvatljivog”.

Kako je Coce postao Ceca

Ovog puta priče se dohvatila ekipa HRT-ove emisije “Oči u oči”, a svi ostali mediji priču su prenijeli uz osupnute naslove o mladima koji masovno odlaze na cajke. Ma što mladi? Svi. Svi u Zagrebu. A ako je tako u glavnom gradu, u provinciji je deset puta gora. Narodnjaci trešte iz dječjih kolica.

Profinjeno hrvatsko uho oduvijek je znalo prepoznati diskretnu razliku između Coce i Cece, Brege i Brene i Indire Vladić i Indire Radić, ali stvari se mijenjaju. Što nam se dogodilo? Kako to iskorijeniti? Zabranom?

Nema tog žanra koji bi liberalni Hrvat radije zabranio. U redu, postoji Thompson, ali ta je priča odavno nadrasla raspravu o ukusima i postala domaći (a ponekad i međunarodni) sport. Mješavina je to povlačenja užeta i maskenbala. Liberali se na tjedan dana maskiraju u zabrani sklone konzerve, a konzervativci im popuju o slobodi govora. Neobična vremena.

U ovoj fazi već polagano navijate za to da Perković ne ustukne ni pedlja jer konstruktivan i tolerantan dijalog rezultirao bi nestankom omiljene nacionalne razbibrige.

Tko nas, bre, zarazi?

Thompsona na stranu, ova besmislena rasprava traje gotovo trideset godina i čini se da je u ovoj fazi na životu drže isključivo mediji koji svakih nekoliko godina (pa i češće), u očitom nedostatku pametnije teme, posežu za starim zicerom i igraju na kartu poticanja zgroženosti kod domaćih malograđana, a oni bez iznimke prihvaćaju našu igru.

Glazbeni analfabeti, ljudi koji žive u uvjerenju da su dječji psiholozi samo zato što su napravili par klinaca, a posebno oni koji sociologiju definiraju kao “ono što se dogodi kad otvorim usta i serem o stvarima o kojima očito nemam pojma”, odjednom pričaju o utjecaju “štetne glazbe” na mozgove mladih i društvo u cjelini.

Netko nas je, nitko ne zna kada, uvjerio da su cajke bolest koja se prenosi, ili s koljena na koljeno, ili s dugmetare na uho i mi i dalje u to slijepo vjerujemo.

A, bre, ce

Kakva je to prirodna ravnoteža narušena pojavom narodnjaka? Tko ili što je ugroženo?

Kultura? Nažalost, naša briga za kulturu počinje i završava s Nives Celzijus u Lisinskom. To je razina prosječnog hrvatskog kulturoljupca koji temu registrira samo onda kada se kultura nađe u istoj rečenici s nečim što ga uistinu zanima i što razumije. U ovom slučaju, to su sise Nives Celzijus.

A briga za glazbeni ukus mladih prečesto je samo eufemizam za ksenofobiju jer problem nije glazba već odakle glazba dolazi i tko ju je sa sobom dovukao. “Dotepenci”, “čobani” i “opančari” koji su zagadili čistu Hrvatsku. Hrvatsku u kojoj se prije njihovog dolaska, uz čašicu porta, analizirao opus Dukea Ellingtona i polemiziralo o manifestu Tristana Tzare.

Ima tu mnogo teorija i opažanja, ali kada bismo sve te mudrosti rezimirali, dobili bismo: “Cajke su za seljačine, a ja nisam seljačina” ili “oni ti prvo idu na Thompsona, a onda na cajke”. Ništa dublje ni originalnije od toga nije se pojavilo još od “Latinice” u kojoj se izreklo sve što se o ovoj temi izreći moglo. Nakon gotovo trideset godina mozganja, naše je “baltazarenje” izrodilo dva ili tri opća mjesta koja po potrebi začinimo frazetinom o ljudima kojima dopuštamo da “odgajaju našu djecu”.

I prije nego se snađete, mali će Hrvati abecedu počinjati s “a, bre, ce”.

