Umjesto korporacijskog i bankarskog monopola, u bogatim europskim zemljama ulogu vještica dobivaju doseljenici, dok kod nas rolu vještičjeg sabata ima jugokomunistička zavjera

Komisija neće nalagati kako implementirati presudu ali će pomoći u njezinoj implementaciji… Kada bi netko od naših političara izgovorio ovakvu, na prvi pogled besmislenu rečenicu, odmah bi završio u »The Greatest Shits«, ali kada to kaže prvi potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans, onda je treba čitati i vodoravno i okomito i između redaka. Interpretativno ona doduše znači da i Hrvatska i Slovenija moraju prihvatiti odluke Arbitražnog suda o teritorijalnom sporu, ali je prijeteća intonacija za oktavu ili čak dvije viša prema Zagrebu. Niti u Haagu prilikom čitanja pravorijeka, niti jučer u Strasbourgu, nitko se nije osvrnuo na to što je Hrvatska izašla iz arbitraže, niti spomenuo a kamo li analizirao naš glavni argument kako je ona nevažeća jer je »kompromitirana i kontaminirana«.

Dakako da zbog toga s pravom možemo preispitivati neučinkovitost hrvatske diplomacije na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i HDZ-ovim vladama koje su sve svoje snage usmjerile na partnerstvo sa zemljama Višegradske skupine, Mađarskom, Poljskom, Slovačkom i Češkom, koje baš »stara Europa« ne obožava, te na uspravnicu Jadran – Baltik, dok nam je kičma pukla na dobrosusjedskim odnosima. Istini za volju, treba reći da Hrvatska prema Sloveniji nije nikada vodila osmišljenu politiku te da je jedini ozbiljan pokušaj da se međusobni odnosi urede na obostrano zadovoljstvo, sporazum Račan – Drnovšek iz 2001. godine, propao zbog orkestriranih optužbi za veleizdaju!

Prosto je neshvatljivo da su Hrvatska i Slovenija, dvije prirodne saveznice kada su napuštale Jugoslaviju, neočekivanom brzinom postale jedna drugoj najbolji neprijatelji, da bi nam sada Timmermans i ekipa prijetećim prstom poručili da ne znaju kako, ali će nam rješenje svakako metnuti! U stvari frazeologija eurobirokrata »što oni to sada očekuju od nas« prevediva je vrlo lako balkanskim rječnikom i sintaksom, ali je taj kalk prevulgaran za javnu objavu.

Pirova je slovenska pobjeda u Piranskom zaljevu, jer niti su dobili na moru sve što su očekivali dok su na tlu izgubili više nego što su se nadali. Zato ni u Ljubljani nema pretjerane euforije. Premijer Miro Cerar obilazi pogranična sela i čeka sučeljavanje s Joškom Jorasom, dok oporbeni vođa Janez Janša otvara predizbornu kampanju tvrdeći da bi primjena presude u sadašnjem obliku za Slovence bila autogol odnosno »hitac u vlastito koljeno«.

I tako, dok kita boli more a Kekeca koljeno, Europska komisija nudi implantate i obećava da uz njezinu pomoć neće boljeti. A kako god se prema Strasbourgu Slovenci i Hrvati okrenuli, dupe će im uvijek biti otpozadi.

novilist

Da je bilo solomonske mudrosti, pa da je za Piranski zaljev i sve granične sporove presuđeno u korist Hrvatske, kao što je presuđeno za Svetu Geru i onih par sela uz Dragonju, svijet bi konačno odahnuo i odmorio se od ta dva patuljasta i beskrajno iritantna plemena

Andy Spyra/Courtesy FP Magazine

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Piše: Tomislav Marković

Ratovi u zemljama bivše Jugoslavije odavno su završeni, prošle su već decenije, bilo je dovoljno vremena i za kažnjavanje zločinaca, i za započinjanje suočavanja s prošlošću, ali i za pisanje ratnih memoara, biografija i autobiografija, bilo je vremena da se ispričaju ratne priče. Međutim, u Srbiji, zemlji koja je sve ratove započela, izvršila agresiju i harala po susedstvu godinama – taj period je obavijen velom ćutanja. Kao da su svi dobili iznenadni napad kolektivne amnezije koja je nekim čudom pojela baš sećanje na devedesete godine. S druge strane, nikad nije bilo više priča o srpskim herojima, o tome kako zli zapadnjaci i neke belosvetske sudije nastoje da im doakaju, o tome kako moramo braniti naše junake, o tome kako smo svi mi Ratko ili Radovan. Imamo toliko srpskih heroja, nadnaravnu količinu junaka po glavi stanovnika, ali pojma nemamo u čemu je zapravo njihovo herojstvo.

Diskretni ratni zločinci

Ispostavilo se da su naši div-junaci neočekivano diskretne persone, krajnje samozatajne i nesklone hvalisanju svojim junačkim delima, čemu se niko razuman od srpskih superheroja ne bi nadao. Čak i kad se neki od njih odvaže da napišu memoare, poput Veselina Šljivančanina, Biljane Plavšić ili Milana Lukića, po pravilu se radi o ljudima koji su već osuđeni za ratne zločine, pa se javljaju publici pisanim putem ne bi li demantovali nepobitno utvrđene činjenice. Tu sve vrvi od opštih mesta poput odbrane srpstva, ugroženosti Srba od drugih naroda, nužnosti odbrane od zlih agresora i sličnih izmišljotina. Dobro, svaki čitalac memoara je navikao da ne traži baš golu istinu u tom žanru, istina se tu po pravilu malo ulepšava, autor sebe predstavlja u boljem svetlu nego što realno zaslužuje, ali ovi domaći ratni memoaristi toliko lažu da to ni pas s maslom ne bi pojeo. A ni s kavijarom.

Iz retkih priča o ratu koje dolaze s agresorske strane, koje se povremeno objave u knjigama ili u medijima, svašta se može pročitati osim jedne stvari – šta su učesnici u ratu stvarno radili. Stvarnost je nekim čudom isparila iz njihovih sećanja, pretvorivši se u maglu i dim. Stiče se utisak da se heroji zvani ratni zločinci stide onoga što su činili u ratu. A dok su ubijali, proterivali i divljali, uopšte nisu pokazivali nikakve znake stida, naprotiv. Činilo se kao da ne znaju za stid i sram. Umesto da se hvališu svojim ratnim poduhvatima, da se busaju u prsa hrabrim ubijanjem civila, da udaraju na sva zvona otvaranje konc-logora, masovna streljanja i silovanja, oni ni mukajet. Kad treba da se kolje i pljačka, naši heroji rade prekovremeno i prebacuju normu, a kad treba da se o tome prozbori koja reč – oni ćute kao zavezana vreća. Junaci na delu, kukavice na rečima. Ili su prosto skromne osobe koje ne vole da se razmeću svojim delima.

The Act of Killing

Nisu svuda na zemljinom šaru zločinci tako sramežljivi kao kod nas. Recimo, u Indoneziji njihove kolege po nožu i žici nemaju običaj da se snebivaju, već otvoreno pričaju o onome što su činili i hvališu se svojim koljačkim delima. U dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera defiluju krvnici čija je iskrenost često jedva podnošljiva. Vojska je 1965. godine zbacila legalno izabranu indonezijsku vladu. Ko se protivio vojnoj diktaturi mogao je biti optužen da je komunista. Tu su spadali članovi sindikata, farmeri bezemljaši, intelektualci, Kinezi. Za manje od godinu dana, uz direktnu pomoć Zapada ubijeno je preko milion “komunista”. Vojska je koristila paravojne formacije i gangstere za izvršavanje ubistava. Isti ljudi su i danas na vlasti, porodice žrtava ne smeju da progovore o onome što se desilo njihovim bližnjima, ali zato su dželati hrabro stali pred kamere i ponosno ispričali svoje priče, demonstrirajući kako su ubijali svoje žrtve.

Jedan od dželata, Anvar Kongo, sada u poznoj starosti, objašnjava kako je nastojao da izbegne prolivanje previše krvi, jer je, kako kaže, “to grozno smrdelo”. Odvodi filmsku ekipu na mesto gde je ubijao ljude, pokazuje stub na koji je vezivao žicu, ponovo to čini u svojevrsnom reenactmentu i pokazuje na primeru kako je davio žrtve.

Tu je i izdavač novina Ibrahim Sinik koji objašnjava svoju ulogu u genocidu: “Kao urednik novina, moj zadatak je bio da učinim da ih javnost mrzi”. Ubistva su se odvijala i u prostorijama koje pripadaju novinskoj kući. Poslovi su bili podeljeni, baš kao i u Srbiji, jedni se bave medijskom propagandom, a drugi izvođenjem krvavih radova, ali zato bar nisu bili prostorno odvojeni. Kongo opisuje kako je u redakciji Sinikovih novina ubijao žrtve stavljajući im nogu od stola na vrat, potom bi nekoliko dželata selo na sto i čovek bi bio mrtav.

Logika zločinačkog uma uživo

Kongo je jedini kome savest nije baš apsolutno mirna. Žali se kako povremeno ne može da spava i kako mu se u noćnim morama priviđaju neke oči. Misli da te oči pripadaju jednoj žrtvi kojoj je mačetom odsekao glavu, glava je odletela, a oči su ostale otvorene i sad ga proganjaju u snu. Kongov prijatelj i kolega po genocidu Adi Zulkadri nema takvih problema, a nema ni mnogo razumevanja za svog druga i saborca. Na Kongove žalbe, Adi odgovara: “Nemaš mira zato što ti je um slab. Ljudi koje smo pobili su izgubili. Izgubili su još dok su imali tela. Sad imaju samo duše, tako da su sada još slabiji. Kako mogu da te opsedaju?” Vaistinu, pitanje je na mestu. Šta je tom Anvaru Kongu? Mora da mu se nešto pokarabasilo u glavi, pa ima ružne snove i strahuje od aveti. Ljudi njegovog kova obično mirno spavaju, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Adi ima i specifičnu moralnu teoriju za opravdavanje ubistva. Evo šta kaže, dok ga šminkaju za povratak u prošlost: “Ubistvo je najgori zločin koji možeš počiniti. Zato je ključno da nađeš način da se ne osećaš krivim. Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora. Na primer, ako neko traži da ubijem nekog – ako je kompenzacija prava, onda naravno da ću to uraditi, i iz te jedne perspektive, nije pogrešno. To je perspektiva u koju moramo naterati sebe da verujemo. Na kraju krajeva, moralnost je relativna”. Pod “pravom kompenzacijom” Adi podrazumeva pristojnu svotu novca. Ako je ponuda dobra, ubistvo nije nikakav problem, pošto moralnog zakona ionako nema, jer je relativan. Logika zločinačkog uma uživo.

