Ako se u Hrvatskoj o tome šuti i laže, uvijek će se naći neki Tajani, da nas podsjeti tko je tko i tko se za što borio. Zato, hvala Vam gospodine Tajani!
Dogodi se, eto, s vremena na vrijeme, da se službena Republika Hrvatska suoči s vlastitom poviješću, ali za promjenu ne s onom poviješću što je piše zadrigli, nikad siti grimiz s kaptolskih oltara udružen s manufakturama laži u Banskim dvorima i na Pantovčaku, s pridruženim akademicima iz HAZU-a i jednako intelektualno plodnim udrugama proizišlim iz minuloga rata.
Dogodi se, eto, da se službena Republika Hrvatska suoči s poviješću kakva je zapisana u analima zemalja koje smo u vrijeme Drugog svjetskog rata nazivali savezničkima. Minulog tjedna o toj povijesti dao nam je misliti predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani, koji je u Bazovici pored Trsta uskliknuo: Živjele talijanska Dalmacija i Istra!
Ovaj povik predsjednika Europskog parlamenta odjeknuo je u Hrvatskoj i Sloveniji kao topovski udar pa je iz državnih vrhova dvije slavenske zemlje uzvraćeno osudama, protestima i zahtjevima za isprikom. Svoje negodovanje našli su za shodno izraziti u cijelom nizu političkih stranaka, između ostalog i iz političkih tabora koji su do jučer otvoreno koristili svaku priliku za slavljenje NDH i njezinog Poglavnika.
Očekivano, pri tom nitko nije iskoristio priliku da Tajaniju održi javnu lekciju iz povijesti, da ga podsjeti na Josipa Broza Tita i njegove partizane, na herojstvo jedne generacije koja je Istru priključila Hrvatskoj, na odluku Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske od 20. rujna. 1943. godine, čiji je puni naziv glasio: »Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj«.
Nitko Tajanija nije podsjetio zbog čega i zbog koga Istra i Dalmacija nisu talijanske, jer to ime i taj pokret na koje bi Tajanija trebalo podsjetiti ne uklapaju se u najnoviju povijest Republike Hrvatske, revidiranu eksplozivom i pijucima na mjestima gdje su stradanja hrvatskih i jugoslavenskih antifašista bila obilježena spomenicima, revidiranu govorima Franje Tuđmana i svih kasnijih »očeva i majki nacije« koji su ispali iz njegovog šinjela.
A nema sumnje i ne može je biti: činjenicu da se Istra i u vrijeme Drugog svjetskog rata Talijanima predani dio Dalmacije danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske možemo zahvaliti samo političkoj viziji Josipa Broza Tita i oružju hrvatskih i jugoslavenskih partizana i antifašista. Dokazi o tome još uvijek se mogu naći u mnogim dalmatinskim kućama, u kojima sa zidova u pokrajnjim sobama još uvijek vise uokvirene fotografije didova i baba, mladih i naoružanih mašinkama, dok na poleđini fotografija stoji datum iz 1945. godine s istaknuto naznačenim mjestom snimanja – Trst.
Smiješno je, a bogami i strašno samo i zamisliti na čiju bi stranu, u onakvim povijesnim okolnostima, stali današnji politički prvaci i prvakinje Republike Hrvatske. Na čiju bi stranu stala Kolinda Grabar Kitarović, koja je političkoj desnici u Hrvata u susret izišla izbacujući Brozovu bistu iz vile na Pantovčaku; na čijoj bi strani bio premijer Andrej Plenković, kojeg ni uz najbolju volju ne možemo zamisliti gladnog i iscrpljenog na obalama Sutjeske?
Na čiju bi stranu stali mjerači visine kukuruza kojima sada smeta Tajanijeva izjava – o tome ne moramo niti govoriti, jer oni su svoju stranu odabrali odavno i svoj sramotni odabir ne skrivaju. Dapače, oni svoje crne košulje danas ističu kao simbol pravog domoljublja i prave ljubavi za Hrvatsku, gurajući Tita i partizanski pokret u redove zločinaca, tamo gdje su u europskim i svjetskim povijesnim knjigama mjesto zasluženo našli Ante Pavelić i njegova Nezavisna Država Hrvatska.
O Brozovoj poslijeratnoj politici i partizanskim zločinima počinjenim nakon Drugog svjetskog rata treba se i mora govoriti. Primjere takvog iživljavanja nad poraženim ratnim neprijateljem ili ratnim neprijateljem pred porazom u Drugom svjetskom ratu i nakon njega možemo naći i u Churchillovoj, De Gaullevoj i Trumanovoj režiji, ali nikome zbog toga nije palo na pamet umanjiti ili pokušati u potpunosti poništiti njihove ratne i državničke zasluge ili ih gurnuti uz bok suvremeniku Adolfu Hitleru.
Titove zasluge i zasluge partizanskog pokreta također je nemoguće poništiti, koliko god se u Hrvatskoj trudili, i nemoguće je u objektivnoj interpretaciji povijesti Tita staviti uz bok Poglavniku, čijem zločinačkom pokretu su Titovi partizani došli glave. Jednako nemoguće je Antu Pavelića i njegovu nazi-marionetu od države svrstati u red povijesnih pozitivaca, koliko god školski kurikulumi povijesti prešućivali ustaške koncentracijske logore i zločinačku narav NDH. Ako se u Hrvatskoj o tome šuti i laže, uvijek će se naći neki Tajani, da nas podsjeti tko je tko i tko se za što borio. Zato, hvala Vam gospodine Tajani!