Greška u matrici

O kojem fenomenu vi pričate? Fenomenu izlaženja u klubove? Fenomenu opijanja uz glazbu? Dakle, čak i da poželite normalno popričati o bilo kakvom fenomenu vezanom za narodnu glazbu, trebali bismo popričati o fenomenu Hrvata koji nakon gotovo 30 godina lupanja glavom u zid i dalje vjeruju da su cajke neka “greška u matrici”, anomalija koja objašnjava kako se “najnapredniji narod u regiji” strmopizdio u balkansku kaljužu.

Kako nam se to dogodilo? Nama. Kulturnoj velesili.

Ovaj dugogodišnji trud da na životu održimo “Rat protiv cajki” ne samo da nam se obio o glavu stvorivši veći broj fanova već i hrani posebnu vrstu dozlaboga dosadnih, umornih, ksenofobičnih, ograničenih i neupućenih glazbenih purista koji u jalovim nastojanjima da dokažu tobožnju intelektualnu superiornost dokazuju upravo suprotno – da su ponekad najveće budale.

Oni ili mi? Nitko ne zna… Nitko ne zna šta to sijaaaaa!

S distance se bave glazbom koju ne slušaju, ne razumiju i ne vole. Narodnjaci koje oni citiraju već odavno ne postoje. Tema kojom se bave već odavno nije tema. Njihove reference zapele su u devedesetima. Dok oni podrugljivo ponavljaju “suzama sam lepio tapete”, svijet ide dalje. Tapete su odavno promijenile dezen.

Narodnjaci se šire i pomiješani su s toliko različitih stilova da se i sami ponekad nađete u nedoumici jer na glas govorite “govno”, ali duboko u sebi mislite: “Dobar instrumental”. Eto, jučer smo doznali da su “oni” postali “svi”. “Svi u Zagrebu idu na cajke”. SVI! Connect i Severina već izvode pjesme na ekavici, a ako su nam uspjeli uzeti najbolje od najboljih, mi obični smrtnici nemamo šanse.

Realno, teško je i postaje sve teže, ali alternativa uvijek postoji i nitko nije prepušten Aci Lukasu i Sandri Africi. Oni, ako to zaista želite, mogu biti samo plakat koji viđate u gradu. Koncert u klubu u koji nogom ne biste kročili. Event na Facebooku na koji redovito odgovarate s “not interested”.

Ako je ovo ikada i bio fenomen, to već odavno nije. Mladi odlaze. Neki na rock koncerte, neki na rap, neki na cajke, a oni najpametniji – iz države u kojoj je ovo još uvijek goruća tema.

index

Izbor pojmova iz Leksikona Yu mitologije)

Argo juha (supa)

Prva “juha iz kesice” proizvedena na području Jugoslavije, u tvornici Argo u Izoli. Obavezan provijant na svim izletima i ekskurzijama tog vremena.

Dragan Jovanović

Babović, Milka

Čuvena komentatorka sportskih priredbi, najčešće umetničkog klizanja. Sa Zlatne piruete u Zagrebu uvek izveštavala o bojama i izgledu klizačica koje su se pojavljivale na našim malim ekranima crno-belih televizora, uz komentare poput: “dvostruki aksl, trostruki tulup…” Klizanje niko nije gledao, svi su slušali nju.

Zorana Gajić, Mikica Ilić

Beleške jedne Ane

Bestseler svog vremena. Roman iz žanra tzv. “lake literature” (“proza u trapericama” koje je Kapor, potfrkane kao u dunavskog alasa, odista i nosio!). Dnevnik jedne beogradske tinejdžerke — za inspiraciju piscu je poslužila vlastita kćerka koja se odista zove Ana i u trenutku nastajanja knjige bila je u nježnoj adolescentskoj dobi — čitale su, gutale, citirale, oponašale generacije…

Mnogi tvrde, iako je isti broj i onih koji bi i danas rekli suprotno, da Kapor sljedećim knjigama nije uspijevao nadmašiti svoj rani rad. Možda je to i bila istina, budući je u jednom trenutku utjehu za tu “lošu” književnost počeo nalaziti negdje drugdje, a tada nas je potpuno prestao zanimati. Svejedno, Dnevnik jedne Ane ostaje kao jedna od vrhunskih knjiga jednog posebnog žanra i doba.