Džakartska protiv Ženevske konvencije

Dok se voze kolima po Džakarti, reditelj kaže Adiju: “Ne osećaš u sebi nemir kao Anvar, govoreći sebi da je bio rat. Ali Ženevska konvencija definiše to što si radio kao ratne zločine”. Adi ima i juridičku teoriju koju pomno izlaže: “Ne moram se nužno slagati sa tim međunarodnim zakonima. Kad je Buš bio na vlasti, Gvantanamo je bio ispravan. Sadam Husein je imao oružje za masovno uništenje. Prema Bušu, to je bilo ispravno ali sada nije. Ženevska konvencija je možda današnja etika, ali sutra ćemo imati Džakartsku konvenciju i odbaciti Ženevsku. Ratne zločine definišu pobednici. Ja sam pobednik, pa mogu napraviti svoju definiciju. Ne moram slediti međunarodne zakone. I što je još važnije, nije dobro sve što je istinito. Neke istine nisu dobre, kao na primer kad bi ponovo otvorili ovaj slučaj. Čak iako sve što saznaš bude istinito, nije dobro”.

Na to mu Džošua kaže, pokušavajući da u zločincu probudi elementarnu empatiju: “Ali za milione porodica žrtava je dobro ako istina izađe na videlo”. Adi očigledno spada u koljače sklone promišljanju sopstvenih nedela, uvek ima spreman odgovor: “Dobro, ali pođimo od prvog ubistva, Kaina i Avelja. Zašto se samo fokusirati na ubistva komunista? Amerikanci su pobili Indijance. Je li iko kažnjen za to? Kaznite ih!” Liči pomalo na sadržaj Deklaracije o Srebrenici koju je donela Skupština Srbije.

Za razliku od naših domaćih ukoljica, Indonežani nisu imali sreću da njihov minuli rad stekne pažnju međunarodne javnosti. Kad Džošua pita Adija šta bi bilo kad bi ga izveli pred Haški tribunal, ovaj kaže: “Išao bih. Zašto bih išao ako se ne osećam krivim? Zato što bih bio slavan. Spreman sam. Molim vas, zovite me u Hag.  Zašto ljudi gledaju Džejmsa Bonda? Da vide akciju. Zašto gledaju filmove o nacistima? Da vide moć i sadizam. Mi to možemo. Možemo snimiti nešto što sadrži još više sadizma od onoga što viđate u filmovima sa nacistima. Zato što nema filma gde su ljudi davljeni osim u fikciji, ali to je drugačije, zato što sam ja to radio u stvarnom životu”.

Bog mrzi komuniste

Dželati ne kriju ni kako su se ophodili prema ženama i ćerkama svojih žrtava. Japto Soerjosomarno, lider Pankasila omladine, paravojne organizacije koja je tokom genocida delovala kao odred smrti, priseća se svoje burne mladosti: “Ako su lepe, sve bih ih silovao. Posebno u ono vreme kad smo mi bili zakon. Jeb’o sam ih! Izjeb’o sam koju god sam sreo. Posebno ako uhvatiš neku od 14 godiina. Poslastica! Rekao bih joj: ‘Ovo će biti pakao za tebe, ali za mene – raj na zemlji’.” Danas je Japto ugledni građanin, političar i predsednik Patriotske stranke, što je sasvim logično za silovatelja i ubicu. Šta će drugo da bude takav manijak nego patriota, neće valjda da ode u socijaldemokrate ili liberale. I ne stidi se da priča pred kamerama šta je sve radio, naprotiv, ponosi se ubijanjem i silovanjem, o tome divani najnormalnije, kao neko drugi o tome kako je zbrinjavao beskućnike ili udomljavao siročad.

Adi Zulkadri izlaže i svojevrstan rezime svog minulog koljačkog rada: “Gurali smo im štapove u anuse dok nisu crkli. Lomili smo im vratove. Vešali smo ih. Davili smo ih žicom. Odsecali smo im glave. Gazili smo ih autima. Bilo nam je to dozvoljeno. Dokaz tome je da smo pobili ljude a za to nismo nikad kažnjeni. Ljude koje smo pobili… Ne može se tu ništa uraditi. Moraju to prihvatiti”.

Uostalom, nevini ljudi nisu pobijeni bez razloga, kako se čini na prvi, a i na svaki drugi pogled. U emisiji “Specijalni dijalog” na nacionalnoj televiziji Indonezije, pripadnik Pankasila omladine Ali Usman objašnjava nasmejanoj voditeljki, koja o istrebljenju komunista govori sa manje empatije nego neki ljudi o istrebljenju bubašvaba: “Omladina mora zapamtiti svoju istoriju. Nikad ne smeju zaboraviti. Štaviše, Bog mora da je protiv komunista. Da. Bog mrzi komuniste. Zato je učinio da ovaj film bude tako divan! A što se tiče pomirenja, nema pomirenja! Jer to što se desilo je istorija. Moralo je biti tako. Tako da nema pomirenja”.

Neispisana stranica istorije

Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

Stepen iskrenosti koji pokazuju indonežanske ukoljice, kao i neverovatna nonšalancija sa kojom govore o genocidu, zaista su retki u ljudskoj istoriji. To čak ni nacisti nisu praktikovali. I oni su imali izvesnu dozu diskrecije, baš kao i naši balkanski koljači. U tajnom govoru koji je Hajnrih Himler održao 4. oktobra 1943. godine u Poznanju, pred vodećim jedinicama SS-a i policije, pričao je otvoreno o istrebljenju Jevreja, zaključujući na kraju: “To je slavna stranica naše povesti, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima. I to iz najobičnijeg kukavičluka – samo zato što se ispostavilo da civilizovani deo sveta nema baš mnogo razumevanja za ubilački patriotizam. Otkad to pošten srpski nacionalista – čija je osnovna ambicija da svoje parče planete otcepi od sveta da bi u njemu mogao mirno da koljucka – vodi računa o tome šta drugi misle? Kuda ide ovaj svet ako su i koljači počeli da haju šta svet o njima misli?

Ćutanje za unutrašnju upotrebu

Mada, ćutanje masovnih ubica i nije toliko usmereno ka spolja, svet ionako zna šta su radili. Njihov muk je više namenjen za domaću upotrebu. Naime, oni u čije se ime ubijalo, ona tiha većina koja je ćutke podržavala dželate, ti fini, pristojni građani koji ne bi ni muslimanskog mrava zgazili – to su sve nežne duše osetljivog stomaka. Ne mogu oni da podržavaju ubice koje otvoreno govore o svojim zlodelima. Jer ta klanja, silovanja, streljanja, prebijanja i ostala mučenja – to sve nekako nije lepo, sve to prevazilazi granice dobrog ukusa, a našim nemim posmatračima genocida je tako stalo do građanskih konvencija, do finih manira, do lepog ponašanja i ophođenja u rukavicama.

Kako ti divni, pristojni ljudi da podrže heroja koji bi iskreno rekao: “Branio sam srpstvo tako što sam snajperom gađao decu po Sarajevu”, ili “Streljao sam nevine ljude i bacao ih u jamu sa Korićanskih stijena, i to u vaše ime”, ili “Borio sam se za srpske interese tako što sam u logoru primoravao oca i sina na oralni seks”, ili “Streljao sam zarobljene civile u Potočarima dok mi nije iskočio žulj na kažiprstu, a niko ni hvala da mi kaže za moj herojski napor”, ili “Moj doprinos odbrani srpstva vaskolikog sastoji se u temeljnom pljačkanju stanova onih koje smo prethodno proterali ili pobili”. Stvarno nekako ne zvuči lepo. I ubicama i njihovim pristalicama je mnogo lakše da se međusobno lažu, pa da se zajedno pretvaraju kako nemaju pojma šta se dogodilo. Ni luk jeli, ni genocid mirisali. Jedino tako se svetonazor koji je i doveo do ratova i genocida može održati u postojanju, a da istovremeno postoji privid nekakvog života i normalnosti. Pošto nisu bili dovoljno hrabri da ubijaju svojim rukama, već je to neko drugi činio u njihovo ime i uz njihovo nemo odobravanje, ne može se očekivati od tih finih, pristojnih ljudi da sad preuzmu svoje parče odgovornosti. Što bi rekao njihov indonežanski alter-ego Adi Zulkadri: “Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora”.

tacno

Foto: znaci.net

Iako se polako približavamo već četvrtom desetljeću tzv. demokratskih promjena, čini se kako se potreba obračuna s nasljeđem socijalizma intenzivira umjesto da jenjava. Kao vidljivi simptom teške krize legitimiteta aktualnih režima, paralelno se odvijaju procesi “rehabilitacije” kvislinškog zločinca Milana Nedića i damnatio memoriae Josipa Broza Tita u Hrvatskoj.

“Ne može danas više da se govori: ‘Ma šta me briga za Milana Nedića, on je bilo zločinac’. Mene mnogo više zanima kako je onako debeo čovek iskočio kroz prozor.” Ove riječi izgovorio je odnedavno pokojni srbijanski redatelj Lazar Stojanović 2011. godine prilikom promocije magistarskog rada Srđana Cvetkovića “Između srpa i čekića 2. Politička represija u Srbiji 1953-1985”, povjesničara Instituta za savremenu istoriju Srbije poznatog po notornim revizionističkim i falsifikatorskim interpretacijama. Podsjetimo, Milan Nedić je bio šef kvislinške “Vlade narodnog spasa” postavljene na čelo Srbije u periodu nacističke okupacije. Kao jedini general netom uništene vojske Kraljevine Jugoslavije koji po okupaciji nije završio u zarobljeništvu predstavljao je opciju na koju se okupator u svakom pogledu mogao bez puno zabrinutosti osloniti.

Čovjek koji je rukovodio represivnim aparatom srpske kvislinške države, prvenstveno zloglasnom vojnom formacijom “Srpskom državnom stražom”, bio je u prvom redu odgovoran za zločine počinjene u neospornoj koordinaciji s nacistima – teror nad antifašistički opredijeljenim stanovništvom, uspostavu logorskog sustava, genocidne pogrome Roma i Židova itd. Nakon oslobođenja zemlje, Nedić je uhapšen s namjerom da za svoja nedjela odgovara pred sudom. Međutim 4. veljače 1946. izvršio je samoubojstvo skokom kroz prozor zgrade UDB-e u centru Beograda te tako preduhitrio pravdu. Bez obzira na ove odavno utvrđene povijesne činjenice, Milan Nedić se kroz proteklih nekoliko godina našao na veoma dugom spisku ljudi koje očekuje odluka o njihovoj pravnoj rehabilitaciji.

Zakon o rehabilitaciji do sada je omogućio poništavanje sudskih presuda izrečenih raznim suradnicima okupatora nakon oslobođenja zemlje. Najpoznatiji slučaj svakako predstavlja rehabilitacija vođe “ravnogorskog” pokreta Draže Mihailovića koji je 1946. osuđen na smrt, a pažnju javnosti nakon uspješnog poništavanja presude njemu zaokuplja slučaj Nedića (koji uopće nije osuđen), a za čiju je rehabilitaciju zahtjev podnio Srpski liberalni savet, Udruženje političkih zatvorenika i žrtava komunizma te njegova obitelj. Ako je suditi po medijima, dobar dio političke javnosti prema ovim slučajevima se odnosio u skladu s prethodno citiranim komentarom Lazara Stojanovića – “nije bitno je li netko zločinac ili nije, već da li je postao žrtva represije nakon oslobođenja” – pri čemu se sama činjenica nečijeg poslijeratnog pogubljenja uzima za dovoljnu da se tu osobu proglasi žrtvom, iako je kao u Nedićevom slučaju ista osoba snosila odgovornost na najstrašnija razaranja i ljudske gubitke u povijesti zemlje.

Mučenici antikomunizma

Postavljajući pitanje “kako je onako debeo čovek iskočio kroz prozor?” Stojanović je aludirao na dobro poznati mit kojeg njeguju najrazličitiji profili antikomunista na suvremenom srbijanskom političkom spektru, od marginalnih grupica modernih neonacističkih “nedićevaca” do relevantnijih subjekata bližih ideološkom “centru”, prema kojem Nedić 1946. nije izvršio samoubojstvo, već je gurnut kroz prozor od strane agenata komunističkih vlasti. Za “ubojstvo” Nedića naravno ne postoje nikakvi dokazi, ali još važnije, priču o njegovom samoubojstvu demantira elementarna logika. Novim bi vlastima itekako odgovaralo da jedan od glavnih narodnih neprijatelja živ i zdrav dočekao suđenje odnosno javno podastiranje dokaza o svojim zločinima, kao što je bio slučaj s npr. Dražom Mihailovićem. Svjestan te mogućnosti Nedić je samoubojstvom uspio da se spasi optuženičke klupe.

Stavovi Lazara Stojanovića o kolaboracionistima, kao i oni dobrog dijela drugih “građanskih intelektualaca”, često prolaze “ispod radara”, pa se tako primjerice nakon njegove smrti ranije ove godine o njemu moglo slušati kao o uglednom umjetniku, a nigdje kao o pojedincu koji je svoj javni ugled (između ostalog) stavio i u službu Milana Nedića. Čitava javna slika o Lazaru Stojanoviću temelji se u jednoj točki – njegovom disidentskom statusu u SFRJ. Ovaj crnotalasni redatelj daleko je najpoznatiji po svom filmu “Plastični Isus” iz 1971. godine kojeg je snimio još kao član SKJ. Ovaj film kasnije će postati poznat kao “jedini film kojeg veliki filmofil Josip Broz nije htio pogledati do kraja” te “jedini film zbog kojeg se u Jugoslaviji robijalo”. Zaista, Lazar Stojanović je zbog spomenutog filma čiju političku osnovnicu čini plitko izjednačavanje fašizma i realsocijalizma odrobijao godinu dana.

Upravo je ova činjenica u narednim desetljećima postala jedina relevantna točka njegove biografije. Parafrazirajući njega samoga, uobičajeni narativ o Lazaru Stojanoviću mogao bi se svesti u rečenicu: “Ne može danas da se govori: ‘Ma šta me briga za Lazara Stojanovića, on decenijama ulaže napore u relativizaciju fašizma.’ Mene mnogo više zanima što su ga komunisti strpali u zatvor”. Bilo koji oblik disidentstva iz vremena jugoslavenskog socijalizma danas je noseća točka biografije mnogim “intelektualcima”, kulturnjacima i osobama čijem se mišljenju pri svjetonazorskim javnim raspravama daje posebna pažnja. Bez ulaženja u ikakvu apologiju SFRJ, sasvim bi legitimno bilo upitati da li je moguće da kritika trulog režima bude trulija od njega? Uvid u stavove mnogih domaćih disidenata na ovo pitanje daje potvrdan odgovor te otkriva njihove krajnje antidemokratske stavove. Ono što ovu disidentsku farsu dodatno pogoršava jest što se mišljenje nekih osoba takvog backgrounda uzima kao relevantno prilikom traženja javnog mišljenja koje bi zauzimalo antifašističku poziciju.

Dva lica hrvatskog građanskog revizionizma

Dok u Srbiji povod raspravama o prošlosti predstavljaju sudske rehabilitacije, u Hrvatskoj su one u zadnje vrijeme uglavnom pokretane kao reakcija na najavu preimenovanja zagrebačkog Trga maršala Tita. Prošlog tjedna u prostorijama srpskog manjinskog društva “Privrednik” održana je tribina o ovoj temi na kojoj su sudjelovali povjesničar Tvrtko Jakovina, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović te Žarko Puhovski, najavljen kao “jedan od najuglednijih članova naše intelektualne zajednice”. Tijekom tribine Puhovski nije propustio spomenuti vlastiti disidentski status i pritvaranje zbog prenošenja vica o Josipu Brozu Titu u svojim novinama, a iznesene su i veoma paušalne ocjene raznih povijesnih razdoblja. Antifašizam je Puhovski tako sveo na “klanje iz dobrih razloga” odnosno nasilni odgovor na fašističko nasilje. Iako je neosporno da antifašizam predstavlja oružanu borbu u raznim povijesnim razdobljima, nikako ga se ne može svesti na nasilje kojim se poništava neko veće i razornije.

Antifašizam je politička platforma komunista nastala s jasnim zahtjevom za proširivanjem demokracije – upliva što većeg broja do tada obespravljenih ljudi u političku borbu, konkretno onu protiv fašističkih režima, represivnih aparata, organizacija itd. Dobro je poznato da se fašizam u europskim državama javio kao odgovor na predrevolucionarna stanja (prvenstveno u Italiji i Njemačkoj) te rezultirao učvršćivanjem poretka i uništavanjem nada narodnih masa za uplivom u politiku (slamanjem radničkog pokreta, progonom radničkih partija, zabranjivanjem sindikata itd). Antifašizam stoga nastaje ne samo kao “nasilno poništenje” fašističkih ostvarenja, već i platforma koja nudi političku alternativu, u prvom redu onu sažetu u pojmu veoma centralnom i za jugoslavenske komuniste u razdoblju antifašističke borbe – narodna vlast. U tumačenjima Žarka Puhovskog u definicijama antifašizma nema mjesta za one bez kojih on definitivno ne bi postojao – masa radnog naroda.

Štoviše, u mnogo prilika do sada Puhovski je istupio kao tek jedan u nizu “najuglednijih pripadnika intelektualne zajednice” koji su mase i njihov ulazak u politiku definirali kao osnovu fašizma. Dolazimo tako u situaciju da pojedinci koje se danas doživljava kao one koji artikuliraju “antifašističku” stranu spektra kao obilježja fašizma ističu ono što je ključno obilježje antifašizma. Uslijed nedostatka socijalističke opcije na političkoj sceni, interpretacije fašizma kao “radničkog pokreta” – iako jednako uvjerljive koliko i Hasanbegovićeve mladenačke intrpretacije ustaša kao neustrašivih šehida – ne nailaze ni na približno jednako snažnu reakciju. Na tribini u Privredniku Puhovski publiku nije poštedio ni interpretacija prema kojima je “Hitler neosporno zločinac, ali je napravio i neke dobre stvari kao što su autobahn, poštanski brojevi ispred imena gradova i Volkswagen”. Čak i ako ignoriramo činjenicu da je sustav autobahna osmislila Vajmarska Njemačka u razdoblju prije Hitlerovog uspona, postavlja se pitanje koliko prizemnih i tragikomičnih relativizacija fašizma trebamo čuti da bismo nekoga prestali smatrati uglednim intelektualcem.

Desničarski gnjev branitelja Maršalovog djela

O proturječnostima nekih reakcija na inicijativu gradske vlasti za preimenovanje Titovog trga već je pisano. Načini na koji su predstavnici hrvatske liberalne intelektualne elite nastojali obraniti lik Josipa Broza i antifašizam bili su najblaže rečeno problematični. Tako se (ponovno) mogla čuti argumentacija da je antifašizam prvenstveno stvar kućnog odgoja, što automatski navodi na pretpostavku da su glavne obilježje fašizma primitivizam i neodgojenost. Ono što se rijetko ima prilike ukazati zagovornicima “antifašističkog bontona” jest da su sami povijesni fašisti, naročito u našem lokalnom kontekstu, primitivizam i divljaštvo “šumskih bandita” vrlo sličnim riječima u pravilu isticali kao glavnu karakteristiku partizana. Bez raskrinkavanja ovakvog jalovog “otpora” desnici, antifašizam je osuđen na vječno koprcanje u stisku liberalnog elitizma.