Dejan Kršić, Đorđe Matić

Brigama

Kako se u osnovnoj školi učilo zapamtiti susjedne države? “Jugoslavija je okružena BRIGAMA: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija.” Grupa 7 mladih ovu je memotehničku dosjetku iskoristila kao ishodište za pjesmu s refrenom koji je išao otprilike: “Kažu da je Jugoslavija okružena brigama / ali Jugoslavija je okruženima prijateljima!”.

Iris Adrić

Burduš

Kontrabasista Jovan Janićijević. Ciga iz tv-serije “Muzikanti”. Pored njega u triju La kampanela bili su violinista Rajko (Milan Srdoč) i harmonikaš Lepi Cane (Dragan Zarić), svi sada pokojni. Pre nadimka Burduš bio je poznat kao Janaćko, ali je Burduš poništio sve njegove prethodne i kasnije uloge. Mnogi gledaoci nikada nisu naučili pravo glumčevo ime, zauvek je ostao Burduš. Čak je i neko piće (vino ili rakija, ne pamtim) po njemu dobilo ime.

Mihajlo Pantić

Cigani mečkari

Odgovor Balkana na Induse s kobrom. Obično po vašarima i pijacama. Pojava koju je Zapad znao samo iz priča. Mečkin “ples” nije bio bogzna kako sofisticiran — sastojao se iz pukog premeštanja s noge na nogu. Mečkar ju je pratio na dairama ili nekom finijem instrumentu. Mečki je u većini slučajeva ime bilo Božana. Stvar je, razume se, ušla i u lokalni govor (“igra mečka”).

anonim.

Čik

Populistički list koji je 1960ih i 1970ih godina bio obavezno štivo velikog dela muške populacije u cilju podizanja nivoa erotskog vaspitanja. Čitali su ga svi: vojnici od nižih do viših činova, radnici, intelektualci, pubertetlije i penzioneri. Udarnu rubriku činila su navodna pisma čitalaca koji su iznosili svoja intimna iskustva. A ona su se odvijala na neobičnim mestima, sa raznovrsnim junakinjama u potpuno suludim kombinacijama koje je nudila veoma razuđena obala i bogata turistička sezona, višenacionalna ekipa, komunizam ljudskog lika, liberalizam i ekonomsko blagostanje u kome se društvo tada našlo. Naravno, te ispovesti su pisali članovi redakcije, publika to nije znala a nije je ni previše zanimalo.

Podjednaku popularnost dostigla su pisma čitalaca u kojima su se na efektan način ruglu izvrgavale najrazličitije teme. Njih je takođe pakovala redakcija, a u to vreme su je činili i pisci kao Matija Bećković i Brana Crnčević. U sećanju mi je ostalo pismo koje je u to vreme izazvalo solidan medijski skandal u Beogradu. Ideja je bila zabraniti penzionerima da se vozikaju u javnom saobraćaju u vreme najvećih gužvi. Novina je obilovala slikama golih žena, ali su štampali i sasvim ozbiljne tekstove.

Petar Janjatović

Čvoga / Čvrga / Klempa

Neobično brz i snažan udarac napetih prstiju o nečiju glavu što je zvonko odzvanjao. Svatko je imao svoj stil savijanja prstiju da bi udarac bio što jači kad se prsti jednom otpuste iz zapetog položaja. Neki su imali čitavu plejadu čvogi, od lakih prijateljskih ili pohvalnih do onih opominjućih ili izazivajućih. Poslije se kaže: “Al’ zvoni glavu-džaaaa…”. U školi je prethodila tuči ili pak šamaru od strane nastavnika, obično onog tjelesnog odgoja…

Branimir Dolibašić

Delić, Mladen

Legendarni sportski komentator. Padao je u trans, pričao svašta, delio lekcije sudijama, bodrio igrače, otvoreno navijao za Hajduk — nema veze, bio je neponovljiv. Utakmice koje je on prenosio zahvaljujući njegovoj komentatorskoj ekspresiji ostale su zauvek u pamćenju. “Nema, nema, nema više vremena, Vujović, kasno je, nema više vremena, evo ga, evo ga, centaršut i gol, gol, gol, ko, ko, Radanović…, Radanović, Radanović… Ljudi moji, ma je li to moguće!!!”