Ovu situaciju jako je lako promatrati na temelju izjava Titove unuke Saše Broz, redateljske kolegice Lazara Stojanovića. Putem Facebook-statusa poručila je da bi “djed sam skinuo ploču sa svojim imenom da vidi današnju Rvatsku”. Ideologem “Rvatske” predstavlja staru i možda omiljenu metodu ovdašnje malograđanštine u lociranju odgovornih za propadanje hrvatskog društva u posljednjih nekoliko desetljeća. Ta metoda centrirana je oko stava da su negativne promjene u našem društvu izazvale rijeke neobrazovanih primitivaca koji u skladu sa svojim dinarskim dijalektom ime zemlje izgovaraju bez početnog slova “H”. Ono na što bi trebalo ukazati istomišljenicima Saše Broz jest činjenica da su u partizanskoj vojsci njenog djeda i izgradnji socijalističke Jugoslavije itekako sudjelovali i oni koji su svoju zemlju nazivali Rvatskom, kao naravno i oni koji su pričali drugim dijalektima.

Smije li antifašist/kinja govoriti kao u Drnišu ili Imotskom ili pak primat na tu poziciju imaju oni koji dolaze iz centra Zagreba? Smije li antifašist/kinja ne znati pravilno smjestiti slova “č” i “ć”? U stavovima koji preko buržoaskog bontona nastoje spojiti genetiku i politiku puno je lakše uočiti fašistoidne nego antifašističke temelje. Problem današnje Hrvatske svakako nije to što njeni građani različito izgovaraju njeno ime, ali jest – između ostalog – to što je uloga nositelja progresivnih (i antifašističkih) društvenih platforma s masa prebačena na društvene elite. U modernom antifašizmu svakako nema mjesta za elitizam Saše Broz, revizionizam Žarka Puhovskog ili upiranje prstom u radnike kao nositelje fašizacije. Potrebno je promisliti kakve su vrste političkih propusta ljevice dovele do toga da antifašizam u sedamdesetak godina stigne od masovnog demokratskog i radničko-seljačkog pokreta do moralističkih eskapada antidemokratski nastrojenih liberala.

Prvi korak prema produktivnom kraju tog promišljanja nedvojbeno je inzistiranje na antifašizmu kao metodi što šire mobilizacije i borbe za prava potlačenih, a ne sredstvu ceremonijalnog zadovoljavanja sentimenta male i privilegirane klike.

bilten

Zanimljiva je upadljiva sličnost – dobro, upadljiva stopostotna podudarnost – između teza, stila i rječnika Hitlerova generala iz srpnja 1943. s tezama, stilom i rječnikom hrvatskih revizionista iz srpnja 2017.

“Mir u Blatu Blitvinskom stvorio je Blitvu kao nezavisnu Republiku sa milijun i sedam stotina hiljada Blitvina, ali nije riješio blitvinsko pitanje, jer je milijun i trista hiljada Blitvina ostalo pod novostvorenom Blatvijom, a osam stotina hiljada Blitvina nisu Visoki Ambasadori kod Zelenog stola u Versaillesu dali slobodnoj Blitvi da ih ‘oslobodi’ ispod hunskog jarma.”

⁓ Miroslav Krleža, Banket u Blitvi

Ako bismo tražili narativ koji u imaginaciji stranih promatrača najbolje reprezentira Balkan, to bi bez sumnje bio onaj o vječnim i nerješivim etničkim sukobima ovdašnjih malenih i nerazaznatljivih naroda. Ta slika nije naravno bez svog utemeljenja u povijesnoj stvarnosti. Slično ostatku Istočne Europe, Balkan je općenito govoreći znatno “zakasnio” s razvojem koncepta moderne nacionalne države, uslijed ekonomske zaostalosti i zavisnog položaja u sklopu velikih kontinentalnih carstava. Zemlje regije su svoje (često još uvijek aktualne) procese nacionalne integracije provodile metodom pokušaja i pogreške u periodu kada je nasilje neminovno povezano s uspostavom nacionalne države već postalo zazorno u “civiliziranim” zemljama koje su svoja klanja i genocide prošle nekoliko stoljeća ranije.

Posljedica “kašnjenja” su karakteristična balkanska etnička izmiješanost, povremeni lokalni sukobi, kao i politički sustavi utemeljeni na lojalnosti etničkoj zajednici prije nego instituciji države. Aktualne “propale države” tako paradoksalno izgledaju ujedno i kao posljedica i kao jedan od uzroka ostanka regije u vječno zavisnom položaju u odnosu na Zapad. Da stvar bude gora, nema nikakvih naznaka da međuetnički problemi gube na važnosti. Od jednog do drugog kraja poluotoka prostire se lanac manjinskih zajednica i neriješenih etničkih “pitanja” – Srbi u Hrvatskoj, Hrvati u BiH, Bošnjaci u Srbiji, Srbi na Kosovu, Albanci u Makedoniji itd. itd. – s uvijek nestabilnom tektonikom. Ta pitanja nerijetko sasvim zasjene rasprave o drugim društvenim procesima, ali i blokiraju rješenja koja nisu utemeljena na etnicističkoj optici.

Manjinski problemi ostaju važan faktor regionalne politike i tu činjenicu nisu uspjeli eliminirati svi pokušaji onog što u zemljama Balkana ponekad velikodušno nazivamo “ljevicom” da ih ignorira ili nad njima jalovo lamentira. Da bismo osmislili demokratska i socijalistička rješenja za ovu komplikaciju, prvo ju trebamo bolje razumjeti. Prvi Biltenov ljetni temat stoga je posvećen analizi jednog od aspekata problema – manjinskoj politici – u nadi da će naši prilozi o političkom organiziranju rumunjskih Mađara, bugarskih Turaka i hrvatskih Srba doprinijeti oslobođenju regije iz etnicističkih kaveza u koje se zatvorila. Kao i razumijevanju toga da Balkan nije tek loša kopija zapadne nacionalne države, već da njegova “neuređenost” možda nudi priliku za bolja i demokratskija rješenja od onih koja su nam takve države ostavile u nasljeđe.

– Mihai-Dan Cirjan: Rumunjski Mađari u zamci neoliberalnog regionalizma
– Žana Coneva: U ime Ustava, mehanizmi isključivanja manjina u Bugarskoj
– Nikola Vukobratović: Hrvatski Srbi između etničkog geta i antišovinističke ljevice

bilten

Sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima

Prije nekoliko tjedana, prilikom kućnog druženja kod supruge i mene, bliska članica familije zastala je uz kartu SFRJ koja visi u našoj kuhinji. „Pa vi ste stvarno nostalgični! A jedva da se te države uopće sjećate!“, dobronamjerno nas je podbola, ne bez iskrenog čuđenja. Pritom je aludirala na neke ranije rasprave u obiteljskim krugovima, a u kojima je u našim stavovima prepoznala sentimentalan i pokroviteljski odnos prema bivšoj državi. „Ali uopće nije stvar u sjećanju, niti u prošlosti“, trebao sam reći, ali kao što mi se često događa u živoj komunikaciji, tek sam naknadno domislio pravu reakciju ( Francuzi to zovu „duhom stepeništa“, esprit de l’escalier) pa sam tek slegnuo ramenima. Ipak, razlog zašto nisam reagirao spomenutim riječima vjerojatno je bio i taj što mi nije bilo do kraja jasno kakva je zapravo pozadina mog osobnog odnosa spram Jugoslavije. Relativno često me netko – otvoreno ili prikriveno, ozbiljno ili u šali, među četiri zida ili u javnom prostoru, drugarski ili neprijateljski – prozove za „jugonostalgiju“. Ovu optužbu nikad nisam shvaćao dovoljno ozbiljno da bih se njome doista bavio. Pa ipak, nakon nekoliko epizodica poput ove, počeo sam razmišljati: jesam li ja „jugonostalgičar“? Ima li uopće nečega u toj odrednici?

U postjugoslavenskom književnom i širem kulturnom polju pojam „jugonostalgije“ podjednako je prokazan od nacionalnih desnica (pogotovo one hrvatske, koja ga je vjerojatno i smislila) kao i od nov(ij)e ljeve misli koja se na našim prostorima oblikovala nakon 2009. S uobičajenom kritikom „jugonostalgije“ s lijevih pozicija posve se slažem: bolećiva čežnja za prošlim vremenima i beskrajno prebiranje po njima pripadajućem popularnom imaginariju doista paraliziraju političko mišljenje i orijentaciju kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Štoviše, kako je to pokazao niz autora, sentimentalna idealizacija proverbijalnog Titinog vakta predstavlja tek naličje desničarske denuncijacije „totalitarnog“ jugosocijalističkog režima. Međutim, u zadnje vrijeme slutim da postoje i drugi i drugačiji oblici „jugonostalgije“ od tlapnji o crvenom pasošu dobrodošlom na svakom graničnom prelazu, švercu u Trstu, jeftinim ljetovanjima na Jadranu, i ostalim mitemima. Štoviše, čini mi se da je u mojoj generaciji – a tu okvirno mislim na ljude rođene osamdesetih godina – snažno prisutno, a vjerojatno i sve prisutnije, nekakvo osjećanje vezano uz socijalističku Jugoslaviju koje se može odrediti kao nostalgično.

Zaključio sam da je naša svojta u izvjesnom smislu i bila u pravu: doista patim(o) od neke vrste „jugonostalgije“. Međutim, sentiment o kojem je riječ ne podrazumijeva okrenutost prošlosti, a ponajmanje čežnju za teleportacijom u neko sretnije i jednostavnije razdoblje. Uostalom, moje odrastanje nije ni izbliza obilježeno jugoslavenskim socijalizmom koliko ratovima koji su taj sistem rasturili i kapitalizmom koji je ugalopirao u naše živote; socijalistička Jugoslavija za mene ne konotira konkretnu državu, ponajmanje konkretno iskustvo svakodnevnice. Naprotiv, „Jugoslavija“ je za mene ime za određenu budućnost, ili budućnosti – koja se nisu realizirale, ali čije obećanje istrajava, makar i u sablasnom obliku. Ova vrsta „jugonostalgije“ u najkraćem bi se mogla opisati kao nostalgija za budućnošću.

Nedavno preminuli muzički kritičar i bloger Mark Fisher ingeniozno je pisao o početku 21. stoljeća kao o vremenu bez budućnosti. Za Fishera, prividni globalni trijumf neoliberalnog kapitalizma podudario se s posvemašnjom iscrpljenošću društveno-političke imaginacije: više ne uspijevamo zamisliti budućnost izvan diktature kapitala i horizonta „mogućeg“ koji on uspostavlja, tj. izvan parametara „kapitalističkog realizma“. Uslijed paralize u zamišljanju budućnosti, piše Fisher, konstantno nas proganjaju duhovi budućnosti koje se nisu uspjeli ostvariti; primjerice, anglofona glazbena kultura 21. stoljeća kojom se on bavi uhvaćena je u anakrono i dekontekstualizirano prerađivanje fragmenata dvadesetostoljetne kulture, uključno s njenim vizijama budućnosti, ali bez sposobnosti za artikuliranje vlastitih. Primijenimo li Fisherove uvide o „svijetu bez budućnosti“ na naše, postjugoslavensko stanje, i fenomen „jugonostalgije“ o kojem govorim ukazat će nam se u drukčijem svjetlu.

Za povjesničara umjetnosti Branislava Dimitrijevića, sam označitelj „Jugoslavija“, prije nego na određeno društveno uređenje, državno-pravni okvir, ili politički princip, odnosi se na određeno stanje. „Jugoslavija“, na način na koju je definirao jugosocijalistički projekt (naprotiv dvama imperijalističkim i represivnim projektima koja su također nosila jugoslavensko ime), označavala bi stanje radikalne povijesne otvorenosti, ambivalencije, raspoloženosti za eksperiment, i općenito mogućnosti promjene. Definitivan „raskid“ s tim stanjem došao je u paketu s obećanjem sretne i prosperitetne kapitalističke budućnosti, u kojoj ćemo napokon uhvatiti priključak s „normalnim“ svijetom, samo da ukrotimo svoje barbarstvo i prebrodimo svoje ratove, i da nekako podmirimo svoje tisuće mrtvih, prognanih i unesrećenih. Međutim, umjesto da nas svjetlija i civilizirnija budućnost pronađe, našli smo se u dobu bez budućnosti – delegirani u vječitu „tranziciju“ bez ishodišta, u vječno vraćanje istog. Srazmjerno puno je pisano o tome kako sam koncept „tranzicije“ karakterizira osobita vrsta a-temporalnosti, svojevrsna izglobljenost iz vremena. Kad se prisjetim vlastitog odrastanja i sazrijevanja, koje se u velikoj mjeri podudarilo s devedesetima i nultim godinama, rekao bih da to u osobitoj mjeri vrijedi za našu „tranziciju“. Drugim riječima, „postjugoslavensko stanje“ suštinski karakterizira gubitak jugoslavenske budućnosti.

Istražujući jugoslavenske medije i kulturu posvuda nailazim na tragove mogućih budućnosti, koje me doista proganjaju – Fisherova metafora sablasti, pokazalo se, nije pretjerana. Recimo, u štampi pedesetih i šezdesetih godina bili su popularne senzacionalističko-vizionarske projekcije u stilu „kako će izgledati Sarajevo budućnosti“; popularnost ovoga žanra ponešto će opasti usljed realpolitičkog otrežnjenja u dvama predstojećim dekadama, ali očekivanje od budućnost da donese nove šanse i otvori nove perspektive i dalje će činiti neizostavan aspekt opće kulture. Čak i kad čitam polemike o programima „Hrvatska 2000.“ ili „Slovenija 2000.“, ekonomskim strategijama nastalima osamdesetih godina na pretežno kapitalističkoj računici, oni mi djeluju vizionarski, utopistički obojeno: naime, ne mogu zaboraviti da 2000. godina kakvu poznajem nepovratno pripada nekom drukčijem svijetu. I kad sam se bavio (sub)kulturom znanstvene fantastike u Jugoslaviji, jednim od rijetkih svejugoslavenskih fenomena u književnom polju, činilo mi se da je njezin pad neraskidivo vezan s iscrpljivanjem horizonta budućnosti u kolektivnoj imaginaciji, nakon čega će brzo nacionalističko-kapitalistička realpolitika napokon doći na svoje (da ne bude zabune, ovaj sentiment ne stoji ni u kakvoj vezi s, primjerice, tematikom jugoslavenske SF književnosti – naprotiv, ova je izrazito često bila distopijska).

Ukoliko, kako to nacionalisti vole reći, žalim za Jugoslavijom, onda žalim upravo za jugoslavenskom budućnosti: njezine brojne sablasti neprestano me opominju na propuštene prilike, na zatvorene horizonte i odbačene perspektive. Kao da, iz jugoslavenske perspektive, predstavljamo krajnje nedostojnu budućnost, takvu kakva se odigrala po najgorem zamislivom scenariju. Ipak, ove sablasti i osjećaj koji pobuđuju dobro dođu utoliko što nas, otrežnjujuće brutalno, podsjećaju da loša stvarnost u kojoj živimo nije proizašla iz linearnog, neizbježnog, ili uopće logičnog slijeda stvari. Vratimo li se na trenutak jeziku književnosti, možemo reći da život u postjugoslavenskoj neoliberalnoj distopiji neprekidno upućuje i vraćana utopijske potencijale jugoslavenske prošlosti. Jugoslaven Darko Suvin, pionir akademskog proučavanja znanstvene fantastike, često navodi definiciju utopije koju je formulirao filozof  Raymond Ruyer: les choses pourraient être autrement – „stvari bi mogle biti drugačije [postavljene]“. Upravo ovaj osjećaj da je moglo drugačije, u kratkom spoju s kapitalističkim realizmom unutar kojeg sam odrastao, zapravo čini motor moje „jugonostalgije“.

Za daljnje čitanje

Tekstovi Marka Fishera mogu se naći na blogu K-Punk, a u ponešto prilagođenom i dopunjenom obliku objedinjeni su u knjizi Ghosts of My Life

Jedan od najutjecajnijih teorijski zasnovanih poziva na kritičkoistraživanje Jugoslavije, koje odbacuje kako „totalitarnu“ tako i „jugonostalgičarsku“ optiku, artikuilirao je na planu filmske historiografije Nebojša Jovanović

Branislav Dimitrijević tumači vlastito razumijevanje Jugoslavije, osvrćući se i na problem (nedostatka) društvene imaginacije; socijalističku Jugoslaviju, s fokusom na pitanje potrošačkog društva, teorijski razmatra njegova knjiga Potrošeni socijalizam, čije je jedno poglavlje dostupno ovdje

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986), književni kritičar i publicist. Stalni ili povremeni suradnik u nekoliko medija u regiji (Hrvatski radio, Booksa, Media Online, Alternativna književna tumačenja…)

proletter

Milorad Pupovac je u subotu u Srbu rekao da je u ustanku, čiju je 76. obljetnicu proslavljao, bilo – grešaka. Ali, može li se stotinjak hrvatskih civila pobijenih u svega nekoliko dana nakon 27. srpnja 1941. i još puno više njih trajno protjeranih nazvati samo greškom? Ne, zločin je bio sastavni, štoviše pretežiti dio tog ustanka. Ubrzo po formiranju NDH, srpsko stanovništvo bilo je izvrgnuto progonu, a Srbi su uzvratili ubijanjem Hrvata, koji nisu imali nikakve veze s terorom Pavelićevog režima i takozvanih divljih ustaša. Oni nas, mi njih, na to se faktično svodio ustanak koji se u Hrvatskoj u vrijeme socijalističke Jugoslavije obilježavao kao državni praznik, a danas ga još slave SNV i SABH.

Tako je, znači, započela antifašistička borba na prostoru NDH. A kako je završila? Egzekucijom zarobljenih pripadnika vojske ustaške države i hrvatskih civila, koji su u prvoj polovici svibnja 1945. bježali pred nadirućim partizanskim snagama. »Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu«, poručio je Josip Broz Tito u svojem govoru u Ljubljani 26. svibnja 1945. Posljedica djelovanja te ruke brojne su masovne grobnice po Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima su bez suđenja okončani životi više desetaka tisuća Hrvata.

Na osnovu ovih nepobitnih činjenica naizgled se ne bi mogao izvući drukčiji zaključak nego da je cijela ta antifašistička borba na čelu s Titom i komunistima, barem što se hrvatskog naroda tiče, samo jedan neprekinuti zločin i da se o tome stoga nema što pohvalno za reći, a kamoli nešto slaviti. Dakle, ne govorimo o sustavu neslobode uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata, nego o zbivanjima tijekom rata, uključujući i ona neposredno po kapitulaciji nacističke Njemačke. U to da su Titovi partizani bili tek obični zločinci vjeruje i današnja hrvatska desnica, od koje je dio u HDZ-u, a ostatak po nekim drugim strankama. Međutim, makar to možda zvučalo paradoksalno, nisu u pravu. Unatoč tome što bi se, kad bi sve te pokolje bilo moguće precizno zbrojiti, zajedno s Bleiburgom i Križnim putem, možda čak pokazalo da su, od svih strana involviranih u brutalan građanski rat, baš partizani počinili najviše zločina.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavno je antifašistički pokret htio odvojiti od komunističke vladavine, pa je izjavio »ono što je bilo od 1941. do 1945. smatram pozitivnim«. Nije. Primjerice, masakr koji su srpski ustanici 1941. napravili u Boričevcu nikako se ne bi mogao ocijeniti pozitivnim. Ali, svejedno i dalje postoji sasvim dovoljno argumenata u prilog onome na što je Jandroković ciljao.