Mihajlo Pantić

Drkanje na zvezde

Top-lista Jugoslovenki na koje smo najviše drkali:

Olivera Katarina — pevačica i glumica. Zbog nje je Bekim Fehmiu, u filmu Skupljači perja Aleksandra Petrovića, lomio rukama čaše, a šef srpskih komunista Draža Marković išao je na kolenima oko nje dok je pevala. U doba kad smo počeli da drkamo na nju, njena zvezda se već gasila, ali su ostale stare slike i sećanje na koncerte u pariskoj Olimpiji. Onda smo je ponovo videli, krajem 1980ih, u nacionalnom zanosu, u društvu Srpkinja sa Kosova. Bila je to prethodnica antibirokratske revolucije i uspona Slobodana Miloševića. Ali nas to uopšte nije zanimalo. Mi smo samo drkali.

Božidarka Frajt — zagrebačka glumica i dobitnica nekoliko Zlatnih Arena. Glumila u filmovima Užička republika, Visoki napon itd. Ležale su joj karakterne uloge, a bila je izuzetno seksi mada na neki specifičan način, pogotovo nakon filma Ljubica gde je igrala zrelu ženu u vezi sa mlađim muškarcem. Drkati na Božidarku Frajt bilo je ravno drkanju na najbolju prijateljicu vaše majke.

Neda Arnerić — beogradska glumica i svejugoslovenski seks simbol sa najdužim stažom. Njena slava traje od ranih 1960ih i filmova kao što su Uspravi se Delfina ili Višnja sa Tašmajdana preko Varljivog leta ‘68. pa do današnjih dana. Svojom jedinstvenom pojavom ostavila je traga u životima mnogih bivših Jugoslovena, pa i danas, na pitanje šta je za vas jugonostalgija, veliki broj Zagrepčana ili Sarajlija odgovara: “Neda Arnerić”. Veliku gledanost filma Praznik kurvi Lordana Zafranovića treba povezati sa obiljem erotskih scena sa golom Nedom Arnerić. Prijatelj mi je ispričao da su se, u kantini kasarne gde je 1980ih godina služio vojsku, mogla kupiti isključivo ogledalca sa likom Nede Arnerić na poleđini.

Jelena Tinska — balerina i najpoznatija Lokica. Sa pet godina je pošla u baletsku školu. Kako potiče iz ugledne gradske porodice, usledili su časovi klavira i čitanja Tomasa Mana. Bila je u baletskim grupama Ivanke Lukateli i Lokice Stefanović u doba zajedničke turneje sa Zdravkom Čolićem (“Putujući zemljotres”, 1978). Lokica nije podnosila to što se Tinska samostalno pojavljivala na naslovnim stranama. Zato ova napušta Lokice i počinje sopstvenu karijeru, najpre u pozorištu a potom vodeći školu plesa. Svoju slavu duguje fotografijama objavljivanim u najrazličitijim časopisima u SFRJ, a 1981. u zagrebačkom magazinu Start odlučuje da svima obelodani svoje mnogohvaljene atribute: guzu i grudi. Poznata je i po ljubavnim vezama sa mnogim slavnim muškarcima, o čemu je napisala knjigu i objavila je istovremeno kada je postala baka. Predvidela je sjajnu karijeru svojim kćerkama, jer “imaju guzu na mamu”. Godine 1994., u jednom beogradskom supermarketu, imao sam sreću da stojim iza nje u redu za kasom. I dok je ona prebirala po novčaniku tražeći sitan novac, ja sam prebirao po sećanju prizivajući sva prethodna drkanja na nju.