Što su Hrvati mogli 6. travnja 1941., kad su prve bombe pale na Beograd? Ustaše su četiri dana kasnije proglasile NDH. Načelno to nije bio loš potez, ali kako su im sponzori bili nacisti, taj politički pothvat nije mogao imati sretan nastavak ni kraj. NDH jednostavno nije valjala i za njom ne treba nimalo žaliti. Manjina Hrvata podržavala je kraljevsku vladu u Londonu, čija su vojska u Jugoslaviji bili četnici. Draža Mihailović je u lipnju 1941. legitimno pretendirao na naziv antifašist, što su mu, uostalom, SAD i Velika Britanija, priznali. No, četnici su imali velikosrpsku viziju Jugoslavije, u kojoj bi Hrvati, naročito poslije ustaških zločina nad Srbima, jako slabo prošli. To je sugerirao već i odnos četnika prema Hrvatima u ustanku iz 27. srpnja 1941. Stoga je za Hrvate u Drugom svjetskom ratu iole dobra opcija bio samo Tito. Daleko je to, naravno, bilo od idealnog, Tito ima sve karakteristike zločinca, ali u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bolje od toga nije se moglo. Sva sreća da je dosta Hrvata to tako i shvatilo i otišlo u partizane, posebno iz Dalmacije.

Krvavo su se tukli na Neretvi i Sutjesci, puno ih je poginulo, ali njihove žrtve nipošto nisu bile uzaludne. Zahvaljujući njima ne samo da četnici nisu bili jedini u statusu saveznika antinacističke koalicije, što bi za Hrvate bilo pogubno, nego Srbi nisu imali nadređenu poziciju u partizanima, što je nakon rata bilo iznimno važno. U socijalističkoj Jugoslaviji, za razliku od Kraljevine, Srbi nisu bili dominantan narod.

Da, mogli bismo sada maštati kako bi lijepo bilo da je 1945. stvorena samostalna, liberalno-demokratska Hrvatska orijentirana na Zapad. U tom slučaju danas možda po životnom standardu uopće ne bismo zaostajali za Austrijom ili Italijom. Takvo što, međutim, 1945. naprosto nije bilo izvedivo.

novilist

Foto: Pn

Čuvenom rečenicom Mate Parlov je podigao najveći spomenik koji nikada nitko neće moći srušiti: Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak

Navršilo se devet godina od smrti sportaša svijeta Mate Parlova. Rijetko su i puno veće nacije od naše iznjedrile tako velike, značajne i svjetski priznate veličine kao što je to bio Mate Parlov. Nažalost, nismo čuli da je Hrvatski olimpijski odbor javno obilježio ovu tužnu obljetnicu, no uskoro će 11.8. Kazalište Ulysses premijerom predstave „Doručak šampiona“ na Brijunima to učiniti.

Kako je teško biti slab,                                  I biti slab i nemoćan,

Kako je teško biti sam,                                  i sam bez igdje ikoga

I biti star, a biti mlad!                                    I nemiran i očajan.

Početni su to stihovi „Svakidašnje jadikovke“ Tina Ujevića, „pročitao sam ih milijune i milijuna puta“ govorio je Mate Parlov, koji je obožavao poeziju a naročito Tina. I kako to sada povezati, europskog i svjetskog prvaka i olimpijskog šampiona u boksu, predstavnika jednog tipično muškog sporta koji zna biti i svirep i težak i opasan i krvav, iako ga smatraju plemenitom vještinom i poeziju koja ulazi u područje mašte i ljepote? Povezuje ih način pristupa toj sportskoj vještini Mate Parlova, koji je bio plemenit i sportski sa respektom i uvažavanjem prema suparniku. Plemenitost čovjeka i boksača Mate Parlova je ono što povezuje poeziju i boks, a i samog Matu Parlova.

Taj ljevoruki 186 cm visoki sportski as redom je osvajao zlatne medalje i postajao amaterski prvak Evrope 1971. godine u Madridu i 1973. godine u Beogradu, Olimpijsku zlatnu medalju 1972. godine u Münchenu, te svjetsko zlato u Havani 1974. godine. Profesionalni europski prvak postaje 1976. godine, a profesionalni svjetski prvak ovaj velikan je postao 7.1.1978. godine kada je u borbi za titulu nokautirao Argentinca Miguel Angela Cuella. Osvojivši sve što se u svijetu sporta moglo osvojiti, Mate Parlov je bio prvi boksač kojemu je to uspjelo – osvojiti sve evropske i svjetske amaterske  i profesionalne titule. Stoga je još za života proglašen najvećim hrvatskim sportašem dvadesetog stoljeća.

O Bože, Bože, sjeti se                                O Bože, Bože sjeti se

Svih obećanja blistavih                               i ljubavi i pobjede

Što si ih meni zadao.                                   I lovora i darova.

Mate Parlov je bio prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu  titulu, što također potvrđuje činjenicu da je jugoslavenski sport bio inkorporiran u svjetski profesionalni sport, za razliku od sporta u komunističkim zemljama čiji sportaši često nisu dobijali dopuštenje za nastupe u profesionalnoj konkurenciji.

Interesantan je detalj iz njegove karijere koji najbolje oslikava ovog, kako su mnogi rekli „najboljeg boksača i čovjeka sa ovih prostora“. Kada Jugoslavenska Radio Televizija nije imala novca za prijenos jednog meča, Mate je zapitao „koliko ?“ i uplatio potrebni iznos. To je uradio zbog običnih ljudi s kojima se najviše volio družiti nakon što je završio boksačku karijeru. U svom kafiću „Mate“ u centru Pule „držao“ je drugu smjenu kako bi bio bliži običnim ljudima, uvijek nastojeći pomoći čovjeku savjetom, rječju ili na drugi način, djeleći s njima dane i sudbinu, isto kao što je to činio njegov obožavani pjesnik Tin u Konobi „Blato“ u središtu Zagreba, jer prijatelj je prijatelj u svako vrijeme. Korijeni Imotskoga su njih dvojicu povezivali nevidljivom pupčanom vrpcom.

Foto: sportistra

Sa deset godina Mate se doselio u Pulu, te isto onako kao što je Istra prigrlila njega i Mate je obljubio i prigrlio Istru ističući da mu je mentalitet Pule bliži jer je manje žestok. „Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvatili kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Kao što kaže Tin – Svijete ja sam tvoje potomstvo; tako se i sam smatram potomkom svijeta iako ne bih dao nase i na svoje“.

Mate Parlov kao da je i danas s nama, kao da i danas taj autor najčuvenije rečenice koju je ikada izrekao, izgovorio ili  napisao neki hrvatski sportaš, pomaže ovom narodu i pruža mu nadu da će se izvući iz gliba i blata u koji ga guraju. A ta rečenica koja „zvoni“, koju je izrekao najveći hrvatski i jugoslavenski sportaš svih vremena, koja je po ideji umjetnika  Marka Markovića uklesana na zid Doma Mladih u Splitu, zavazda obilježavajući Matu Parlova svjetskog šampiona u boksu ali i svjetskog prvaka humanosti, mira i ljubavi, pruža, gaji i daje nadu međusobnom razumijevanju:

„Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak!“

Tom rečenicom Mate je Parlov digao najveći spomenik koji nikada nitko neće moći srušiti.

tacno

Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija pišu Briselu jer Hrvatska naplaćuje 270 umjesto 12 eura po kontroli i vrsti voća i povrća.

Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija formulirat će tokom dana pismo i ujutro ga poslati Briselu kako bi se utjecalo na Hrvatsku, koja je od sredine jula povećala uvozne takse na poljoprivredne proizvode.

Promjenom pravilnika o inspekcijskom nadzoru, povećane su naknade za kontrolu voća i povrća iz trećih zemalja, pa se umjesto 12 eura naplaćuje 270 eura po kontroli i svakoj pojedinoj vrsti voća i povrća. Dakle, ako se na kamionu nalaze tri vrste voća i povrća, naknada se plaća za svaku od njih – u ovom primjeru 810 eura. Ova se odluka odnosi na uvoz, između ostalih, iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

„Cilj navedenog Pravilnika je prvenstveno zaštita potrošača, koju osiguravamo provedbom detaljne kontrole voća i povrća koje se uvozi u Hrvatsku. Pa tako od 14. srpnja fitosanitarni inspektori detaljnije kontroliraju određene vrste voća i povrća kao što su primjerice lubenica, dinja, tikvice, krastavac, patlidžan, kupus, luk, mrkva, trešnja i sl. Kontrole se provode na način da se pregledava svaka pojedinačna pošiljka voća i povrća koje mora biti neoštećeno, ne prezrelo, bez štetnika, stranog mirisa ili vlažnosti te ispravno označeno“, navodi se u odgovoru Ministarstva poljoprivrede Hrvatske na upit Al Jazeere.

Povećanje cijene objašnjavaju „širim obujmom posla“.

„Obzirom da učinkovitija kontrola na granicama zahtjeva širi obujam posla i veći angažman graničnih inspektora, naknada za izdavanje certifikata o usklađenosti s tržnim standardima podignuta je sa 90 kuna na 2.000 kuna.“

‘Kršenje sporazuma’

Ministar trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije Rasim Ljajić kaže kako se radi o “drastičnom kršenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Srbije i EU od strane Hrvatske, i to prema članku u kojem stoji da od dana stupanja Sporazuma na snagu neće biti uvedene nove carine ili dažbine koje imaju isto delovanje, niti će one koje se već primenjuju biti povećane”.

Povećanje cijene kontrola odnosi se za svaki obavljeni inspekcijski nadzor ili kontrolu i svaku pojedinu vrstu voća i povrća.

„Novina u odnosu na dosadašnji Pravilnik o tržišnim standardima za voće i povrće je uvođenje inspekcijskog nadzora i kontrole većeg broja vrsta voća i povrća koje se uvozi iz trećih zemalja nego dosad“, navodi se, između ostalog, u Pravilniku koji je u Hrvatskoj na snazi od polovice jula.

Generalni sekretar Ministarstva vanjskih poslova Srbije Veljko Odalović rekao je kako Srbija mora poduzeti kontramjere, nakon što je Hrvatska blokirala uvoz proizvoda iz Srbije, kako bi se pronašlo rješenje u obostranom interesu, prenosi Tanjug.

Za hrvatsku mjeru koja, kaže, uvodi takse i čini nekonkurentnom robu ne samo iz Srbije, već i iz Makedonije i Bosne i Hercegovine, ističe kako je „samo naizgled administrativne prirode“.