Boba — jedina brineta među Lokicama. Zahvaljujući mnogim kvalitetima, ali pre svega raskošnim grudima, bila je, uz Jelenu Tinsku, drugi istaknuti seks-simbol među njima. Kretala se, ipak, u prilično neočekivanom društvu. Bila je dugogodišnja devojka Marka Pešića, člana beogradskoga kultnog benda Kozmetika, s prelaza iz 1970ih u 1980e godine i najpoznatiji model beogradskog odgovora na Andy Warhol’s Interview iz istog perioda — časopisa Izgled. Poznata i po fotosesiji za Playboy ranih 1980ih koju je sa ponosom preneo zagrebački Start.

Savina Geršak — slovenačka glumica. Proslavila se ulogama u filmovima Živka Nikolića, pogotovo u filmu Čudo neviđeno. Milioni muškaraca su se palili na scenu gde skoro gola igra pred Taškom Načićem dok je on posipa novcem. Tokom 1990ih godina neki sveštenici pravoslavne crkve su tražili da se ovaj film skine sa programa beogradske TV Politike. Svi koji su pripremili videorekordere da snime tu antologijsku scenu mogli su, iz saopštenja datog deset minuta pred sam početak filma, da shvate da moralizatorsko drkanje lagano ali sigurno zamenjuje ono pravo.

Tanja Bošković — beogradska glumica. Postala poznata u drugoj polovini 1970ih, zahvaljujući filmu Lordana Zafranovića Okupacija u 26 slika. Pogled na njenu guzu i noge dok se penje dubrovačkim stepenicama ostavio je bez daha Franu Lasića i Milana Štrljića, ali i mnoge druge. Sa ovim filmom postala je mega-zvezda i tokom pulskog festivala, na kojem je Okupacija u 26 slika premijerno prikazana, fotografisana je kako u kupaćem kostimu sedi u plićaku Jadranskog mora sa sladoledom u ustima i grudima lepim kao letnji raspust.

Suzana Mančić — najpoznatija Loto devojka. Naterala milione da veruju da će im baš ona doneti sreću. 1980ih godina pričalo se da bi je muškarci gledali taman da izvlači glavice kupusa umesto kuglica milionske vrednosti. Karijeru počela kao pevačica 1977., sa čuvenim singlom “Ogledalce”. Poput Nede Arnerić, ona je seks simbol sa višedecenijskim rokom trajanja. Razočarala mnoge muškarce udavši se za najružnijeg člana sastava 7 mladih, i to u vreme kad je od njihovog imena ostalo istinito samo ono “7”. Krajem 1990ih postaje voditeljica najkomercijalnije beogradske televizijske stanice Pink. I danas izgleda odlično. Vodi dve-tri emisije na tv-u. Ponekad podseća na Samantu iz tv-serije “Seks i grad” i zna da samo najbolje i najsamopouzdanije ribe mogu sebi da dozvole da povremeno vode program ležeći na kauču u sred tv-studija.

Ana Karić — zagrebačka glumica. Proslavila ju je čuvena pitalica: “Ako Milena Dravić puši Dravu, šta puši Ana Karić”? Drkati na Anu Karić bilo je ravno drkanju na vašu sredovečnu ali superzavodljivu razrednu.

Moni Kovačić — slovenačka pevačica i foto-model, ustvari najpoznatija kao super riba. Pojavila se niotkuda, možda iz Amerike, negde 1970ih. Njena jugoslovenska karijera bila je kratkotrajna ali burna. Godine 1979. osvanula je na naslovnoj strani beogradskog časopisa Duga i na duplerici zagrebačkog Starta. Iznenada se pojavila, iznenada i nestala, ostavljajući nas da pamtimo i ne zaboravljamo.

Vera Čukić — beogradska glumica. Pozajmila glas Olivi iz crtanog filma o mornaru Popaju. Supruga Gordana Mihića, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih scenarista, i majka glumice Ivane Mihić. Njena gluma je uvek bila u senci njenog izgleda. Fanove obradovala filmom Srećna porodica i delom u kojem se, samo u bikiniju, sunča u dvorištu kuće. Još pamtim bežanje iz škole sa prijateljem koji je deo tog prepodneva proveo drkajući na Veru, nagnut nad stranicama TV Revije sa njenim slikama.

Ena Begović — hrvatska glumica i jedna od najvećih seks-bombi jugoslovenskog filma ikad. Proslavila se ulogom u filmu Pad Italije Lordana Zafranovića i antologijskom scenom kupanja u moru. Posle toga, ostvarila je mnogo zapaženih uloga u filmu i pozorištu. Preotela muža Bebi Lončar. Godine 2000. poginula u saobraćajnoj nesreći u džipu kojim je upravljao njen pastorak. Bez obzira na dugogodišnju srpsko-hrvatsku medijsku blokadu, beogradski magazin Profil je vest o njenoj smrti objavio pod naslovom “Odlazak poslednje balkanske kraljice”.

Anja Rupel — pevačica ljubljanske grupe Videosex. Pevala i u nekim pesmama grupe Laibach. Izgledala kao urbana “Mojca”. Mnoge muškarce zgazila kao gospođu Mesec.

Alma Ekmedžić — bimbo-pevačica iz Sarajeva. Niko nije zapamtio njene pesme, ali zato jeste njene postere objavljivane u mnogim vodećim časopisima širom zajedničke domovine. Preteča današnje sarajevske folk-bombe, Selme Bajrami.

Tereza Kesovija — apsolutna kraljica festivala zabavne muzike, koja je, pevajući najpre pred Titom, a potom i pred Tuđmanom, zasluženo stekla epitet “režimske”, odnosno “državotvorne” pevačice. Godine 1980., u emisiji “Nedjeljno popodne” tadašnje Televizije Zagreb, pojavila se u sandalama sa visokim štiklama i lakiranim noktima na nogama, uvodeći time jednopotezno mnoge tek stasale dečake u novu, nepoznatu strast: fetiš stopala.

Vesna Vrandečić — pevačica riječke grupe Xenia; ujedno sekretarica u INI. Proslavila se prvim lezbo-erotskim tekstom u yu-rocku — “Moja prijateljica”. Bila je, po izgledu, tadašnja verzija Šarlot iz serije “Seks i grad”. Drkanje na Vesnu Vrandečić bilo je ravno drkanju na devojku iz susedstva.

Branko Rosić

Ditka Haberl — ako postoji neko ko je odgovoran za prvo i burno buđenje moje seksualnosti, onda je to svakako ona. Bilo je to negde 1976. godine, ako se ne varam. Samo godinu dana ranije Pepel in kri nastupali su na Pesmi Evrovizije u Stokholmu sa pesmom “Dan ljubezni” i plasirali se na trinaesto mesto. Njen poster, objavljen na muzičkim stranama Politikinog zabavnika (koji je bio moje obavezno štivo tih godina), zagolicao mi je maštu, kao i jedan vrlo konkretan deo tela, na nov i neverovatno intenzivan način. Bujne narandžaste kose, kože bele poput slonovače, u izazovnom prsluku od tafta posutom šljokicama koji se vezivao pertlama spreda i izdašno otkrivao dekolte i pupak, i u istovetnim zvoncarama opasno niskog struka, bosih stopala ali lakiranih noktiju, polu hipi/polu nekakva glam riba, Ditka Haberl mi se izazovno smešila sa strane omiljenog časopisa. Jasno sam osetio svu snagu njenog poziva: među nogama mi je gorelo. Neverovatno šta jedna fotografija može da vam uradi tako rano u životu. Moj otac je uredno skupljao sve brojeve Politikinog zabavnika od 1962. (godina rođenja moje starije sestre) do 1992. godine (kada je sve već otišlo dođavola). Ukoričivši ih kod knjigovesca u trideset istovetnih tomova, pohranio ih je u podrum. Pre samo nekoliko godina, poveden željom da ponovo vidim poster Ditke Haberl, velike zvezde mojih najranijih erotskih maštanja, i proverim da li njene moći još uvek traju, proveo sam sate tragajući za njim. Neumorno sam prelistavao debelu knjigu sa svim brojevima Zabavnika iz 1976., ali nigde ga nije bilo. Samo je na jednom mestu, odmah iza broja u kojem se nalazio poster Duška Lokina, a ispred sledećeg u kome je objavljen poster Zdenke Kovačiček, nedostajala strana.