„Hrvatska će verovatno ovim merama poslati poruku da želi da štiti svoje proizvode, ali mislim da nije samo to ta poruka, i verujem da ćemo kontramerama, koje moramo da učinimo, dozvati ih da sednemo i porazgovaramo i da nađemo rešenje gde će biti interes za protok i naše robe u Hrvatskoj, i hrvatske i robe svih drugih zemalja na našem prostoru“, zaključio je Odalović.

‘Necarinska barijera’

Hrvatske tarife ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine okarakterizirao je kao necarinske.

“Mi smatramo da je to necarinska barijera. To nije fer. Odskače od principa i slobodne trgovine i naših dogovora oko trgovine. Mi ne posežemo ni za kakvim recipročnim mjerama. Vršimo konsultacije. Vidjet ćemo. Možda se organizuje ili će to biti predmet neke ministarske konferencije ovakve ili onakve. Ali mislim da treba jasno da kažemo i da to ode u eter”, rekao je Šarović.

Hrvatska je i najznačajniji trgovački partner Bosne i Hercegovine. Međutim, prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, vrijednost izvoza BiH  u Hrvatsku iznosi 47 posto vrijednosti uvoza iz Hrvatske.

aljazeera

Neće Tomislavu Tolušiću pripasti Nobelova nagrada za mir iako je uspio napraviti nemoguće, ujediniti BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, no Zlatna malina ne gine mu za ratni film o prekomjernom granatiranju paprikama, jabukama, krastavcima, šljivama…

Pripremio je lukavo hrvatski ministar poljoprivrede teren pogodivši tajming srpanjskim novim pravilnikom kojim se uvodi kontrola većeg broja vrsta voća i povrća uvezenih iz nečlanica EU-a, a naknada za inspekcijski nadzor povećava s 90 na 2.000 kuna, pa su srbijansko kukulekanje i hrvatska euforija što prate svaku obljetnicu Oluje ovoga puta pali u drugi plan.

Ozbiljno se zaratilo s obje strane granice, samo još nedostaju borbene pjesme i poruke »Hrvatska rajčica u hrvatskom ajvaru«, »Srpska šljiva u srpskom pekmezu«, »Hrvatski klorofil u hrvatskim venama«, samo još da se pojave grafiti PAPRIKA NIKAD NEĆE BITI RARPICA, »Srbočetnička fotosinteza Go Home« i slični pa da trgovinski psi rata s obje strane krenu čerupati plijen. Koliko god se Tolušić pravio Toša tvrdeći kako se novi pravilnik odnosi na 168 zemalja, jasno je kako se on u stvarnosti tiče upravo ex YU država koje najteže pogađa. I koje sada zajednički kreću u protuofenzivu tražeći da Hrvatska svoje trupe povuče na početnu poziciju.

I tu leži ta kvaka zbog koje Tolušić uistinu zaslužuje ne jednu, već kilo Zlatnih malina. Naime, sa svim spomenutim državama osim Makedonije Hrvatska je u plusu kada je izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda i mliječnih prerađevina u pitanju. Tuk na utuk, dakle, najviše će štete nanijeti upravo hrvatskim proizvođačima i hrvatskoj državi koju Tolušić kao ministar zastupa i predstavlja!

Njegov je potez, kako bi to rekli Srbi, taličan otprilike kao da sada u jeku turističke sezone resorni ministar Gari Cappelli naredi fitosanitarni nadzor gostiju iz Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, odnosno iz svih ne EU država s opravdanjem kako to čini kako bi zaštitio hrvatsko more! Ni Tolušićeva tvrdnja da poskupljenje na 2.000 kuna nije pretjerano ne drži vodu, a kamo li more, jer slične kontrole u Njemačkoj stoje 22 eura.

Stotine tona voća i povrća koje bi ovakvim suludim potezom mogle završiti na deponijima smeća govore da tu nešto jako smrdi i da za posve nepotrebno zatezanje odnosa s prijateljskim i susjednim zemljama netko mora snositi političku odgovornost. No, premijer Andrej Plenković u vrijeme godišnjih odmora nema vremena za igranje kruškama i jabukama pa će najvjerojatnije sporni pravilnik nakon sastanka zainteresiranih strana u Podgorici nestati tiho kao što se i pojavio. Ostat će tek sjećanje na buru u čaši Oluje 2017. koju je Tolušić izazvao ne bi li se proslavio, da bi nas na kraju sve osramotio.

A najviše samoga sebe. Jer, da je ovakav potez povukao prošle godine, bio bi ministar tek nekoliko sekundi, točno onoliko koliko bi danas onemoćalom Ivici Todoriću trebalo da telefonski nazove premijera i u slušalicu se izdere:

»Tko je ovog klipana koji mi kvari poslove u četiri države postavio za ministra?«

novilist

Na Balkanu se divlja djeca tranzicije, naša kapitalistička odojčad, igraju Zapada, demokratije i slobodnog tržišta

Odnosi Hrvatske i Srbije podsjećaju na vagončić na roller-coasteru. Munjevito se gibaju gore-dolje, naglo skreću, gledatelju se čini da bi svakoga časka taj vagončić mogao iskliznuti iz tračnica, ali taj vagončić uvijek nekako uspijeva ostati u tračnicama, kolikogod nestabilan bio.

Tako je bilo i proteklih nekoliko dana, a nagla skretanja vagončića ovoga su puta bila doista iznenađujuća. Početak kolovoza već godinama nije dobro razdoblje za odnose Hrvatske i Srbije.

Sjena obljetnice Oluje tada se nadvija nad te odnose, a ove godine ta je sjena, usprkos svemu izrečenome posebno u Veterniku pored Novog Sada, bila neočekivano malena. U Veterniku su 4. kolovoza  patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrekli ono što se u Srbiji posljednjih godina redovito izriče o obljetnici Oluje.

Nema u tim govorima kritičke autorefleksije, sve se tumači kao da je sve započelo 4. kolovoza 1995. godine u pet sati ujutro, a to je bio trenutak kada je započelo nešto što je, kako smatra patrijarh Irinej, usporedivo s genocidom nad Židovima u Drugom svjetskom ratu.

Ove godine takve izjave nisu izazvale žučne reakcije iz Hrvatske, dapače jedva da su i izazvale ikakve reakcije, a posljedica toga jest to da vagončić odnosa nije krenuo strelovito nizbrdo. Koliko izgovorene riječi mogu unazaditi odnose Hrvatske i Srbije, svjedočili smo prošloga ljeta, baš nekako uoči »Oluje« kada je zbog kratkotrajne blokade pristupnih pregovora Srbije s EU-om bila tjednima angažirana verbalna teška artiljerija.

Proteklih dana odnosi dviju država na većoj su kušnji  zbog plasmana ovogodišnjeg uroda paprika i malina u Hrvatsku nego li zbog Oluje. Odluka ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića da povisi cijenu inspekcijskog nadzora s 90 na 2.000 kuna uzdrmala je vagončić. Tolušić je uspio ujediniti zemlje regije, njihove ministre poljoprivrede i trgovine.

Oni su u Sarajevu u ponedjeljak usuglasili kontramjere koje bi, budu li provedene, od hrvatskog voća, povrća, mesnih prerađevina mogle stvoriti nove žrtve ovih neočekivanih prehrambenih regionalnih razmirica.

U ovom slučaju postoji i promatrač sa strane, Europska komisija, koja, kako je izvijestila agencija Beta, razmatra mehanizme u sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju koji bi se mogli primijeniti ne riješi li se spor pregovorima.  Dakle, ako možda i ne postoji sudac, postoji netko tko bi u igru mogao uskočiti kao umješač.

Ovaj spor za sada ne pokazuje da ima potencijal narušavanja odnosa kao događaji iz ne tako davne prošlosti, ali trgovinske sukobe nikada, posebno u ovoj regiji gdje je početkom 20. stoljeća vođen carinski (neki bi rekli svinjski zbog najvažnijeg trgovačkog artikla) rat između Austro-Ugarske i Srbije, ne valja potcjenjivati.

Kompleksnost odnosa Hrvatske i Srbije u posljednjih je nekoliko dana utjelovio generalni tajnik predsjednika Srbije Nikola Selaković. Taj bivši ministar pravde u vladi Srbije protekloga se vikenda osvrnuo na izjave premijera Andreja Plenkovića o tome da je Olujom spriječena nova Srebrenica, a u utorak je komentirao mogućnost da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pozove kolegu Aleksandra Vučića u službeni posjet.

U subotu je Selaković, koji logikom svog položaja govori prije svega ono što misli Aleksandar Vučić, kazao da ne zna što da kaže, a da ne upotrijebi grubu riječ o izjavi Plenkovića. »Da nisam na ovom mjestu, rekao bih da odavno od nekog bezobrazniju izjavu nisam čuo«, kazao je Selaković.

Svoje poznavanje stanja u Hrvatskoj i svoj stav o današnjoj Hrvatskoj (a to, valjda, posljedično znači i o njenoj vlasti) iskazao je ustvrdivši da bi pomirujuće bilo kada bi Srbi u Hrvatskoj mogli predati pismo na ćirilici, a da ne bude poderano, da pravoslavni svećenik ili vladika može proći ulicom, a da ga nitko ne psuje. Tri dana kasnije Selaković je kazao da će Vučić, ako dobije poziv Grabar-Kitarović, »kao čovjek dijaloga« taj poziv prihvatiti sa zadovoljstvom.

novilist

Šta je nama Oluja? Zvanični stav svih poslijeratnih hrvatskih vlasti kako je, stani-pani, Oluju i zločine koji su tokom „vojno-redarstvene operacije“ Hrvatska izvela i počinila da bi spriječila „drugu Srebrenicu“ u Bihaću. To  je istorijski falsifikat i uvreda žrtvama Srebrenice. I uvreda Krajišnicima koji su tokom tri godine na svojim plećima držali Srpsku vojsku Krajine, koja bi bez Petog korpusa iza leđa mogla u potpunosti da se posveti Zagrebu. Lakoća s kojom je hrvatski zvanični stav prihvaćen i postao opšte mjesto u Sarajevu, u takozvanoj političkoj čaršiji, najriječitije govori u kojoj su mjeri neuki i neprosvjećeni ljudi koji u naše ime donose najvažnije odluke posljednjih 22 godine.

Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje

Ali, krenimo redom. Oluja jamačno nije bila izvedena zbog deblokade Bihaća. To je jasno na osnovu tzv. Brijunskih transkripta, odnosno transkripta sastanka koji je Franjo Tuđman održao sa vrhom Hrvatske vojske 31. jula 1995. Tuđman je generalima na sastanku otvoreno rekao kako se više ne može računati na Bihać kao političko opravdanje Oluje, jer Srbi povlače svoje snage iz okoline Bihaća: „Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.“ Štaviše, Tuđman potcrtava da „po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju…“

Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila blokadu Bihaća je lažna i opasna. Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava HV: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog sela i okolnih mjesta, skoro dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Video-snimak Atifa Dudakovića sa kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać. Sarkazam na stranu, Hrvatska u slučaju Oluje Bosni i Hercegovini i Armiji BiH pripisuje odgovornost za zločine, dok je vojni uspjeh isključivo rezultat HV-a.

Ali, šta je zapravo bio pravi cilj Oluje? Brijunski transkripti instruktivni su i u tom smislu. Tuđmanov razgovor sa generalima ne ostavlja skoro nimalo sumnje da je cilj HV-a da Srbima u Hrvatskoj nanese vrstu udarca od koje se nikad neće oporaviti; i ne samo u smislu vojnog sloma srpskih snaga u Krajini, nego u smislu trajnog napuštanja Hrvatske. Elaborirajući šta treba poduzeti nakon što se srpske vojne snage počnu povlačiti, Tuđman predlaže sljedeće korake prema srpskim civilima: „Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Tuđmanovo „tobože“ i danas je mjera politike hrvatske države prema tamošnjim Srbima: tobože ljudska prava, tobože imovinska prava, tobože jednakopravni građani. Od 1995. do danas, hrvatsko pravosuđe podiglo je svega tri optužnice za zločine koje je Hrvatska vojska počinila tokom Oluje.

Hrvatski stav prema Oluji je nesumnjivo pomalo šizofren: zvanična Hrvatske bi da je Oluja u jednu ruku blistava oslobodilačka operacija, a u drugu da su se krajiški Srbi sami spakovali i otišli u Srbiju po naređenju Milana Martića. Oboje nikako ne može biti. Ono o čemu nema dileme jeste da su kao rezultat Oluje, Srbi u Hrvatskoj u dugom roku prestali da postoje kao relevantan politički, ekonomski ili kulturni faktor.

Ali, šta je nama Oluja? Ne govorim o Srpskoj vojsci Krajine i o zulumu koji su Krajišnici iz Knina nanijeli u Bosanskoj krajini. Ne govorim ni o Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji je fatalno kasno uvidio svoje greške i pokušao olakšati savjest svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića na sudu u Haagu. Govorim o stotinama hiljada ljudi, žena i djece, matorinja, koji su, ni luk jeli, ni luk mirisali, kao i stotine hiljada drugih ljudi u raspadu Jugoslavije, svoje egzistencije sakupili u vreće, ruksake, kese i krenuli u nepoznato. Prijatelj, inače neistomišljenik, kojem su pripadnici HV-a u Krajini ubili nepokretnog djeda, napisao mi je u jednoj našoj prepisci: „Kad nekog izgubiš, a preživi način žaljenja koji je specifičan za tebe, tvoje bližnje i tvoj narod, onda nije sve gotovo. Iznikne novi život u sledećem pasu i predaš mu način na koji će žaliti za tobom, kad, što kaže Selimović ‘moj tabut bude nošen’. Ali kada umre način na koji se žali, kada ga nema ko ni gde održati, jesmo li zaista preživeli? Možda narod zato kaže bolje da propadne selo nego običaj.“

Bivša država, Jugoslavija, nastala je na kostima srpske sirotinje iz Krajine, kninske i bosanske, i bošnjačke sirotinje iz Bosne, najviše istočne Bosne. Ustaški genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hrvatskoj i četnički genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu dvije su strane istog, šovinističkog, istrebljivačkog novčića.

I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja; drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.

tacno

Šta to znači srpski/hrvatski/slovenački književnik, šta uopšte znači ta nacionalna odrednica u kontekstu jedne duhovne, estetsko-etičke prakse kakva je književnost, pokazaćemo u punom smislu na primeru jednog od najznačajnijih, ako ne i najznačajnijeg, jugoslovenskog pisca, jednog od najboljih evropskih pisaca svog doba, majstora ovog jezika, dakle, pesnika i mislioca u ovome jeziku koji danas mora da nosi četiri imena, pisca hrvatskog, dakako, i, ako to nije baš sasvim smešno – da se takav format urami u tako malen okvir – zagrebačkog književnika Miroslava Krleže.

Pođimo od činjenice koju danas priznaju svi, i glupi i pametni, neobrazovani i naobraženi, nacionalisti i jugofili! Ovo je, dakle, horski citat: “Krleža je najznačajniji hrvatski književnik.” Zašto? Budimo precizni u odgovoru!

Zato što bitak hrvatske kulture i uljudbe nalazi sebe najpunije u bitku književnog Krležinog opusa.

U biti, hrvatska kultura danas nema svoje suštine bez svesti o Krležinoj poetici. Zaboravljajući ideje i prosedee Krležinog književnog dela, hrvatska kultura zaboravlja sopstvenu suštinu i gubi iz vida horizont vlastite budućnosti. Utemeljenje modernosti, ako hoćete, secesionizma hrvatske kulture nalazi se u temelju Krležinog dela i eksperimenta, upravo u njegovoj dijalektičkoj metodi, koja otkriva neprestani dijalog prošlosti i budućnosti – onog što je bilo, i kako je bilo, i onoga što još nije, ali može biti, a vrednost čijeg potencijalnog dolaska zavisi i od istinitosti analize političkih i kulturnih događaja, i od smelosti umetničke fantazije, kojoj je bit utopija.

Ali, ali… kako danas u Hrvatskoj govoriti o delu “najznačajnijeg hrvatskog književnika” živo i u dijalogu s njim, ukoliko savremena hrvatska kultura čak i ne upotrebljava termine dijalektika i utopija, koji su ključni za Krležino umeće pevanja i mišljenja, koliko i pojmovi humanizam i socijalizam, ali i pojam jugoslovenstva, pojam komunizma i, neizostavno, ateizma, koji su danas u Hrvatskoj i evropskoj kulturi proskribovani, a bez kojih Krleže nema ni u tragovima, jer je njegovo delo, naime, napeta borba za rad upravo tih pojmova i za stvarnost u kojoj oni reflektuju svoj smisao. Ukratko, bez tih ideja, pojmova i pojava, za Krležu nema ni misli o slobodi i kulturi.

Miroslav Krleža u hrvatsku književnost za dvadeset i prvo stoleće uvodi svetsku perspektivu, tako da ono što je i danas živo i majestetično, estetsko i moralno u savremenoj hrvatskoj književnosti, jednom rečju – perspektivno, ne gubi iz vida vektor jasnog i razlučujućeg Krležinog pogleda u prošlost i, u perspektivi, ka budućnosti.

U svojoj ingenioznoj sposobnosti uvođenja svetske perspektive u nacionalne pojmove, pojave i poglede, mnogi događaji i brojne ličnosti za koje današnji dominantni tok hrvatske kulture drži da su od suštinske vrednosti, Krleža je prozreo kao suštu beznačajnost, i obratno: ono što je danas marginalizovano, Krleža ima u vidu kao najviše vrednosti umetnosti i čovečnosti. Krležin poduhvat se prema dominantnoj struji savremene hrvatske kulture nalazi kao razlika između perspektive i jednodimenzionalnosti, pre svega, klerikalizovane jednodimenzionalnosti, kao razlika između prosperiteta i povesnog bespuća.

Čovek je čovek u onoj meri u kojoj ostvaruje sebe kao kritički misleće društveno biće, držao je Krleža. To biće se da provincijalizovati kao što se provincijalizovati da i čitava zajednica, čitava nacionalna kultura, politika i književnost. No, čovek je biće koje se usuđuje da, po cenu ne samo sopstvene udobnosti nego i života, živi svetski život i otvoreni duh, uprkos i usred provincijalnosti iliti idiotizacije zajednice u kojoj živi, s kojom i protiv koje jeste.

Na ovom kratkom putovanju kroz udaljene predele stigli smo do zaključka. Zašto je Krleža najznačajniji hrvatski pisac? Krleža koji jeste sve ono što dominantna hrvatska književnost danas nije. I ptičice na grani, u zajednici sa nacionalističkim bardovima, odgovoriće: “Pa, naprosto stoga što je genijalan pisac.” I zato što je erudita koji erudiciju pretvara u pesničku igru. To jeste bitna karakteristika, taj neobični Krležin talenat, to jeste uslov bez kojeg se ne može biti veliki pisac, ali, ostajemo bez odgovora na pitanje ukoliko ne odgonetnemo koji to motivi vode taj snažni talenat, tu igru i istraživanje, kuda ga vode i kamo ga upućuju.

Dakle, Krleža je najznačajniji hrvatski pisac jer je njegov književni opus svetskopovesni i oštro kritičkoistorijski, jer je jugoslovenske provenijencije, antiklerikalan i ateistički, humanistički, dijalektički, utopijski i, ne na samom kraju, komunistički. Paradoksalan zaključak, zar ne?

danas

U ova apokaliptična vremena ljudi su se počeli odnositi gramzivo i bez poštovanja prema živim bićima, prostoru u kojem žive, pa i sebi. Važno je da svatko onaj tko može napravi male oaze u kojima će se održati ljudskiji i smisleniji odnos prema onome što se jede i pije i kako se živi. Iluzorno je očekivati da će HDZ ili SDP to učiniti za nas

Na zagrebačkoj karti nema više Trga maršala Tita koji se sada zove Trg Republike Hrvatske. Ova odluka podijelila je društvo koje raspravlja je li se Hrvatska odrekla antifašizma ili zločinca.