Svetlana Bojković — postoji scena u filmu Pas koji je voleo vozove (1977., režija Goran Paskaljević, scenario Gordan Mihić) koja je po mnogo čemu izuzetna. U njoj se Svetlana Bojković — tada jedra dvadesetdevetogodišnjakinja — nehajno presvlači, razgovarajući usput sa Batom Živojinovićem. U tom filmu ona glumi odbeglu zatvorenicu, on je kauboj-kaskader koji nastupa po seoskim vašarima. To presvlačenje je užurbano i naizgled očišćeno od svake erotike, ali time zapravo samo još erotičnije. Onako stroga, odlučna i nedostižna (kakvom nam se tada činila), u toj sceni je po prvi i poslednji put pred kamerom odlučno raskopčala bluzu, i pre nego što smo stigli da se pripremimo pred nama su sevnule njene krupne, uzbudljive grudi, tamne bradavice i pun torzo. Zadrhtali smo, osetili knedlu u grlu i naglu erekciju, zatreptali smo užurbano, čitavim bioskopom prošetao je kratak uzdah, ali na Svetlani Bojković već se našao drugi deo odeće, Bata Živojinović se okrenuo i izašao, i sceni je došao kraj. Tek godinama kasnije razumeo sam da seksualni naboj te scene proizlazi ponajviše iz činjenice da se od Svetlane Bojković zapravo nikada nije ni očekivalo da obnaži grudi na filmu, pa je time naš osećaj počasti morao biti neizmerno veći nego pred grudima pojedinih drugih glumica, čije su karijere naprosto zavisile od toga. Zaključak? Svetlana Bojković nije uopšte morala da nam pokaže svoje grudi. Ona je to želela. Drkati na Svetlanu Bojković bilo je kao drkati na suzdržanu doktorku koju vidite samo na minut tokom jutarnje vizite a ostatak dana provodite u dosadi bolničke sobe, maštajući o njoj.

Ružica Sokić — Ah, Ružica Sokić. Prototip kršne, nesputane erotike u domaćem filmu. Plava kosa, oči koje sevaju strašću, humorom, besom ili tugom, krupna građa, široka ramena i velike grudi, jaki listovi, tvrde butine, sve to odaje ženu sa kojom je sve u životu intenzivno i nabijeno seksualnošću. Način na koji je podigla svoju tešku dojku šakom da bi pokazala ožiljak pod njom Džimiju Barki (Dragan Nikolić) u filmu Kad budem mrtav i beo Žike Pavlovića bez premca je u domaćoj kinematografiji. U filmu Žuta glumila blajhanu uličnu prostitutku — teško da bi neka druga glumica to umela tako sjajno da izvede.

Eva Ras — Tragedija službenice PTT Dušana Makavejeva i čuvena scena gde Eva Ras gola leži na nekakvoj sofi ili rekamijeu dok joj se na guzi odmara crna mačka, obeležili su domaću kinematografiju 1960ih godina. Mislim da se time Eva Ras upisala kao prva domaća glumica koja se sasvim gola pojavila na filmu, što joj je darovalo status instant-zvezde. Njeni glumački kvaliteti nisu uvek bili u skladu sa famom koja ju je pratila. Njena glumačka karijera ostaće nedorečena i šupljikava. Uz pregršt ličnih tragedija (smrt kćerke je samo jedna od njih) Eva Ras ipak hrabro gura dalje. Glumi tu i tamo, uglavnom na tv-u, objavljuje knjige predugih naslova, i redovno je prisutna u javnosti. Sećam se da sam, drkajući na Evu Ras, najviše pažnje posvećivao punim usnama, očima plavim kao nebo, mekom okruglom stomaku, i pregršti svilenkastih svetlih dlačica kojima je bilo obraslo njeno međunožje.

Vladimir Arsenijević

Marina Perazić — Čitav kvart je svršavao na ovu ženu, pjevačicu poznate grupe Denis & Denis. I danas osjetim nemir pri pomisli na nju.

anonim.

Mira Furlan — divlji seks i perfektna gluma u skoro svakom filmu. Najbolji partneri na filmu Rade Šerbedžija i Miki Manojlović. Gledanje filma Povratak u Vučjak upražnjavali smo zajedno onanirajući na zanosno Mirino tijelo i uvjerljive pokrete i uzdahe.

anonim.

Vladica Milosavljević — plavokosa ljepotica, prekrasnog tijela, malo je furala na Ruskinju, što je meni već dovoljno seksi samo po sebi. Drkačka zvijezda, ako ne zbog uloge misteriozne slikarice u Oktoberfestu, ili okrutno racionalne odlazeće supruge u Kresojinom Još ovaj put, a onda svakako zbog uloge balerine-građanke u Grlićevom Samo jednom se ljubi. Mislim da je bilo analno, a s leđa svakako. Ona: “Tomi! Tomi!” (onako malo dulje, izdišući dok stenje). On (Miki Manojlović), kratko, promuklo, na slogove: “Tomi-slav! Tomi-slav!”

Ljiljana Blagojević — doktorica na selu. Svi se mi palimo na uniformirane (čak i na poneku “časnu”). Ovdje najbitnija zbog, da tako kažem, “tucanja na smrt” u Zafranovićevu filmu Večernja zvona, gdje je kara šogor (igra ga naravno Rade Šerbedžija, a tko bi drugi karao u našem filmu?), znojnu u bunilu sa povišenom temperaturom, oboljelu od tuberkuloze, netom prije nego što će umrijeti. Na granici nekrofilije. A ima i ona scena u Sjećaš li se Dolly Bell gdje uči Slavka Štimca ljubljenju. Inače hvalio mi se Mario Mutić — internist iz New Yorka, da ga je nakon karanja ismijala Snežana iz Kulture, poznata Zg-darkerica: “Jebote, karaš ko Slavko Štimac!” Mario je, naime, imao čarape na sebi, upravo kao i Štimac u rečenom filmu. Snežana je 1990. otišla u Niš, tako da među nama nije bilo niš. Nažalost.

1. Vatroslav Sekulić

Drugarska kritika

Čin kolektivne egzaltacije članova SKJ tokom koje su na partijskom sastanku, uime Partije te progresivnih društvenih snaga, na račun jednog od njih sipali gomile optužbi, odnosno kritikovali njegovo partijsko delovanje, privatno ponašanje i veoma često — lično mišljenje. Drugarskoj kritici prethodili su pokušaji da se zabludeli drug prizove pameti i uvidi svoje greške u razgovoru sa radnom grupom sastavljenom od odabranih članova osnovne organizacije ili više partijske instance. Zato se drugarska kritika uvek završavala partijskom kaznom jer je prva prilika za pokajanje već bila propuštena. Tokom drugarske kritike optuženi je ne samo po prvi put saznavao za svoje grehe, nego je tek tada uspevao da sazna sa kakvim je to tipovima do sada živeo ili radio. Zato je drugarska kritika bila obostrano poučna, ali od te pouke za kažnjenog obično nije bilo neke posebne vajde. Naprotiv.

– nastavlja se –

Dok u svojoj autobiografiji servira priču o užasima jugoslavenskog socijalizma prilagođenu zapadnjačkoj publici, najpoznatija balkanska performerica stvara sve banalnije projekte: sve se tu mijenja ovisno o dostupnim resursima i zahtjevima tržišta, sve je prilagodljivo i sve je na prodaju